Prije točno tri stoljeća glumački par, Zanetta Farussi i Geatano Giuseppe Casanova dobili su svog sina prvijenca - 2. travnja 1725., u Veneciji, na svijet je došao jedan od najpoznatijih ljubavnika u povijesti - Giacomo Casanova. Danas, tristo godina kasnije, nema osobe koja na sam spomen prezimena Casanova, neće najprije pomisliti upravo na legendarnog zavodnika i ženskara, no iako su ga baš „vještine“ zavođenja proslavile te napravile od njega legendu, Giacomo Casanova u svom je 73 godine dugom životu bio mnogo više od pukog ženskara.
Priča o životu Giacoma Casanove doista je fascinantan, šokantan i skandalozan koloplet činjenica, mitova i legendi. Bio je natprosječno inteligentno dijete te se na Sveučilište u Padovi upisao kada mu je bilo samo 12 godina. Nakon što je diplomirao, okrenuo se burnom životu. Bio je pustolov i pisac, vješt lingvist s interesom za znanost. Bio je i glumac i kazališni violinist, vojnik, mornarički časnik, matematičar, diplomat, špijun i crkveni klerik, ali i pasionirani, profesionalni kockar te ljubitelj svih vrsta rizika i umjetnik obmane pa se, dajući mašti na volju, izdavao i za alkemičara, mađioničara, proricatelja sudbine... Živio je nesputano, avanturistički, borio se na dvobojima, izrugivao zakonima, završavao i u zatvoru, no niti zatvorske ga rešetke nisu mogle zadržati, baš kao niti granice država. Bio je protjeran iz Venecije, Londona, Varšave, Beča i Pariza, opljačkan u Dresdenu i zatvoren u Madridu.
Bio je obdaren impresivnom energijom, intelektom i britkom duhovitošću, snažnom karizmom i zločestim šarmom. Iznad svega, volio je slobodu i nije priznavao baš nikakva ograničenja, niti u životu, niti u ljubavi, imao je mnogobrojne avanture, ali i velike ljubavi, među kojima je možda i najveća ona s francuskom plemkinjom Henriette, a jedna od zanimljivijih bila je i ljubavna priča s opernom pjevačicom po imenu Teresa, koja je u Anconi bila poznata po tome što se predstavljala kao muškarac kako bi mogla raditi u kazalištima u crkvenoj državi u kojoj ženama to tada nije bilo dozvoljeno. Svaka njegova veza bila je kratkog vijeka - ponekad je to bio samo jedan susret, a nikad nije trajala dulje od nekoliko mjeseci. Casanova je tvrdio da je spavao s čak 132 žene, među kojima je bila i jedna časna sestra, a svoj je raskalašeni način života platio sifilisom i gonorejom.
Od silovanja, preko pedofilije, do incesta
Zbog njegovog šarma, duhovitosti, stila ili možda samo zbog njegove kose koju je brižljivo njegovao, pudrao, kovrčao i parfimirao, žene su obožavale Casanovu, no njegova neobuzdana strast prema njima nekoliko je puta ozbiljno prešla granice – povezuje ga se sa silovanjem, ali i s pedofilijom, pa čak i s incestom. Naime, priča kaže da je Casanova istovremeno imao aferu s mladom, 16-godišnjom djevojkom, ali i s njezinom 14-godišnjom sestrom. Niti to mu očito nije bilo dovoljno divlje pa se nekoliko godina kasnije vratio na „mjesto zločina“ – ponovo je završio u ljubavnom zagrljaju s jednom od sestara, no na žalost i s njezinom kćeri, koja je, kako se pričalo, najvjerojatnije bila i njegova kći.
Tih je burnih godina Casanova radio kao crkveni klerik, no ne zadugo. Zbog velikih kockarskih dugova završio je u zatvoru, a potom je nakon još nekoliko neuspješnih pokušaja rada u Crkvi, bio primoran promijeniti smjer te početi iz početka. Odlučio se okušati u vojsci, no za njegov je nesputani temperament vojnički život bio previše dosadan, pa je skinuo uniformu i napustio vojsku, nastavljajući sve to vrijeme, gomilati kockarske dugove. S navršenom 21 godinom Casanova je postao violinist i tada ga je, spletom okolnosti, zapazio senator koji ga je pozvao u svoj dom te mu postao pokrovitelj. No, neukrotivi je Casanova ubrzo ponovno upao u nevolje, nakon čega je pobjegao je iz Venecije, otišao u Parmu, gdje se zaljubio, no završio je slomljena srca. Nakon tog teškog razočarenja, digao je sidro i krenuo na dugo putovanje. Na svojoj je velikoj turneji po Europi zaveo je na desetke žena. Tih je godina postao mason, napisao je dramu i konačno se, 1753., vratio u Veneciju.
