Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 0
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Istražitelj s Ovčare

Rijetko viđene snimke uhićenja Slavka Dokmanovića i Slobodana Miloševića

Milošević i Dokmanović
Foto: Screenshot
1/5
19.10.2019.
u 22:05

Vladimír Dzuro, bivši haaški istražitelj, otkriva nevjerojatne detalje o uhićenjima ratnih zločinaca

Dvije dosad rijetko viđene video snimke iz arhive bivšeg istražitelja tužiteljstva tribunala u Haagu pokazuju detalje dva važna uhićenja osumnjičenih ratnih zločinaca kojima se sudilo u Haagu: uhićenje bivšeg gradonačelnika Vukovara Slavka Dokmanovića 1997. i transferiranje uhićenog Slobodana Miloševića 2001. iz Beograda preko Tuzle u Haag.

Snimke, koje ovdje objavljujemo prvi od svih medijskih kuća iz Hrvatske i bivše Jugoslavije, prikazuju događaje detaljno opisane u knjizi koju je napisao bivši istražitelj haaškog tužiteljstva Vladimír Dzuro, kojega smo u srijedu ovoga tjedna intervjuirali u Haagu. Priča o njemu u subotnjem prilog Obzor Večernjeg lista ipak sadrži jednu netočnost, koju ovdje moramo ispraviti, uz ispriku obojici spomenutih članova ovog nekad vrlo aktivnog tima unutar haaškog tužiteljstva: na posljednjem letu s Miloševićem iz Beograda nije bio Dzuro, nego njegov kolega iz tima, Kevin Curtis. U pisanju teksta za Obzor dogodio nam se nesporazum jer smo, osim živog razgovora s Dzurom, citirali i dijelove iz knjige “The Investigator: Demons of the Balkan War”, a ti dijelovi o transferiranju svrgnutog predsjednika Srbije i SRJ pisani su u knjizi u prvom licu jednine, pa smo ih greškom shvatili kao autorovo iskustvo, no previdjeli smo da je uz taj dio autor knjige stavio jasnu napomenu “iskaz Kevina Curtisa iz prve ruke”.

Video snimka prikazuje Miloševića u improviziranoj “čekaonici” američke vojne baze u Tuzli, gdje je dopremljen helikopterom iz Beograda i čekao je američki vojni zrakoplov koji će ga prevesti u Haag. Uime haaškog tužiteljstva u Beogradu ga je, od srbijanskih vlasti koje su Miloševića uhitile i pritvorile tri mjeseca ranije, preuzeo Kevin Curtis, koji je s njime letio u helikopteru do Tuzle i u zrakoplovu do Haaga. Ne Vladimír Dzuro, kojega smo intervjuirali za Obzor i koji nam je ispričao detalje akcije koju prikazuje druga video snimka. Dzuro je, naime, osmislio i proveo prvo uhićenje nekog međunarodno osumnjičenog ratnog zločinca u Europi poslije II. svjetskog rata. Zvao se Slavko Dokmanović i bio je gradonačelnik Vukovara, a ovi detalji o njegovu uhićenju nisu dosad bili poznati ni hrvatskoj javnosti.

Masakr na Ovčari bio je prvi ratni zločin koji je Dzuro istraživao nakon što se priključio malom timu u tužiteljstvu haaškog tribunala, u kojemu su još bili američki odvjetnik Clint Williamson (koji će kasnije postati američki veleposlanik za ratne zločine), kanadski analitičar Serge Krieger, dvojica britanskih policajaca i istražitelja, policajac s Filipina i francuska tajnica. Taj je tim intervjuirao mnogobrojne članove obitelji nestalih, te malobrojne preživjele s Ovčare, poput Zdenka Novaka, koji je bio od velike pomoći poznatom američkom forenzičkom antropologu Clydeu Snowu pri lociranju masovne grobnice na farmi pored Vukovara. Snow ju je, radeći za UN, uspio točno locirati 1992., iskopati prve posmrtne ostatke, ali od prosinca 1992. do kolovoza 1996. ništa se na toj lokaciji nije smjelo dalje raditi na ekshumaciji jer srpske vlasti nisu to dozvoljavale, samo su Rusi u sastavu UNPROFOR-a ostavljeni ondje da čuvaju mjesto zločina. Tek nakon što je 1996. stigao UNTAES i prijelazni upravitelj Jacques Klein, istražiteljima je dopušten rad na Ovčari i Vladimír Dzuro bio je uime haaškog tribunala voditelj tog posla: sedam tjedana trajala je ekshumacija, svaki radni dan, od jutra do sumraka, sve dok sva pronađena tijela nisu prebačena na Šalatu u Zagreb, gdje su nastavljene obdukcije i identificiranje žrtava.

