Rusija i Hrvatska na pragu su uspostave nove suradnje i vraćanja izgubljenih poslovnih prilika u posljednjih 25 godina. Pokazuju to signali ovotjednog susreta dvaju ministara vanjskih poslova, Sergeja Lavrova i Davora Ive Stiera. Gospodarstvenici nisu nikad ni bili za slabljenje suradnje, velik dio njih to čak nije niti osjetio, ali domaća je politika godinama forsirala okretanje Zapadu, na što Rusi nisu gledali blagonaklono. Uspostava bolje gospodarske suradnje najvećim dijelom sada ovisi o Hrvatskoj.
Čeka se susret na najvećoj političkoj razini, Stier je rekao da je dogovoren hodogram priprema, a na sastanku se očekuje da hrvatska strana bude jasna u kojim smo sektorima otvoreni za ruski kapital i pokazati da za to postoji politička volja. Najveći ruski investitori nigdje ne ulažu bez potpore svoga političkog vrha, bilo da je riječ o državnom ili privatnom ulaganju.
Strah od ulaganja
Ruse, kao i u ostalim zemljama gdje su prisutni, zanima energetika te ulaganja u konkretne projekte, kao što su, primjerice, željeznice ili termoelektrane, i to izravno odobrenim kreditom državi i uz uvjet da se koriste njihovi resursi. Oni ne preuzimaju tvrtke preko odobrenih kredita, može se čuti u neformalnim razgovorima s Rusima, a aludiraju pritom na Agrokor jer se mjesecima Hrvatskom širio strah od okupacije ruskog kapitala nad našim poljoprivrednim zemljištima i Agrokorovim tvrtkama, zbog kredita koji je ruski Sberbank odobrio Agrokoru.
Strah se brzo pokazao neopravdanim jer ruski bankari svoj kredit nisu ni osigurali, izuzev posljednjih 100 milijuna eura za koje su se osigurali privatnom imovinom Ivice Todorića. No je li neosigurani plasman više od milijardu eura novca Agrokoru bio poruka za našu državu zato što smo godinama unatrag odbijali niz konkretnih ruskih projekata, može se tek nagađati. Slučajno ili ne, upravo su prije nekoliko godina nudili ulaganja vrijedna oko milijardu eura.
Rusija je bila među prvim zemljama koje su priznale Hrvatsku. Nakon bivšeg predsjednika Franje Tuđmana koji je njegovao dobru gospodarsku suradnju s Rusijom, prisjeća se ekonomist Mladen Pejnović koji ima višegodišnje iskustvo rada na ruskom tržištu, Hrvatska se zbog približavanja euroatlantskim asocijacijama okretala Zapadu. Devedesetih godina razvijali su se poslovi u, primjerice, brodogradnji i naftnoj industriji, u čemu je puno pripomogao tadašnji pomoćnik ministra pa potom i ministar Davor Štern, koji je imao iskustvo rada u Rusiji, odnosno bivšem SSSR-u, i koji je, između ostalog, sudjelovao u kupnji naftnog polja u Sibiru krajem devedesetih godina.
S približavanjem Europskoj uniji, Rusiju smo počeli gledati kao zaostatak socijalizma koji treba odbaciti. No istodobno ta je istočna zemlja gradila kulturu poslovanja na kojoj joj danas zavide mnoge zemlje, tamošnji menadžeri obrazovani su na zapadu, a svoja ulaganja, kojih se mi bojimo, šire najvećim gradovima zapadne Europe. Nas, zbog osjećaja da dobrodošlice za njih nema, zaobilaze. Nisu to primijetili samo Rusi nego se i neki istaknuti predstavnici zemalja EU pitaju zašto Hrvatska bježi od Rusa. Hrvatska neprestano strahuje i kalkulirala hoće li nam Zapad zamjeriti uđemo li u neku poslovnu priču s Rusijom. Iako takvo pitanje istodobno nisu postavljale Slovenija ili Mađarska, koje su proizašle iz istog sustava kao i Hrvatska.
