Prošao je još jedan, šesti splitski Gay Pride, a gotovo ga nitko nije ni primijetio. Fantastična vijest sjetimo li se kamenovanja na rivi prije šest godina, krvavih glava fotoreportera, snimatelja i sveučilišnih profesora. Loša vijest gledate li smisao parade, a to je upozoravanje na diskriminiranost homoseksualnih osoba u hrvatskom društvu.
I zaista je šteta što je Split Pride dobio mali publicitet jer bilo je luđe nego što je itko mogao predvidjeti. Među dvjestotinjak sudionika, koliko su tvrdili da ih ima, nije bilo nikoga iz LGBT populacije tko bi se uhvatio megafona i uzvikivao parole dok je kolona prolazila splitskim ulicama pa su se zahtjevnog zadatka prihvatili članovi Radničke fronte koji su prije neuspješno pokušavali organizirati prosvjede druge vrste. Ovu priliku njihov čelnik nije htio propustiti. “Doli, Vlada!”, “Smrt fašizmu!”, “Živila Radnička fronta!” odjekivalo je iz kolone koja je podržavala prava homoseksualaca na koje je, ponesen sa svojih pet minuta slave, sasvim zaboravio. “Doli Ivo Baldasar!”, nije mogao odoljeti, iako je Baldasar stupao zajedno s njim splitskim ulicama, s kojih su im mahali turisti.
Već nekoliko godina na dan održavanja povorke ponosa Urbana desnica uspješno organizira akciju Prazan grad kojoj je cilj ignoriranje povorke. A nisu je ignorirali samo Splićani. Osim gradonačelnika Ive Baldasara i njegovih zamjenika SDP-ovke Aide Batarelo i HNS-ovca Gorana Kovačića, nije bilo nikoga poznatog iz svijeta politike, kulture, umjetnosti... A u splitskoj se povorci u zlatno doba moglo vidjeti pola Milanovićeve Vlade.
Da Radnička fronta potpuno ne otme show, pobrinuo se splitski gradonačelnik Ivo Baldasar koji se izborio za naslove rijetkih izvještaja jer je nakon šetnje gradom, kada su se vratili u park Đardin u kojem je održan program, nazočne pozdravio sa “Hvaljen Isus”. Svakim danom postaje sve jasnije zašto su ga drugovi izbacili iz SDP-a.
S druge strane nakon Split Pridea 2016. godine nejasno je kome takva manifestacija koristi. Homoseksualci moraju imati potpuno jednaka prava kao i heteroseksualci, što im je država osigurala pravom na registrirano partnerstvo. Povorke ponosa svoj su smisao u tome ispunile, ali zahtjevan zadatak mijenjanja zadrtih homofobnih stavova ne postiže se “paradiranjem”.
Defiliranje po splitskim ulicama maloljudne šarene povorke okružene policajcima s vizirima i pancirkama, u gotovo praznom gradu, teško da će pomoći bilo kojem splitskom homoseksualcu da “izađe iz ormara”. Čuvara reda opet je bilo nekoliko puta više od sudionika povorke, među kojima splitskih homoseksualaca gotovo i nije bilo. Ništa ne bi bilo sporno kada bi od povorke bilo koristi za LGBT populaciju, ali čini se da su se mogli zabaviti i malo jeftinije.
