Nakon što je Europa 1945. godine isplivala iz kaosa svjetskih ratova, politički su lideri donijeli odluku da se počne raditi na stvaranju ozračja koje će potaknuti ireverzibilni proces integracije kontinenta na svim razinama. Filozofija europske regionalizacije smjera na prekograničnu suradnju, na okupljanje ljudi koji žive na određenom području, a imaju zajedničke interese, zajedničku povijest, kulturu, tradiciju...
Razine
Današnja Europa okuplja svoje regije na nekoliko razina: pod okriljem Vijeća Europe djeluje Kongres lokalnih i regionalnih vlasti Europe, u sklopu kojega je i netom osnovana Jadranska euroregija Europske unije, a pod okriljem EU djeluje Odbor za regije.
O tome koliko je za Bruxelles udruživanje na regionalnoj razini značajno, govori i činjenica da Europska komisija ima posebnog povjerenika za regionalnu politiku, ali i količina novca koju EU svake godine izdvaja za razvoj regija riječ je o 37 milijardi eura godišnje. Europski političari regionalne projekte pak vole nazivati "gorivom koje pokreće Europu" ili "ljudskim licem" Europe.
Možda o značenju ovoga segmenta europske politike najbolje svjedoče riječi Danute Hubner, povjerenice za regionalnu politiku:
Poluge pomoći
Možemo potrošiti puno novca gradeći veliku autocestu koja će ići preko cijele Europe, no potreba individualnih regija tako je mnogo i one su tako različite. Projekti koji se financiraju iz strukturalnih fondova pokazuju koliko je Europi stalo do njenih regija te koliko ti projekti mogu promijeniti život ljudi.
Moglo bi se reći da regionalna politika postaje središnjiom "polugom" s pomoću koje EU želi ostvariti ekonomske ciljeve zacrtane u Lisabonskoj strategiji.
Veliko finale
Iako je cilj regionalne politike stvaranje kohezije, jednako je važan cilj i decentralizacija koja omogućava da se problemi otkriju na regionalnoj razini, da upravo regionalni političari načine svoje programe koje bi ponudili Europi te da upravo regije i lokalna samouprava preuzmu političku odgovornost za njihovu provedbu.
Hrvatska, koja se nalazi u velikom finalu svoga pristupanja u EU, od ovakve politike može samo profitirati, i to ne samo novčano nego i mijenjanjem svijesti političara i politike na lokalnoj razini, koje upravo ova europska "poluga" može naučiti kako aktivirati kreativne resurse te preuzeti odgovornost za vlastiti razvoj i budućnost.
Regionalizacija nije zamišljena kao način da se zemlje ili njezini dijelovi uvuku u neku zajednicu u kojoj bi ti entiteti izgubili svoj identitet ili u kojoj bi imali štete, pa se toga procesa nikako ne treba bojati.
Profitirat će oni s inicijativom, oni s konkretnim i izvedivim idejama za vlastiti razvoj, ali i oni koji pokažu da su u težnji prema ostvarivnju ciljeva spremni surađivati sa susjedima koji također imaju isti cilj. To je, uostalom, temelj na kojem počivaju europske integracije.