Bijeg je iz strogo čuvanog zatvora
Kako se dobar glas daleko čuje, a loš još i dalje, Casanovu su sustigle priče o njegovu raskalašenom životu, bjegovima, razvratnim aferama sa ženama, od udanih, preko časnih sestara, pa do djevica. Glasne su bile i priče o neobuzdanom kockanju te njegovoj povezanosti s masonerijom, te je sve to došlo na naplatu. Nešto prije njegova 30. rođendana, Venecijanski sud izdao je nalog za njegovo uhićenje, u prvom redu, kako su naveli, 'zbog javnog vrijeđanja svete vjere' te je Casanova tada osuđen na pet godina zatvora.
Smješten je u ćeliju na najvišem od ukupno pet katova strogo čuvane Duždeve palače. U toj je skučenoj ćeliji bio gotovo potpuni mrak, a strop je bio toliko nizak da nije mogao uspravno stajati. Krov iznad nje bio je prekriven olovnim pločama, zbog čega je ta ćelija slovila kao ćelija iz koje je bijeg nemoguća misija. No, u 13 mjeseci zatočeništva Casanova je ipak skovao precizan plan bijega iz zatvora te je krenuo u njegovu realizaciju. Nakon što je, tijekom jedne šetnje, u potkrovlju zatvorske zgrade, pronašao komad mramora i željeznu šipku, oblikovao ju je u oštro dlijeto te je počeo kopati kako bi probio drveni pod ispod svog kreveta. No, kada je već bio na domak cilja, samo tri dana prije planiranog bijega, stigla je odluka o njegovu premještaju u drugu ćeliju. Naime, nakon što je 13 mjeseci proveo u tzv. "The Leadsu", za Casanovu se zauzeo njegov pokrovitelj, grof Bragadin, koji je uspio uvjeriti čuvare da ga presele u drugu, prostraniju i svjetliju ćeliju, ne sluteći da za Casanovu to nije dobra vijest, nego prava katastrofa. Ipak, za njegov nesalomljivi duh to nije bilo vrijeme za očaj, nego vrijeme za 'plan B', u kom će ponovo 'mobilizirati' svoje sposobnosti obmane.
Čak je i svećenika naveo na grijeh
Casanova je znao da u prostoriji, koja se nalazi točno iznad njegove ćelije, živi svećenik, koji je, baš kao i on volio čitati. Zatvorski tamničari nisu vidjeli ništa loše u tome da dvojica obrazovanih ljudi razmjenjuju knjige. Za Casanovu to je bila prilika da započne tajnu komunikaciju. Sokom od duda napisao je svećeniku poruku koju je zalijepio u knjigu i krenulo je dopisivanje. Svjestan da nema što izgubiti, Casanova je 'otvorio karte' i povjerio se svećeniku. Priznavši mu da planira bijeg, zatražio je njegovu pomoć, a svećenik Balbi pristao je sudjelovati. Sakrivši ga u Bibliju koja je bila ispod velikog tanjura tjestenine, Casanova mu je poslao šiljak uz pomoć kojeg se, nakon tjedan dana, svećenik uspio probiti kroz pod do Casanovine ćelije. No, tada se pojavio novi problem - tih je dana Casanova dobio cimera, koji mu je odmah priznao da je špijun Duždevog vijeća desetorice. Za mudrog zavodnika niti to nije bila nerješiva situacija – zaigrao je na sigurnu kartu. Znajući da je njegov cimer veliki vjernik, rekao mu je kako mu je u snu poručeno da će doći anđeo koji će ga izbaviti iz zatvora. Pojava svećenika savršeno se uklopila u tu izmišljenu priču, u koju je cimer bezrezervno povjerovao. Kroz Balbijevu ćeliju, koja je bila ispod krova palače, svećenik i Casanova uspjeli su doći do krovišta, pomaknuti olovne ploče te, uz pomoć improviziranog užeta od plahti i pokrivača, izaći na krov. No, skok s te visine bio je i za Casanovu prevelik rizik. Nakon sat vremena, pri dnu padine krova, bjegunci su ugledali krovni prozor. Doći do njega niz strmi krov nije bilo jednostavno. Casanova je, u jednom trenutku, gotovo skliznuo s krova u smrt, no ipak se uspio zadržati, a potom pijukom skinuti rešetku iznad prozora, te su oba bjegunca ušla u palaču. Nakon što su obili bravu, izašli su u hodnik te neprimijećeni mirno odšetali iz zatvora i u zoru pobjegli gondolom. Legenda kaže da je, prije bijega, Casanova čak popio i kavu na Piazzi San Marco.
