Imaju nešto zajedničko Ivo Pogorelić, Zoran Milanović i Andrej Plenković. Čitavu sezonu sviraju isti program i neprestano ga na genijalan način variraju. Pišući o nedavnom Pogorelićevu koncertu u Lisinskom, usporedio sam način na koji je on pojedine Chopinove skladbe snimio i ovjekovječio na posljednjem albumu s interpretacijom u Zagrebu. Iste note, a razlika kao između dana i noći.
"Ako je prvo pejzaž pod ljetnim suncem u zenitu, drugo je isti krajolik pod blistavom mjesečinom, a da pritom nije izgubljeno ništa od unutarnjeg emocionalnog naboja glazbe koja osvaja." Tako sam tada doživio Fantaziju u f-molu i Sonatu br. 3 u h-molu u dvije Pogorelićeve izvedbe.
Ivo Pogorelić ne komponira, nego uvijek iznova reinterpretira notne zapise genijalnih skladatelja. Demonstracije njegova pijanizma događaju se u vrhunskim koncertnim dvoranama na vrhunskim klavirima koji su sposobni prenijeti u zvuk savršenu mehaniku Pogorelićevih prstiju u simbiozi s njegovim analitičkim i inventivnim glazbenim umom i emocijama.
Logistika druge dvojice mnogo je jednostavnija. Oni svoje umijeće mogu demonstrirati u dvoranama, na ulicama, livadama i poljima. Samo im daj mikrofon i kameru. Nemaju ni tekst ni note. Nastupi su im od početka do kraja čiste improvizacije. Ali, dosljedno se drže teme: međusobne optužbe i uvrede. Raspon dinamike im je širok, od pianissima potmulog režanja do fortissima izbezumljenog laveža.
Rugam li se ja to s Pogorelićem uspoređujući ga s Milanovićem i Plenkovićem? Nipošto. Štoviše, majstorstvo političara zaslužuje možda i veće divljenje, jer je dostignuto u mnogo kraćem vremenu i uz mnogo manje napora i truda u usporedbi s Pogorelićevim desetljećima nemilosrdnog drila za klavirom.
Velika i bitna razlika je "samo" u jednom. Smisao i ljepota – to je polje na kojem dubok trag ostavlja Pogorelić. Banalnost i prostota – tu caruju Milanović i Plenković.
Javnost i medije, nažalost, političari kalibriraju i definiraju u mnogo većoj mjeri nego umjetnici. Tako je bilo i bit će. Kod nas je taj kontrast samo mnogo izraženiji i drastičniji. O tome tko je ovoga svijeta gospodar, a tko njihov sluga, govori i slika odaslana ovih dana iz Madrida sa skupa šefova država članica NATO-a. Za njih je u krilu jedne od najvećih i najznamenitijih svjetskih palača umjetnosti, u muzeju Prado, tim povodom priređena večera. Detaljno se izvještavalo o jelovniku na kojem je najveću pažnju pobudio gazpacho od jastoga. Prije i poslije večer veliki su državnici snimali selfije ispred remek-djela Diega Velázqueza. Među njima i Biden. A u jednoj od najvećih muzejskih dvorana uglednici su, onako usput i stojećki, konzumirali i glazbeni aperitiv: nastup Kijevskog simfonijskog orkestra. Dakako, kratak, da gospodarima ne dosadi i da se večera ne ohladi jer, osim hladne juhe od jastoga, serviralo se i janjeće pečenje s pireom od limuna. I još štošta. Među svim izvještajima s detaljnim opisima jelovnika jedva sam pronašao jedan koji je spomenuo i servirani glazbeni program, dvije skladbe ukrajinskih skladatelja: Prva simfonija u C-duru Maksima Sozontoviča Berezovskog i Melodija u c-molu Miroslava Skorika. Da vas ne zavara naziv simfonija, bilo je to djelo iz vremena u kojem su simfonije još uvijek bile uhu ugodni štikleci. Berezovski je bio suvremenik našeg Sorkočevića.
Sve u svemu, lijepa, mala i plitka gesta prema napadnutoj i napaćenoj Ukrajini i Ukrajincima. Banalnost i prostota politike, samo na mnogo bogatijoj, uglađenijoj i profinjenijoj svjetskoj razini. I zato dosta o političarima.
