Bilo je možda jednostavnije odustati, vratiti Blekija u sklonište i opet živjeti normalnim životom. Jer nakon njegova dolaska ništa nije bilo isto. Samo je korak dijelio Petra Katalinića od te odluke, ali pobijedila je ljubav. Zbog nje ja Bleki i dalje stanovnik Splita, a Petar i Ivana lakše dišu.
– Imao sam prije dosta godina njemačkog ovčara iz policijskog uzgoja, s njim sam morao puno raditi i uz njega sam učio. Nakon toga imao sam mješanca, a onda su u moj dom došle mace. Znao sam da ću jednog dana opet imati psa. I kad je došao taj dan, ugledao sam Blekija koji je tražio dom. Dodirnuo me njegov pogled, rekao sam: Ivana, ja idem vidjeti Blekija – priča nam Petar kako je sve počelo. Uputio se iz Splita u velikogoričko sklonište. Nakon sedam godina lutanja i povremenog života u boksu, Blekija vlasnici više nisu htjeli. Život u skloništu nije mu se dopao, počeo je sve češće reagirati na pse, a to se pojačalo kad ga je prvi udomitelj vratio jer nije mogao s njim izaći na kraj. Volonterke udruge Sigurna kućica dovele su i trenera, prošao je Bleki i test socijalizacije, ali u njegovu pogledu bilo je sve više tuge.
– Kad sam stigao u sklonište, pogledao me kao i deset drugih ljudi, nisam ostavio dojam na njega. Prošetao sam ga, taj pas je sve već znao. Nismo se imali prilike šetati u urbanoj sredini pa nisam znao što me čeka, ali sam odmah odlučio da ću ga udomiti – kaže Petar. Nakon tjedan dana Bleki je stigao u njihov dom. I sve na što su ga volonteri upozorili vrlo skoro činilo mu se kao ništa u odnosu na ono što je Bleki pokazivao. I tu ne misli na cviljenje i probavne probleme koji su ga mučili prvih dana.
– Izađemo u šetnju, na sve strane psi, a moj Bleki doslovno poludi kad vidi mužjaka. Obiđemo jednog psa, naiđemo na drugog. Ivana nije mogla s njim u šetnju jer ga nije mogla zadržati, ogroman je. Na kavu s njim ne možeš jer odnese i stol za sobom kad vidi psa. Jednom je potrgao i ogrlicu, doslovno sam se bacio na njega da ne skoči na psa. Nisam znao da je baš toliko zahtjevan, nisam znao što ću, već sam gotovo odustao. Budio sam se noću, plakao, zavoljeli smo tog psa, ali naš život potpuno se promijenio, bio je uništen – prisjeća se Petar i dodaje da je to sve i Bleki osjetio. Nije se odvajao od njih, kao da je htio reći: “Ne ostavljajte me”.
– Tu sam nekako prelomio i odlučio raditi s njim, nisam htio odustati. Pomalo smo napredovali, nagrađivali ga za svaki uspjeh, a njegovi uspjesi i meni su vratili volju. Potražili smo i stručnu pomoć, trenerica Josipa D. ukazala mi je na neke detalje. Sve se polako vraćalo na svoje mjesto. Bleki danas u šetnji ne reagira na druge pse, ali svjesni smo da s njim nikad ne možemo biti opušteni. Uvijek moramo razmišljati unaprijed. Uživa u slobodi gdje god je to moguće. Vjerojatno nikad nećemo moći s njim sjesti na kavu i mirno sjediti. No prije je izlazio u šetnju s namjerom da se svađa, sad toga nema – objašnjava Petar.
Ima Bleki i svoje pseće prijatelje s kojima se i poigra, Lokija i Geu. Od prvog dana kad je došao k njima prošlo je četiri mjeseca. Treba im još vremena, ističe Petar, ali Blekija nikome ne da.
– Uz njega sam se i ja promijenio, ispravio neke svoje greške. Ne mogu više zamisliti život bez Blekija – kaže.
Ko nema psa nikad nece razumijeti koliko ljubavi u njima ima.