Iako su mjeseci provedeni u zatvoru bili mučni, niti to iskustvo Casanovi nije bilo lekcija, a niti znak da odustane od svog visokorizičnog, raskalašenog načina života i krene nekim mirnijim putevima. Upravo suprotno - njegova mašta radila je sto na sat. Pobjegao je u Pariz gdje je vješto 'uskočio' u svoju novu, izmišljenu ulogu – predstavljao se kao alkemičar, tvrdeći da ima 300 godina. Svi su redom željeli biti u njegovu društvu te je bez problema mnogim tamošnjim plemićima prodao priču da ni od čega može stvoriti dijamante. No, tada ga je zapazio jedan grof, koji ga je prozreo, ali i zaključio da bi - s obzirom na svoju sposobnost da u svakoj situaciji zadrži miran izraz lica – mogao biti izvrstan špijun.
Umjetnik obmane
Jedna od njegovih misija bila je prodaja državnih obveznica u Amsterdamu. Bio je uspješan i zgrnuo je veliko bogatstvo, no potom ga je i izgubio, nesmiljeno trošeći novac na poroke i svoje brojne ljubavnice. Pritisnut dugovima, s jedne, te brojnim neprijateljima s druge strane, Casanova se ponovno našao u bjekstvu. Godine 1760. bio je na dnu, u potpunoj besparici, te su njegovi planovi postajali sve opakiji i sve luđi. Kreirao je novu osobnost te se počeo predstavljati kao Vitez od Seingalta. Vrativši se u Pariz uspio je obmanuti jednu plemkinju uvjerivši ju da ju može, okultnim metodama, učiniti mladićem, ako mu dovoljno plati. U Engleskoj je pak na prijevaru došao na audijenciju kod kralja Georgea III. Susreo se i s Katarinom Velikom, pokušavajući joj prodati ideju za rusku lutriju. U Varšavi je, zbog talijanske glumice, završio čak i na dvoboju s jednim pukovnikom.
Nakon 18 godina progonstva, Casanova je 1774. dobio pravo da se vrati u svoju rodnu Veneciju, no samo devet godina kasnije, napisao je opaku satiru o mletačkom plemstvu, zbog čega je još jednom protjeran. Iako ga svih tih turbulentnih godina nisu uspjeli obuzdati ni zakoni, ni propisi, ni zatvori, ni moralne vrijednosti, ni autoriteti, obuzdalo ga je vrijeme. Bolno svjestan starenja svog tijela, gorko je primijetio: "Imam pedeset osam godina, ne mogu više putovati pješice, zima je pred vratima, a ako i pomislim ponovno postati pustolov, pogledam se u ogledalo i prasnem u smijeh". U svojim poznijim godinama Casanova je ipak usporio. Godine 1785. skrasio se na plemićkom imanju u Duxu, boemskom gradiću između Dresdena i Praga. Postao je knjižničar grofa Josepha Karla von Waldsteina, no za Casanovu to je bila prava kazna. Posao knjižničara smatrao je krajnje usamljeničkim i dosadnim, do te mjere da je već razmišljao i o samoubojstvu. Ipak, prebrodio je i tu krizu te se othrvao svojim crnim mislima, zacrtavši si novi cilj - pisanje memoara. U svojoj opsežnoj autobiografiji pod naslovom „Histoire de Ma Vie“, „Priča mog života“, Casanova je na čak 3000 stranica opisao svoje bezbrojne avanture, ali i savršeno oslikao venecijanske običaje i tradiciju osamnaestog stoljeća. Svoje memoare zaključio je s dva aforizma: “Voleći život, volio sam sebe, a mrzim smrt, jer je krvnik... Što ako doista postoji zagrobni život, ali u njemu nemaš što raditi?”
Godinu dana nakon što je 1797. njegovu rodnu Veneciju osvojio Napoleon Bonaparte, Giacomo Casanova stavio je točku na svoju burnu, životnu priču - umro je u 73. godini života u Duxu u Bohemiji (danas Duchov, Češka). Tek 1822. godine, 24 godine nakon njegove smrti, objavljeno je skraćeno, njemačko izdanje njegove, po mnogima, skandalozne autobiografije. Njegova je životna priča impresionirala mnoge, a među njegovim velikim obožavateljima bili su i neki vrlo moćni političari, poput Winstona Churchilla i Françoisa Mitterranda. S druge strane, Judith Summers, koja je godine 2006. objavila knjigu pod naslovom „Casanovine žene: Veliki zavodnik i žene koje je volio“, u jednom ga dijelu, onako uzgred, opisuje kao "zavodnika koji bi, da danas djeluje, mogao biti u zatvoru zbog kršenja obećanja, incesta, prijevare, pedofilije, teških tjelesnih ozljeda i silovanja".
GALERIJA Predobro da bi bilo istinito? Stan s balkonom, lođom i garažom za samo 30.000 eura