- Prvo smo imali optužnicu protiv vukovarske trojke, ali nismo imali leševe jer nismo imali pristup mjestu zločina. Potom smo imali ekshumaciju i prikupili smo dokaze, ali nismo imali uhićenja - prepričava Dzuro. I tu se događa jedna njegova inicijativa koja će pokrenuti stvari. Sve je počelo jednim običnim čavrljanjem u kantini tribunala u Haagu.

Bio je prosinac 1996. i Dzuro je u kantini susreo kolegicu iz jednog drugog tima, koja je istraživala zločine počinjene nad Srbima. Pričala mu je kako se upravo vratila iz Beograda, pa je među ostalim ljudima koje je intervjuirala spomenula i Dokmanovića.

- Ona nije znala da imamo tajnu optužnicu protiv Dokmanovića za Vukovar, to smo znali samo mi u mom timu, i ja sam joj rekao: “Aha, Dokmanović, stvarno? Pa to je fantastično, možeš li mi dati njegove kontakte, jer i mi želimo s njim razgovarati”. I tako sam dobio njegovu adresu i broj telefona u Somboru, gdje se skrivao. Otišao sam Clintu i rekao mu da postoji mogućnost da namamimo Dokmanovića da dođe u Vukovar kako bi s nama razgovarao u svojstvu svjedoka i pokaže nam mjesta zločina nad Srbima. Jer on ne zna da je tajno optužen za Ovčaru - priča nam Dzuro. Tajna optužnica protiv bivšeg vukovarskog gradonačelnika podignuta je tijekom pretresnog ročišta u sklopu suđenja vukovarskoj trojci Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću (tada još u odsutnosti). Bila je tajna jer su se svi na tribunalu složili da nema smisla javno obznanjivati optužnice kad se nikoga po njima ne privodi u Haag. Nakon što Dzuro iznosi Williamsonu ideju namamljivanja Dokmanovića na teritorij Hrvatske koji je tada pod prijelaznom upravom UNTAES-a, gdje ga imaju ovlasti uhititi i prebaciti u Haag, čitav tim odlazi na razgovor kod glavne tužiteljcie Louise Arbour, koja je prije stupanja na dužnost obišla Ovčaru, pa je znala koliko je ova ideja važna.

- Pitala je, naravno, kakvi su rizici i rekli smo joj da rizik postoji jer nitko takvo što nije izveo i netko od naših može nastradati tijekom akcije. Ona je saslušala i rekla: nitko se ne želi baviti uhićenjima tako da je na nama da pokušamo. I naš tim je krenuo u akciju - prepričava “mozak operacije” Dzuro. Britanski član tima Kevin Curtis bio je zadužen da nazove telefonom Dokmanovića u Sombor. Rekao mu je da istražuje uime Haaga zločine nad Srbima i da ga želi intervjuirati kao svjedoka, pa pitao može li pomoći u obilasku lokacija, i ovaj se složio da dođe u Beli Manastir. No, sljedećeg dana Dokmanović je okrenuo ploču: neće doći jer se boji da će ga uhititi Hrvati.

- Razradili smo plan dalje i odlučili da će Kevin ići njemu u Sombor - nastavlja Dzuro. Dzuro je, glumeći turista koji slijeće u Beograd i uzima rent-a-car da bi razgledao ljepote “u tem Somboru”, prisutan na licu mjesta kao pomagač u slučaju da se Kevin Curtis nađe u opasnosti. Hodao je ulicom, nastojeći vidjeti u dvorište i kroz prozore kuće što se događa unutra, je li njegov kolega siguran u kući Dokmanovića, a kad je šetanje postalo sumnjivo sjeo je u obližnji kafić. Kad je i to sjedenje postalo sumnjivo konobarici koja je počela postavljati pitanja što taj Čeh tu radi, Dzuro je smislio priču da čeka neku djevojku, u koju se zaljubio dok je ona bila izbjeglica u Pragu.

