Gotovo svaki dan čujemo što Zoran Milanović misli o svom glavnom političkom protivniku, HDZ-u. Prema najnovijoj, sada likvidatorskoj stilizaciji, HDZ zapravo ne bi trebao postojati. “Ti ljudi uopće se ne bi smjeli baviti politikom” jer su radili “takve zlouporabe da se uopće ne bi smjeli baviti javnim poslom”. Pa ipak, govoreći o skorim izborima za Europski parlament, skromno priznaje kako bi bio zadovoljan kad bi SDP postigao iste rezultate kao i HDZ, u sadašnjoj situaciji “biti izjednačen s političkim konkurentom nije loše”. Da mu je bar igrati neriješeno u utakmici s ekipom u kojoj bi svima odreda unaprijed trebalo pokazati crveni karton! Gotovo u istoj minuti blati svoga takmaca i respektira njegovu snagu na izborima. To je samo jedno od proturječja u koja danomice upada.
Njegovi ljevičarski analitičari odavno ponavljaju kako je uveo “princip radikalne privatizacije funkcija vlasti”, a on svako malo, uz druge grijehe, HDZ-u spočitava nepotizam i rođaštvo. Iz dana u dan povećava se broj moćnih esdepeovaca koji su u zatvoru, na sudu, pod istragom, no on uporno govori o kriminalu ljudi u HDZ-u “koji se ne mijenjaju”, premda ni pod istragom, ni na sudovima, ni u zatvorima nema niti jednoga člana novog vodstva HDZ-a. Navodno pod Milanovićevim pritiskom, esdepeovci u Saboru pošto-poto nastoje Karamarku dokazati nepodopštine u zapošljavanju u SOA-i dok ju je vodio, prešućujući pri tome mnogo gore primjere zapošljavanja u tajnim službama: Siniša Tatalović, savjetnik predsjednika Josipovića, predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko i glavni tajnik SDP-a Igor Dragovan tamo su zaposlili cio niz članova svojih obitelji. Ukratko – gotovo jedini argument s kojim se Milanović nastoji iskupiti za očite neuspjehe ove vlasti u sadašnjosti jesu grijesi HDZ-a u prošlosti.
Znamo kakav je HDZ bio, ali ne znamo kakav bi bio kad bi opet osvojio vlast, ne znamo bi li te grijehe ponovio. Sa svakom novom vlašću dolazi i nova neizvjesnost. Ali znamo, izvjesno je i očito kakvi su sada Milanović, SDP i Kukuriku koalicija. No oni tu očitost niječu, oni naciji ne bi htjeli dopustiti pravo izbora između sadašnje loše izvjesnosti i nove neizvjesnosti u kojoj bi za ljude s novim državnim vodstvom uz rizik bilo i neke šanse. Svaka vlast živi u iluziji svoje vječnosti i nezamjenjivosti, ali dosad nijedna kao ova, koja se u tome razlikuje i od Račanove, nije tako ustrajavala na svojoj besprijekornosti i bogomdanosti.
Kao što sam već jednom napisao, Račan je bio donekle deboljševizirao SDP, rasteretio ga kulta ličnosti i težnje da ne silazi s vlasti. Poslije njega SDP se reboljševizirao, ponovno se nametnuo kult ličnosti i ojačalo je nastojanje da se vlast pošto-poto ne ispušta iz ruku. U tome SDP-u poseban biljeg daje Milanović. Samoljublje vladara koji su morali biti u pravu i kad u pravu nisu bili, kojima se pamet morala potvrđivati i kad je nisu imali, čijoj se moralnosti (“čistim rukama”) moralo pljeskati i onda kad su je sami najviše gazili, kojima su politički protivnici bili apsolutni krivci za sve a oni nizašto, koji su micali ljude ne radi interesa zajednice nego da bi nahranili svoju taštinu i izliječili svoju povrijeđenost, u povijesti je mnoge države koštalo teških nevolja i stradanja.
Hrvatskom sada ne upravlja demokratska stranka nego pojedinac koji je stranku opovrgnuo svojoj samovolji, samodržac s kojim se moraju svi slagati i onda kad se s njim gotovo nitko ne slaže i čije će se odluke prihvaćati ne po vrijednosti i mišljenju drugih članova Vlade nego po strahu i poslušnosti. Odsad do idućih izbora, kad god bili, Hrvatsku će obilježavati napetost između despota Milanovića i njegove stranke a i cijele države, između želje goleme većine ga se oslobodi i njegova nastojanja da se što duže održi. Pri tome će on padati u još teža proturječja optužujući političkoga protivnika a sam proizvodeći razloge da bude optužen, i strahom držeći na okupu one koje bi se s njim najradije razišli kad to ne bi bio i razlaz s karijerom.
Razišao se on s zdravim razumom, ako to tak figurativno moram reć a da me ne brišu