Svjetsko nogometno prvenstvo koje se upravo održava u SAD, Kanadi i Meksiku deseto je veliko natjecanje na kojem uživo pratim hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Od Francuske 1998. do Amerike 2026. godine. Podrška Vatrenima naravno ne izostaje niti u kvalifikacijskim ili prijateljskim utakmicama, još tamo od povijesne zagrebačke večeri 17. listopada 1990. kada su nogometaši u hrvatskim dresovima, popularnim kockicama, prvi put istrčali na travnjak u prijateljskom susretu upravo protiv današnjih domaćina – Sjedinjenih američkih država.
Hrvatska, država s četiri milijuna stanovnika i jednako toliko nogometnih izbornika, poznata je šire u svijetu po tek nekoliko pojmova: Jadranskom moru, Dubrovniku i nogometnoj reprezentaciji. Kada kažeš Luka Modrić velika je vjerojatnost da će vozač taksija ili konobar u restoranu bilo gdje u svijetu reći – Croatia! Dresovi hrvatske nogometne reprezentacije postali su planetarno poznati, u rangu onih Brazila, Argentine ili Njemačke. To nikako nije slučajno, nego ima itekakav temelj. Uspjeh naše nogometne vrste može se vrlo jednostavno argumentirati samo jednim statističkim podatkom. Hrvatska je od 1998. tj. od kada sudjeluje na SP-ima, treća u svijetu po broju medalja. Više medalja od Hrvatske osvojile su samo Francuska i Njemačka, a manje primjerice nogometne velesile poput Brazila, Argentine, Španjolske, Italije, Nizozemske i Engleske. To je izniman rezultat za našu državu, za naš sport i naš nogomet. Nakon što su nas izbornik Dalić i dečki razmazili s dva uzastopna odličja na svjetskim smotrama te finalom Lige nacija, očekivanja Hrvata su visoka.
Ovo Svjetsko prvenstvo je ponešto drugačije nego ona prethodna. Odvija se u državama u kojima, s izuzetkom Meksika, nogomet nije među najpopularnijim sportovima. Ipak, vidi se značajan pomak u percepciji lokalnog stanovništva. Uz to što su u američkim i kanadskim gradovima veliki televizori instalirani doslovce u svim ugostiteljskim objektima, pa čak i nekim lancima brze prehrane, među građanima gradova domaćina može se čuti kako spontano komentiraju utakmice i rezultate. U katedrali Svetog Patrika u New Yorku, najvećoj katoličkoj crkvi u Sjevernoj Americi, dva policajca i dva zaštitara komentiraju detalje i pojedinosti utakmice Nizozemske i Maroka. U malom kvartovskom dućanu u Brooklynu, vidjevši nas u hrvatskim dresovima, prodavač je čestitao na pobjedi protiv Gane i komentirao golove.
World cup je ponovno, nakon 1994., došao u Ameriku, ali ovaj puta ne kao neki polunepoznati, dosadni europski sport, nego na velika vrata u domove svih Amerikanaca. Neki lokalci u svakodnevnom razgovoru ovo natjecanje pojednostavljeno zovu „FIFA“. Nisu baš svi oduševljeni tim domaćinstvom. Mrzim Fifu, kaže konobarica u jednom baru u Torontu, ne misleći pritom na krovnu svjetsku nogometnu organizaciju, nego na cijeli šušur i gužvu koju stvaraju tisuće nogometnih fanova sa svih kontinenata donoseći svoje običaje i ponašanje. Ljubazna i profesionalna policajka, srednjih godina, na američko-kanadskoj granici komentirat će da doista puno Hrvata prelazi cestovnu granicu upravo u Buffalu, najbližem putu između Toronta i New Yorka, odnosno Philadelphije. U kratkom razgovoru tijekom graničnih formalnosti istaknut će kako joj mlađi sin koji je upravo maturirao želi nastaviti školovanje tj. studirati upravo u Hrvatskoj. „Čula sam da je kod vas u Hrvatskoj safe and clean“, kaže policajka iz Buffala. Ponosan, potvrđujući njezine navode pojašnjavam joj još neke informacije o Lijepoj našoj. Amerikanci dolazi studirati u Hrvatsku, a ne samo obrnuto. To je zaista nešto novo.