Prošle subote imao sam još jednu povlaštenu priliku, skupa s publikom u prepunoj dvorani divno obnovljenog Hrvatskog doma Split, kalibrirati svoje uho za plemenitije varijacije Ive Pogorelića na Chopinove melodije i harmonije. Bilo je to opet novo i svježe istraživanje smisla i ljepote pohranjenih u notama pod prstima Ive Pogorelića. Bio je to kraj i kruna druge, odnosno prve kompletne koncertne sezone u obnovljenom splitskom hramu umjetnosti koji se, zahvaljujući vodstvu i maloj vrijednoj ekipi te kulturne institucije nametnuo kao najučinkovitiji i najproduktivniji koncertni pogon u čitavoj Hrvatskoj.
Od prošlog Pogorelićeva nastupa u Splitu prošle su tri godine. Tada je recital bio održan u Podrumima Dioklecijanove palače na najboljem klaviru koji je splitski Piano Loop Festival uspio dobiti od sponzora. Ipak ću spomenuti ovdje još jednog političara, zato što je ispunio barem dva za kulturu vrlo važna obećanja i plana. Ondašnji splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara tada je i samom maestru Pogoreliću obećao da će Split nabaviti pravi novi vrhunski koncertni klavir. A povrh toga, najzaslužniji je i za obnovu Hrvatskog doma kao isključivo koncertne dvorane, jer bilo je i drugačijih ideja.
– Oduševljen sam i drago mi je da vam je uspjelo u Splitu dobiti nešto ovako lijepo. Ima prelijepu akustiku. I velika je sreća za grad. Ja to promatram kao dobitak – izjavio je za HRT maestro Pogorelić nakon koncerta na novom Steinwayu i u obnovljenoj dvorani. Po svom običaju, prepoznavši mjesto koje zaslužuje podršku u stremljenju prema umjetničkom smislu i ljepoti, Pogorelić je nastupio besplatno, a sav prihod od ulaznica, koje su bili kupili čak i prisutni političari, namijenjen je usavršavanju darovitih učenika Glazbene škole Josipa Hatzea.
I zato ponovno pišem o Hrvatskom domu Split, u koji je Pogorelić doveo i svog inženjera zvuka svjetske klase da procijeni dvoranu kao moguće mjesto snimanja novog albuma našeg pijanističkog genija. Prvi dojmovi koje je sa mnom podijelio gospodin Lang bili su izvrsni.
Među ozarenim licima Splićana blistala je te večeri i Vanesa Kleva, splitska pijanistica i organizatorica spomenutog Piano Loop Festivala koji je već prošlog ljeta održan u Hrvatskom domu. Novo izdanje na redu je od 16. do 20. kolovoza. Senzacionalni pijanistički niz otvorit će genijalni Mihail Pletnjev, a slijede majstori mlađih generacija Dmitrij Šiškin, Alim Beisembajev, Ivan Krpan i Lukáš Vondráček. Ako su vam neka od ovih imena politički sumnjiva, izvolite, tražite kojih su nacija i domovina. Ja ostajem kod smisla i ljepote.
Svaki je čovjek zagonetka. To valja imati na umu svaki onaj put kada se krenemo čuditi razlikama u interpretaciji nekih nota koje smo navikli čuti na točno određen način u interpretaciji određenog glazbenika. Nije problem samo biološki, a radi se i o tome, jer se mi svakih nekoliko godina u potpunosti izmijenimo, već svi imamo pravo i na učinke iskustava kojima smo izloženi naprosto živeći, a jedan pijanist osobito je prepušten utjecaju vlastita sazrijevanja tijekom rada na različitu repertoaru, eksperimentirajući sa zvučnošću, agogikom, i ugradnjom svih sveukupnih interpretativnih iskustava u nova stajališta o mogućnostima donošenja nekog novog tumačenja svojoj odanoj publici. Danas nije nimalo teško proanalizirati masu interpretacija cjelokupnog pijanističkog repertoara zahvaljujući blagodatima interneta kako bi se zauzelo vlastito interpretativno stajalište u skladu s rezoniranjem svega viđenog s vlastitim umjetničkim senzibilitetom. Mnogi umjetnici, pak, zaziru od te mogućnosti želeći se sačuvati od kontaminirajućih utjecaja sugestivnosti tuđih pristupa izvođenju, međutim mislim da se ne treba plašiti takvih mogućnosti, jer je riječ najčešće samo o odmjeravanju snaga između vlastita senzibiliteta i nečijeg tuđeg, možda sličnog a možda i ne. Treba imati povjerenja u svoj umjetnički identitet, a legitimitet promjene svakako valja priznati i sebi i drugima. A što se tiče refleksija na političko polje, moram priznati da svaka usporedba ima malo ili nimalo smisla.