Sutkinja Visokog prekršajnog suda Branka Žigante Živković godinama se bavi nasiljem u obitelji i upozorava na nedovoljnu podršku društva žrtvama obiteljskog nasilja. Održala je nedavno edukaciju o Istanbulskoj konvenciji na Pravosudnoj i Policijskoj akademiji u sklopu Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji do 2022. , nakon koje je uvjerena da će se provoditi u duhu u kojem je i pisana, a to je zaštita žena i članova obitelji od nasilja.
Ratifikacija će uskoro biti spremna, ali uz neke rezerve. Mogu li se izraziti rezerve u smislu roda?
Rezerve se ne mogu izraziti u odnosu na definiciju roda. Konvencijom je jasno propisano u odnosu na što se mogu izraziti rezerve. Člankom 78. Istanbulske konvencije propisano je da se država ne može ograditi od primjene osim u iznimnim slučajevima. Imam saznanja da smo mi predvidjeli rezerve u odnosu na naknadu štete za žrtve. Ostale rezerve ili ograde mogu se staviti u odnosu na, primjerice, pokretanje i vođenje kaznenog postupka ili nadležnosti za pokretanje kaznenih postupaka. Analiza našeg kaznenog zakonodavstva pokazala je da mi nemamo ograda u odnosu na taj dio i da su temeljne postavke Istanbulske konvencije u odnosu na kazneno zakonodavstvo već ugrađene u naše zakone.
Kako će se ratifikacija Vijeća Europe odraziti na zemlje koje Istanbulsku nisu ratificirale?
Kao da su je same ratificirale, ali neće imati nikakve rezerve. Znači, bit će za sve obvezujuća.
Pojam roda primjenjuje se desetljećima u nizu dokumenata. Otkud onda toliko prijepora?
Nisam sigurna otkuda toliko prijepora oko pojma roda. Već 2008. godine u Zakonu o suzbijanju diskriminacije imali smo uveden pojam roda i određene zabrane u vezi s rodnom diskriminacijom, ali čim se spomene nasilje nad ženama, nevjerojatno je kako nastojimo naći način da to ne prihvatimo i pravimo probleme. Ratificirali smo CEDAW, tzv. žensku konvenciju, a Istanbulska u sebi ima ugrađene sve instrumente iz CEDAW konvencije, stoga ne vidim razloga da i nju ne ratificiramo. Pogotovo jer to nije ženska konvencija, već konvencija koja ujednačava sve oblike prevencije, postupanja, zaštite i nadzora po pitanjima zaštite žrtava bez obzira na spol.
Protivnici Konvencije tvrde da mehanizme zaštite žena od nasilja i nasilja u obitelji već imamo ugrađene u druge propise pa da je ova Konvencija suvišna.
Važnost Istanbulske konvencije ogleda se u tome da je to prvi pravnoobvezujući međunarodni propis koji onda na području cijele Europe na isti način pristupa rješavanju i zaštiti od nasilja nad ženama i u obitelji i nije točno da baš sve imamo propisano. Ne vidim nijednog jedinog opravdanog straha za neku opasnost od tzv. rodne ideologije. Pitam se gdje su bili svi koji sada ističu tu ideologiju kao opasnost kada smo 2013. potpisali Konvenciju? Nijedne jedine riječi prigovora nije bilo! Evo i jučer sam na TV-u vidjela da se u neke škole u građanski odgoj uvelo pitanje rodne ravnopravnosti. Gender kao opće priznat rod nije upitan i u međunarodnim aktima se govori o gender equality, a ne o sex equality.
Kako Konvencija mijenja rodne stereotipe?
Konvencija ne mijenja rodne stereotipe i uopće se postavlja pitanje što su to rodni stereotipi. Konvencija definira nasilje nad ženama kao rodno utemeljeno nasilje, i to je činjenica, a ne mit, i to pokazuju statistike, a mi suci to vidimo gotovo iz svakog spisa.
Navedite neki primjer iz vaše sudske prakse iz kojeg se vidi kako su rodne uloge okidač za nasilje.
Imala sam slučaj gdje je muškarac razbio auto, pretukao suprugu i sinu psovao mater. U žalbi je izjavio: “Naravno da sam sinu je...o mater kad je to moja žena, a njegova mater. A naravno i da sam razbio auto i suđe, jer ja sam ga kupio i to je moje vlasništvo.” Ili, na pitanje zašto ste udarili ženu: “Pa što ona misli, da će sjediti i piti kavu, a ne meni skuhati ručak?” To su najčešći okidači. Uobičajeno je da muškarac govori ženi: “Kurvo, na što sličiš, zapuštena si, kako govoriš, ja od tebe očekujem to i to...” To su te rodne uloge. To je iz onog priručnika za ponašanje žena iz 1955. godine.
