Što uz crne vijesti iz svijeta, koje sve zlokobnije dotiču i Hrvatsku, čiji su avioni trebali biti oteti radi napada na London, znače riječi – vjera, kultura, civilizacija, snošljivost, dijalog...? U prvom redu znače da ih svak može upotrebljavati, kao cestu kojom svak prolazi. Tako cestom može prolaziti i tenk, naoružana vojska, teroristi... Kad se danas govori o sukobu civilizacija, religija i kultura, ili o dijalogu i snošljivosti između različitih povijesnih svjetova, javnost se, kao ovce na sol, želi namamiti na svetost i uzvišenost tih riječi. I kad se sukob želi objasniti, opravdati i potaknuti, i kad mu se dijalog i snošljivost žele suprotstaviti. Ako te riječi znače neko dobro, pravdu ili svetost – gdje su to dobro, pravda ili svetost u kršćanstvu, islamu, ovoj ili onoj kulturi i civilizaciji? Tko ih živi, ostvaruje? Koje društvo, koja država, nacija, skupina? Gdje su nevini, uzorni i primjerni?
To se jednostavno i presudno pitanje zaobilazi kako bi mitovi ostali nedodirljivi i takvi se puštali u optjecaj. Komuniciranje s pomoću mitova, to jest laži, proizvodi nove laži. Budućnost je takva svijeta u stalnoj strepnji jednih od drugih, te se može održavati samo u odmjeravanju moći, odmjeravanju vještina u pokvarenosti i uporabi sile i oružja. Na žalost, čovječanstvo se ne kreće prema sve većim mogućnostima koje bi imali moralniji ljudi, nego prema sve većim mogućnostima koje će imati sve nemoralniji ljudi.
Stoga je njegovim vladarima nužna proizvodnja ravnodušnosti koja doseže savršenstvo u istodobnosti zla i zaborava toga zla. Na početku američko-britanske okupacije Iraka slike užasa iz te zemlje bile su potresne, no što je tamo danas užas veći, to su ljudi prema njemu ravnodušniji. Ta ravnodušnost prema Iraku samo je jedno od stanja opće ravnodušnosti prema čovjeku kojom se štite suvremeni kapitalizam i njegove elite. Taj kapitalizam u Kini, pod vodstvom Komunističke partije, stvara nezapamćen kontrast između bijede puka i bogatstva pohlepne elite koja u svemu oponaša svoje uzore sa Zapada. Nema, dakle, sukoba civilizacija! Sve su civilizacije, religije, kulture i ideologije završile svoje povijesne misije, ostala je još samo jedna misao svijeta, jedno srce, duša i ljubav – novac.
On sa sebe uklanja sve oznake, iznad sebe sve bogove, ispred sebe sve prepreke, traži i nalazi ljude ispražnjene od svih osjećaja i obzira. Prema stotinama milijuna siromašnih i gladnih i klanjima kakva se događaju u Iraku i drugdje novac je ravnodušan jer se njima hrani kao zvijer svojom žrtvom. Venezuelki predsjednik Hugo Chavez mogao se usred Sjedinjenih Američkih Država onako sprdati s predsjednikom Bushom samo zato što Amerika, povećavajući svoje svjetsko silništvo, smanjuje svoj moralni i demokratski autoritet.
Ako religije pojmimo kao zaštitnice morala, moramo reći: one su postale najnemoćnije u vremenu u kojem su najpotrebnije. Novije filozofije i revolucije nisu porekle Boga zato što čovjeku nije bio potreban, nego zato što je ograničavao njegov egoizam u odnosu prema drugom čovjeku, gdje je Boga zamijenio novac. Između američkog, europskog, arapskog, japanskog ili kineskog bogataša nema razlike.
U civilizaciji novčanog apsolutizma nema za svijet bitnog dijaloga između religija jer su one nebitne. Možda bi mogle postati bitne kad bi, makar različite, iz nekog zajedničkog moralnog polazišta taj poraz priznale i tako počele obnavljati sebe i susret Boga i čovjeka. U svijetu u kojem se susreću samo ljudi bez svetinja – teror je neizbježan, a bogatstvo nema blagoslova.