Prijatelj si ili nisi
Ruska ulaganja su ondje veća, posebno u Mađarsku kojoj je ruska država odobrila kredit za projekt nuklearne elektrane. Slovenski predsjednik Borut Pahor nije imao neugodnosti nakon što je nedavno pozvao na zajednički susret američkog predsjednika Donalda Trumpa i ruskog predsjednika Vladimira Putina. Naš se bivši premijer Zoran Milanović nije htio sastati prije četiri godine s čelnikom Gazproma Aleksejom Millerom, a Andrej Plenković prošle je godine organizirao put u Ukrajinu u vrijeme kad se u Zagrebu trebao održati rusko-hrvatski forum, koji je, naravno, i otkazan. Energetski smo sektor, uvijek osjetljiv na geopolitičkoj sceni, izbjegavali.
Nismo htjeli Rosneft u Ini, odrekli smo se svojedobno kupnje plina od Gazproma i prihvatili ponudu talijanskog Enija, iako su ionako sve molekule plina na europskom tržištu ruske. Odbili smo naftovod i plinovod, potom i Južni tok, odbili ponudu povećanja kapaciteta Janafove infrastrukture, rusku ponudu za Željezaru Split, a nekim ulagačima, poput onih u Belvedere i Mljet, ulaganje smo zakomplicirali. Nije zato ni neobično da je ruski ulagač u Jadranku na Malom Lošinju išao na sigurniju opciju pa investirao preko hrvatskog gospodarstvenika u Rusiji Mihajla Perenčevića, inače i Putinova prijatelja. Istaknutije je i ulaganje ruskog poduzetnika Sergeja Gljadelkina u Kupare, Institut IGH i Hidroelektru. Lukoil je nakon nedorečenih odnosa dviju zemalja zaustavio širenje na hrvatskom tržištu. Sberbank je slučajno ušao na hrvatsko tržište preuzimanjem Volksbanka na međunarodnom tržištu.
Uglavnom, većih ulaganja nema jer ona traže potporu ruskog političkog vrha. A nje nije bilo, jer mi nismo pokazali dobru volju da se pospješi suradnja, čiji su nužni preduvjet dobri politički odnosi. S Rusima si prijatelj ili nisi, komentiraju neki od gospodarstvenika koji poznaju rusko tržište. S njima je lako raditi, ali se u poslovnoj suradnji mora komunicirati. Oživljavanje komunikacije i započelo je nakon održavanja rusko-hrvatskog gospodarskog foruma u Moskvi, ubrzo nakon što je Europska unija uvela sankcije Rusiji, a nakon čega je već bio dogovoren uzvratni gospodarski forum.
No prošlogodišnji posjet premijera Plenkovića Ukrajini opet je moguće izglađivanje odnosa vratio korak unazad. Taj je posjet i nekim domaćim tvrtkama koje ondje rade stvorio “mali” problem, o čemu sada ne žele govoriti, jer brzo je situacija i bila izglađena. Plan je da se gospodarski forum ruskih i hrvatskih gospodarstvenika održi u studenome ove godine u Zagrebu. Iz HGK najavljuju i sudjelovanje na Međunarodnom gospodarskom forumu u Sankt Peterburgu sljedeći mjesec te susret Poslovnog vijeća za gospodarsku suradnju s Ruskom Federacijom najesen.
Šanse koje u Rusiji mogu dobiti naše tvrtke mogu biti i veće, a ono što Rusi cijene jest otvaranje tvornica na njihovu tržištu, a ne klasičan izvoz. U tom smjeru ide i Podravka koja je, obilježavajući 50 godina rada na tom tržištu, ove godine najavila otvaranje tvornice u Rusiji. Uz Podravku, među značajnim izvoznicima su i AD Plastik, Atlantic grupa, Belupo, Jadran galenski laboratorij…
Domaće gospodarstvenike ohrabruje najavljena pojačana suradnja s Rusijom i kroz politiku jer tako je jednostavno, kažu, bolji osjećaj. U načelu gospodarske interese na bilo kojem tržištu ne zanima politička pozadina, kažu, ali s dobrim odnosima komunikacija je sigurno lakša. Kod većih pak projekata, pogotovo kada je riječ o svjetskoj sili, kakva je Rusija, političko zaleđe mora postojati, i takvi će projekti biti tema najavljenih sastanaka na najvišoj razini dviju zemalja.
– Treba pametno odrediti nišu naših gospodarskih interesa na tom tržištu, ali i ruskih interesa na našem tržištu. Za gospodarske teme nije dovoljna npr. vegeta ili bajadera. Ako već ne kupujemo njihovo naoružanje ili nuklearne elektrane, moramo imati odgovore na energetska pitanja ili na interese financijskog sektora – komentira Pejnović.