Kojeg priručnika?
I dandanas visokoobrazovani muškarci drže ga u svojim mobitelima, hvale se njime i smiju se. Zbog njega su svojedobno ženama u Americi operirali korteks prvog režnja da bi bile sretne i nasmijane i da ne bi reagirale na svoje muškarce. Upute iz tog priručnika govore da su se žene, prije nego što muškarac dođe kući, morale presvući, otuširati, našminkati i namirisati, skuhati večeru, spremiti djecu na spavanje da im tata da samo pusu i onda biti na raspolaganju mužu.
Protivnici Konvencije također spominju neke američke primjere, one zajedničkih WC-a za muškarce i žene.
A znate gdje takav zahod postoji u Europi? U Bruggeu! Njima je to jedinstven primjer, atrakcija, i nisu svi počeli raditi takve zahode. Govoriti o tome kao masovnoj pojavi znači dovoditi stvari do apsurda. Ako ćemo govoriti o zahodima, a ne o zaštiti žrtva, onda nam stvarno ne treba konvencija!
Spominje se i mogućnost da će djeca u vrtiću sama moći odlučiti o svojem rodu.
Amerika ima više od 50 zemalja i nije svaka ista. Ako koja ima nešto nakaradno što se nama ne sviđa, to nije nešto što Istanbulska konvencija podržava. I ako će netko izvesti nešto nakaradno iz Istanbulske konvencije, koja je putokaz zaštite žrtava i obveze države, onda se možemo uspoređivati i tako da kažemo kako ćemo i mi postati okupatori Iraka! Zašto ne bismo prepisali, recimo, zakon iz Minnesote, gdje se vrlo dobro kaže tko je žrtva, a tko napadač? Od sto nasilnih djela 90 je nad ženama, a mi govorimo o ovih deset! Uvijek okrenemo stvar na čudan način.
Dojam je da se više raspravlja o tome što Konvencija nema, nego o onome što sadrži.
Istina, mnogi govore o nečemu što Konvencija uopće ne sadrži, već pretpostavljaju.
U praksi vrlo često imamo situaciju da žrtva napada bude jednako optužena kao i njezin napadač. Hoće li Konvencija to promijeniti?
Nažalost, govorite istinu, ali to je pitanje nerazumijevanja nasilja i ne primjene svih alata koje imamo da spriječimo nasilje. Bitno je utvrditi primarnog agresora, a to Istanbulska konvencija traži od stranaka potpisnica.
Manji dio nasilja u obitelji biva kazneno gonjeno, većina tek prekršajno. Kako se odlučuje u koju kategoriju pojedini slučaj spada?
Hoće li ovlašteni tužitelj odlučiti je li što prekršaj ili kazneno djelo ovisi o količini ispoljenog nasilja, trajanju i nizu okolnosti koje utječu na to je li neko djelo prekršaj ili kazneno djelo. I opet ste djelomično u pravu; ima slučajeva koje sude sudovi za prekršaje, a trebali bi biti kazneno procesuirani. Praksa pokazuje da prekršajno sudovanje u nizu situacija je brže u zaštiti žrtava, kraći u trajanju postupaka, ali činjenica je da su kazne blage i u kaznenoj i u prekršajnom sudovanju, a to Konvencija ne odobrava, već traži prihvatljiv odgovor na nasilje i ističe posebno koje su otegotne okolnosti kod počinitelja/počiniteljice nasilja.
Radna skupina koja je radila na dokumentu ratifikacije složila se da se RH ogradi od mogućnosti plaćanja odštete ženama i djeci žrtvama nasilja. Kako na to gledate, s obzirom da zagovarate fond za žrtve
Ta je ograda u redu jer su sigurno dobro procijenili s koliko sredstava raspolažemo. Istina, zalažem se za osnivanje fonda za žrtve po uzoru na neke europske zemlje jer su žrtve često u neravnopravnom položaju i teško ishode naknade štete. I u tom dijelu Konvencija daje jasne smjernice.
Ne postoji rodno utemeljeno nasilje. Postoji samo nasilje, utemeljeno na nasilništvu izvršitelja nasilja. Rodno ili bilo kakvo drugo nasilje utemeljeno na društvenim odnosima ne postoji. Ne postoji društveni status žrtve, kao ni društveni status nasilnika koji bi bio utemeljen na nekakvim društvenim ulogama, postoji samo odnos jači-slabiji. Eto, baš me zanima na čemu je utemeljeno nasilje kad majka ubije vlastito dijete, kakvih je u Hrvatskoj u posljednje vrijeme bilo preko nekoliko, na kojoj teoriji/ideologiji?