- Dva sata kasnije, ja još čekam, a konobarica vjerojatno misli: kakav luzer! Meni je, međutim, draže ispasti luzer nego biti uočen i priveden. Nakon nekog vremena konačno vidim da Kevin izlazi sam, bez Dokmanovića. Plan je bio da ga pokuša nagovoriti da mu se pridruži i odveze do Belog Manastira, ali jasno mi je bilo da je ovaj to odbio - govori dalje Dzuro. Tračak nade ipak se pojavio na kraju Kevinova boravka u Dokmanovićevoj kući, kad se pridružila i obitelj, a ovaj se požalio kako ima kuću u Trpinji koju ne može ni prodati ni obići.

- Kevinu je odmah sinulo: možda vam Klein može pomoći, ja mogu razgovarati s njime o tome da vas primi na tu temu - prisjeća se naš sugovornik. Odmah je akcija krenula tim putem: nazvali su Jacquesa Kleina, pitali za dopuštenje da koriste njegovo ime kao mamac, i dogovoren je termin.

- Dokmanović se složio da će tog dana preći srpsku graničnu postaju u Bogojevu, tu će ga čekati vozila UNTAES-a i pod pratnjom Kleinovih ljudi ide na sastanak u Vukovar da pregovara o svojoj kući u Trpinji. Žurili smo da to izvedemo prije 1. srpnja jer su hrvatske vlasti preuzimale punu kontrolu na granicama i poslije je postajalo kompliciranije - priča Dzuro.

U 15 sati 27. lipnja 1997. Dokmanović s prijateljem prelazi granicu, sjeda u konvoj vozila koji juri prema Vukovaru, ali u Erdutu nailazi na baš slučajno pokvareno vozilo na cesti (prepreka koja je bila dio plana, priznaje Dzuro) i konvoj je prisiljen skrenuti na prostor nekadašnje Arkanove benzinske crpke, koji sada služi kao baza poljske specijalne postrojbe GROM. Maskirani poljski specijalci izvlače šokiranog Dokmanovića, pribijaju ga uza zid, pretresaju, kamera sve snima, a Vladimír Dzuro prilazi uhićenom, objašnjava što se događa i čita njegova prava.

- Glavu mu prekrivamo crnom kapuljačom i vozimo na aerodrom Čepin, gdje nas čeka belgijski zrakoplov. Prelazimo preko check-pointa bez problema jer nitko ne zaustavlja Kleinov konvoj, ali na pisti odjednom se pojavljuju trojica hrvatskih policajaca i pitaju tko je taj čovjek. Mi im odgovaramo: ne možemo vam reći. Bila je to bizarna situacija. Mi na pisti užarenoj na 40 stupnjeva, Dokmanović s lisičinama i kapuljačom, Clint, Kevin i ja okruženi specijalcima sa strojnicama, no bez ovlasti na tom mjestu jer njihova je jurisdikcija na području UNTAES-a iz kojeg smo izašli. I trojica hrvatskih policajaca s dva pištolja, koji samo rade svoj posao i žele znati tko je čovjek kojeg vodimo. Pilot javlja da je dozvola za polijetanje poništena. Clint zove zamjenika premijera Ivicu Kostovića i objašnjava mu problem, i policajci odstupaju, a dozvola za polijetanje je opet izdana. Uskočili smo u zrakoplov i što prije poletjeli prema Mađarskoj, samo da nas ne bi slučajno hrvatska kontrola leta tražila da sletimo u Zagreb. Morate znati: naš je cilj bio odvesti ga u Haag, ne u Zagreb, jer smo željeli dokazati da je moguće nekog optuženog uhititi i dovesti pred tribunal u Haagu - objašnjava Dzuro.

Presedan koji su izveli bio je važan jer do tog trena sve silne međunarodne trupe u BiH tvrdile su da nemaju mandat za hvatanje osumnjičenih ratnih zločinaca koje traži Haag. Nakon ove akcije s Dokmanovićem, tužiteljica Louise Arbour mogla je otići u NATO i reći im da sigurno mogu nešto učiniti ako je njezin mali tim s ograničenim resursima uspio nešto učiniti. I počela su uhićenja u BiH, britanski specijalci iz SAS-a izveli su jednu akciju u Prijedoru dva tjedna nakon što je uhićen Dokmanović.