Posljednjih godina nezadovoljstvo našom politikom prema Rusiji prenosio nam je ruski veleposlanik u Hrvatskoj Anvar Azimov. Ne zna se, naime, je li bio glasnik ruskog političkog vrha ili je nekada izgovarao isključivo svoje misli. Jer, primjerice, nedavna njegova izjava o tome da ruske banke neće više financirati Agrokor razljutile su čelnog čovjeka Sberbanka Hermana Grefa koji je zbog te izjave, kažu upućeni, nazvao i Putina.
Sberbank bi sljedeći tjedan uz još nekoliko banaka i fondova trebao sudjelovati u daljnjem financiranju Agrokora. Prošlu jesen rekao je pak Azimov da će nas ruski ulagači izbjegavati nakon sankcija, a već tada neki od tamošnjih gospodarstvenika rekli su nam da je izjava pretjerana, priznajući da interesa ima i da gospodarstvenici gledaju svoje interese koji su u Hrvatskoj posebno izraženi kroz ulaganje ruskih ulagača u turizam.
Kako god, izgleda da je u svemu pomalo bilo “osvete” za dugogodišnje ignoriranje Rusije, započeto s dolaskom bivšeg premijera Ive Sanadera prije 15-ak godina. I sam je tada priznao da se Hrvatska okreće Zapadu, no postalo je jasno da su mnogi okretanjem Zapadu željeli i graditi svoje europske karijere. No sve je to imalo posljedice. Sanader je ignorirao Južni tok, suradnju je po tom pitanju potom ublažila njegova nasljednica Jadranka Kosor, ali je Milanović opet sve vratio na neutralnu poziciju, posebno izazivajući nelagodu odbijanjem čelnika Gazproma. Riječ je o velikom broju godina i sigurno je da Rusi pamte “odbijenice”.
Ipak, ova godina je iz nekog razloga prekretnica, za što nije lako utvrditi razlog – je li to Agrokorov dug prema ruskim državnim bankama ili je razlog jednostavno skup situacija koje se događaju na svjetskoj sceni od dolaska Trumpa do Brexita. No činjenica je da je hrvatski ministar vanjskih poslova nakon jedanaest godina posjetio Moskvu i da postoji spremnost iznijeti jasnu politiku prema toj zemlji – buduće političke odnose i gospodarsku suradnju. I nije ta mogućnost bolje suradnje samo naš predosjećaj nego i Rusi neslužbeno govore kako je susret dvojice ministara bio izuzetno dobar i da će do konkretizacije suradnje doći. Ako je podrži vrh naše države i pripremi projekte u kojima želimo vidjeti ruski kapital. No ima i onih sumnjičavijih koji smatraju da će hrvatsko dugogodišnje ignoriranje ipak imati cijenu i da tolika velika izloženost ruskih banaka nije slučajna te je početak krojenja ruskog utjecaja na Hrvatsku. Lavrov je na ovotjednom sastanku sa Stierom bio jasan da taj kredit ruskih banaka nema političke pozadine.
Posljedice sankcija
U proteklih je 25 godina Rusija u Hrvatsku uložila gotovo 500 milijuna dolara, što je deset puta više nego primjerice SAD. Mnogi analitičari komentiraju upravo to, kako Amerikanci njeguju i potiču dobar odnos, ali da su Rusi ti koji daju novac. Nezaposlenost je u Rusiji pala na sedam posto. Lokalne jedinice napravile su program razvoja. U tom programu mogle bi se naći i hrvatske tvrtke koje se odluče na preseljenje dijela proizvodnje na rusko tržište. Tako će im status na tom tržištu biti jači. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, robna razmjena za prva dva mjeseca ove godine iznosila je 83 milijuna dolara, što je porast od 57 posto u odnosu na isto razdoblje lani. U 2016. godini ukupna robna razmjena između dvije zemlje iznosila je 543 milijuna dolara, što je pak bio pad od 22 posto u odnosu na godinu prije. Pri čemu je izvoz pao tri posto, a uvoz 30 posto. Posljedice su se osjetile zbog sankcija. Iako je uvoz pao i puno prije, nakon što je prije šest godina istekao ugovor s Gazpromom za isporuku plina. Dodatno, i nakon ulaska u EU velik dio robe domaće tvrtke plasiraju preko Srbije.
nadam se da nece trebati dugo cekati,da se pojavi novi todoric pa ce moci ulozit