Što se tiče samih utakmica Hrvatske, svjedočimo vrlo brojnoj podršci naših navijača. Jednoj od brojnijih do sada. Prema okvirnoj procjeni potpisnika ovih redaka, u hrvatskim dresovima na tribinama otprilike polovicu čine Hrvati iz Hrvatske i BiH, a drugu polovicu navijači hrvatskih korijena iz SAD-a i Kanade. Engleski se jezik simpatično prožima s hrvatskim, na tribinama u bijelo-crvenim bojama. Uz puno poznatih lica iz Hrvatske koje redovito viđam na utakmicama Hrvatske već godinama i desetljećima, sada su rame uz rame s nama i pripadnici Hrvata druge, treće, četvrte, pa i pete generacije u Sjevernoj Americi. U kratkom razgovoru na tribini s jednim američkim Hrvatom duboko u osmom desetljeću života, saznajem da mu je djed otišao iz Hrvatske. S njim su sin i unuci, svi u kockicama. Možda ne znaju dobro hrvatski jezik, zasigurno ne znaju sve naše navijačke pjesme, ali izniman ponos na hrvatske korijene ocrtava im se na licima. U očima im sjaji sreća da mogu biti dio velike hrvatske navijačke zajednice, da mogu nazočiti ponajvećim okupljanjima Hrvata u Americi u povijesti. Da, i to je povijesno donijelo ovo prvenstvo.
Zato i ne treba čuditi da hrvatska nogometna reprezentacija okuplja najšire slojeve hrvatskog društva, ljude svih generacija, žene i muškarce, djecu i odrasle, domovinsku i iseljenu Hrvatsku. Ljubav, odanost i vjernost hrvatskih navijača prema reprezentaciji živi već desetljećima te izaziva čuđenje, divljenje i prepričavanje u svijetu. Kod nekih možda izaziva i osjećaj zavisti, jer oni nemaju takvo ozračje niti su ga ikad imali. Biti pripadnikom hrvatske navijačke vojske časno je i ponosno, gotovo kao i istrčati na nogometni travnjak. Značajan broj hrvatskih navijača osjeća svojevrsnu obvezu pratiti reprezentaciju ma gdje igrala. Gotovo da su uvjereni da je njihova nazočnost na tribinama i podrška uživo jednako važna kao i spremnost samih igrača na terenu. Sociolozi vjerojatno mogu znanstveno objasniti koji su sve razlozi za to. Usudio bih se ustvrditi da je tomu tako jer se u toj ljubavi prema kockastom dresu ne iskazuje samo poštovanje prema sjajnim rezultatima reprezentacije u najpopularnijem sportu na svijetu, nego se i zrcali ljubav prema našoj Domovini, prema njezinim simbolima - grbu, zastavu i himni, prema tisućgodišnjem snu za našom samostalnom i neovisnom državom. Kroz glasno pjevanje navijačkih pjesama, uz podršku nogometašima, odaje se priznanje i onima koji su dali živote ili zdravlje za našu Hrvatsku. Hrvatski navijači nisu klasični turistički navijači kakve se u modernom konzumerističkom društvu želi stvoriti. Na tribini su svi zajedno, pripadnici navijačkih skupina, pojedinci svih slojeva društva, hrvatski branitelji, hrvatski ratni vojni invalidi, staro i mlado, svi.
Budući da je kult reprezentacije nastao i zaživio prije pojave društvenih mreža i pametnih telefona, privrženost hrvatskih navijača nogometnoj reprezentaciji zasigurno nije tek neki tik-tok trend ili influencerski hit, nego je iskonski, autentičan i iskren osjećaj kojim Hrvati pokazuju naklonjenost nacionalnim simbolima i svojoj državi. To je vrijednost koju trebamo njegovati, čuvati i prenositi mlađim naraštajima ponajprije svojim vlastitim primjerom, iskustvom i doživljajem. Zato smo na ovo svjetsko prvenstvo otputovali obiteljski, moja supruga, naših troje djece i ja. Osjećaj koji te prožima kada se Lijepa naša i Moja Domovina zaore iz tisuće grla na stadionu veličanstven je i jedinstven. Kada se trobojnice ponosne zavijore, a šalovi razviju, sve nestaje i postoji samo zajednička vjera i nada, zajednički ponos i prkos, zajednička ljubav i pobjeda. Da, to je Hrvatska!
Otvori KEKS Pay