- Slavko Dokmanović nije bio najveći ratni zločinac na listi tužiteljstva. Ali njegovim uhićenjem stvorili smo važan presedan - kaže Vladimír Dzuro.

Na sudu, Dokmanovićev odvjetnik pokušao je dokazati da se radilo o otmici, jer da je granica na sredini Dunava, a Dokmanović je sjeo u konvoj vozila na srpskoj strani mosta. No, kad je Clint Williamson unakrsno ispitivao Dokmanovića izvukao je iz njega istinu: pitao ga je kad se počeo osjećati kao uhićenik i ovaj je rekao, logično, od trena kad su ga specijalci izvukli iz auta u Erdutu. Sud je presudio da je uhićenje zakonito.

- Sudac je praktički rekao da možeš namamiti zločinca s jednog mjesta na drugo, ali uhićenje je legalno sve dok od trenutka stavljanja lisičina na ruke poštuješ proceduralna prava. A Dokmanović je to imao: znao je zašto je uhićen, pročitana su mu prava, dobio je optužnicu na svom jeziku, imao prevoditelja… - kaže Dzuro.

Kao i Milošević na svom posljednjem letu sa Dzurom četiri godine kasnije, i Dokmanović je u avionu tražio cigaretu. I njemu je rečeno da nema pušenja, ali i on je inzistirao, pilot signalizirao da ga nije briga, pa je Dokmanović zapalio. Tražio je da mu daju zaplijenjenu aktovku zbog cigareta, tražio ju je i da spremi optužnicu koju je dobio, no nije mu udovoljeno. Srećom. Jer, kad su stigli u zatvor i predali ga stražarima koji su krenuli pretraživati sve što zatvorenih posjeduje, otkrili su da je u aktovci Dokmanović držao pištolj. Da je došao u posjed svoje torbe tijekom leta, bio bi jedini naoružani putnik u tom avionu!

Slavko Dokmanović počinio je samoubojstvo vješanjem u svojoj zatvorskoj ćeliji 29. lipnja 1998., osam dana prije zakazanog izricanja presude. Dzuro je u listopadu 2004. završio karijeru u haaškom tribunalu. Oko Ovčare, koju je toliko istraživao, muči ga još samo jedna stvar:

- Negdje još mora postojati sekundarna grobnica jer tijela 65 ubijenih nismo pronašli u glavnoj grobnici. Pokušavao sam sve, u suradnji s pukovnikom Ivanom Grujićem, da pronađemo i grobnicu s tih 65 ljudi, ali nismo uspjeli. Moja jedina pretpostavka je da, ako netko zna gdje je druga grobnica, to moraju znati oni koji su pucali. A njihova imena se znaju, osuđeni su na suđenju za Ovčaru u Beogradu. Da sam još uvijek istražitelj, pokušao bih zakonito nekog od tih osuđenih ubojica pridobiti da kaže nešto o tome.

Komentara 61

Avatar MK
MK
09:25 20.10.2019.

A je li je Dzuro objasnio zašto za Vukovar ne postoji optužba za "prekomjerno granatiranje" a za Knin takva je optužba postojala? I ko će ikad za prekomjerno granatiranje Vukovara odgovarati? Ti Haaški istražitelji su agresora stavili u povlašteni položaj od samog početka - a Hrvatsku koja se branila u podređeni... Djelomično je sud fatalne propuste tužiteljstva uspio ispravit a djelomično je i sam propuste proizveo (kad je most samo kao primjer 'legitimni cilj' a onda ipak govori o 'ne legitimnom udruženju') i obranu Hrvatskog naroda proglašava udruženim zločinačkim poduhvatom a dovođenje Muđahajdina ili rat za Srbiju do linije Virovitica-Karlovac-Karlobag ne... Dzuro bi se trebao stidjeti a ne slikati!

Avatar navijač
navijač
10:15 20.10.2019.

Vreću na glavu i u helikopter. Eto vam čuveni sloba i dokmanović , kapetan dragan itd... Ova sljedeća garnitura će u maricu ali i to je nešto.

UN
unknown11
22:37 19.10.2019.

Zanimljivo da ste ovo izbacili odmah nakon što je Milošević dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije