Kao po pravilu, prije svakih izbora naši nas političari obasipaju morem predizbornih obećanja, koja u stopu prate samodopadna uvjeravanja. U tim uvjeravanjima anketna istraživanja su polazišna točka naše buduće političke realnosti, realnosti u kojoj su izbori tek jedna puka formalnost. Međutim, opet se pokazalo, kako su izbori trenutak sudara između očekivanja i stvarnosti.
Tako su ankete jednima obećavale pet, a drugima tri mandata, da bi na kraju izbori pokazali kako se dugo najavljivani pobjednički Plenkovićev HDZ srozao na razinu Bernardićevog luzerskog SDP-a. Tako se sada nalazimo u situaciji u kojoj je Bernardić, više sretan nego pametan, nadmašio očekivanja i završio kao kolateralni pobjednik. Dok je ključ njegove pobjede sakriven na drugoj strani.
A tamo se HDZ-ov zacrtani cilj o pet mandata pretvorio u samo četiri. Ali, čak ni taj sudar s realnošću za HDZ nije bio otrežnjujući. Tvrdili su kako je njihov poraz samo statistička pogreška, jer su od cilja bili udaljeni tek neznatnih 1430 glasova.
Još od prebrojavanja referendumskih potpisa znamo kako HDZ-ovci imaju problema s brojanjem, jer im je do tog petog mandata nedostajalo puno više. No, ni tih 7179 glasova, za koliko su ostali kratki, ne može sakriti činjenicu kako je osvajanje 244.076, ili samo 22,72% glasova, najlošiji HDZ-ov rezultat u povijesti te stranke.
Kada je nešto povijesno, onda to nije samo poraz, nego debakl. Zato su se bacili u potragu za krivcem. Može li krivac biti onaj koji je sastavljao izbornu listu? Za razliku od Bernardića, koji je razumio kako su Europski izbori izbori za ljude s imenom i prezimenom, Plenković se odlučio za listu političkih pionira – bezličnih kandidata pored kojih će se on, iako sam nije bio na listi, pojaviti kao glavna zvijezda predizbornih spotova.
Da apsurd bude veći, taj nagli zaokret i pokušaj da svojim izborom kandidata ostavi dojam o HDZ-u kao urbanoj opciji, završio je time što je izgubio urbane centre i sve veće gradove.
Sam je mislio kako je toliko dobar da “može što hoće”, ali se pokazala točnost one narodne kako – “možda možeš što hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš”. Stoga, kada Plenković nudi opravdanje za izborni fijasko tako što kaže “odlučili smo samostalno izaći na izbore”, poštenije bi bilo da je rekao “odlučio sam, a drugi su to bespogovorno podržali”.
Kampanja postavljena oko ega jednog čovjeka, morala je i u svim ostalim segmentima izgledati kao uporno bacanje bumeranga. Plenkovićevi otvoreni napadi na desnicu ovima su bili najbolja reklama. Držanje u šahu unutarstranačke oporbe korupcijskim aferama i pokrivanje marifetluka vlastitih ministara, omogućilo je antikorupcijskoj platformi da postane iznenađenje izbora.
Pokušaj da preko Ćire i Pupovca uzme SDP-u glasove Srba, predvidljivo je završio alarmiranjem desnice – što je, opet, za posljedicu imalo konsolidiranje ljevice oko SDP-a.
Nakon svih tih promašaja, krivnja je pala na “crnog labuda”. Sada su se svi počeli pitati tko je taj crni labud? Ali nitko da se upita je li Andrej Plenković taj HDZ-ov crni labud? Pitaju se, a nitko ne usudi imenovati, iako im je odgovor pred očima. Stoga slušamo popise krivaca: previše lista, disperzija glasova, desnica, oporba, građani, mediji, sindikati, crkva i biskupi – svi su krivi, samo ne i Kralj Sunce.
Na kraju doznajemo kako je posljednji krivac za debakl - bojkot. Tko bi mogao biti krivac za bojkot? Možda onaj koji je stvorio uvjete da on uopće bude moguć, dakle, onaj koji je ušao u sukob s bazom sklapajući neprincipijelne koalicije i govoreći ljudima što trebaju misliti, pa su mu oni bojkotom odgovorili što oni misle o njemu?
A zašto je ušao u sukob s bazom? Da nije možda zbog reformi? Ne, nego zbog ideologije.
Svi su, dakle, krivi, a bez greške je samo “crni labud”. Nije greška u njemu nego je greška u iznimnim situacijama i onima koji ga ne hvale.
Ne kaže se uzalud da je “nevolja s političarima u tome što previše govore, premalo slušaju i uopće ne stignu misliti”.
Na kraju, kad se podvuče crta i sve zbroji, ispada kako je trgovačkim metodama okupljena vladajuća većina u biti jedna manjina upitnog legitimiteta, jer ovi su izbori pokazali kako Plenkovićeva vlada trenutno uživa aktivnu podršku manje od 350.000 građana, znači manje od 10% ukupnog broja u Hrvatskoj upisanih birača. Izgleda kako upravljaju državom, a nemaju dovoljno glasača ni za raspisivanje referenduma.
Zato sada, kada pitate HDZ-ovce koji je razlog zbog kojega su ovako loše prošli, oni uz osmijeh odgovaraju: “Ma, ne pitaj, nojevi iz središnjice poručuju kako nije kriva Siva sova, nego Crni labud”.
Svako se drvo poznaje po svojim - plodovima.....a "plodovi" Andreja PÜlenkovica su: 1 Anti-krstjanska .Istambulska konvencija 2. Sorosevski Marakeski sporazum 3. Gusenje referenduma o izbornom zakonu 4. Gusenje referenduma o ukidanju Istambulske konferencije 5. Donosenje protivustavnog Lex-Agrokora od BORG kriminalnee grupe 5. Unistenje Agrokora i predaja hrvatske imovine u ruke ruskih banaka i americkog spekulativnog fonda 6.Prepustanje Uljanika visegodisnjoj pljacki lokalnih mocnika sto je dovelo do propasti Uljanika 7. Prepustanje ZERPA Italiji 8.Progon demokrstjanskic clanova HDZ-a (Stier,Kovac,Brkic,Petir,Zekanovic,Tomasic..) 9.Raseljavanje Slavonije 10.Neuvodjenje vinjeta za auto-putove cime se gusi hrvatske gradjane da putuju svojim auto-putevima