Ne mogu to gledati. Kada se svega sjetim, kako smo bez ičega prije 20 godina bježali iz Davora u Bosni čamcem preko rijeke do Hrvatske, rasplačem se. Užasno je to što smo sve prošli – priča nam Zorta Kurtović, 80-godišnja starica koju smo zatekli kako sa suzama u očima izlazi iz Doma kulture u središtu Vojnića, najveće općine u Karlovačkoj županiji.
U tom je mjestu u nedjelju bilo življe nego inače, mnoštvo se puka okupilo prvo na misi u crkvi svetog Ante Padovanskog, a potom se rijeka ljudi, starih i mladih zaputila prema Domu kulture gdje su udruge naseljenih Hrvata organizirale svečanost kojoj je prethodilo puštanje filma o progonu Hrvata. Obilježavaju 20 godina kako su kao Hrvati protjerani iz susjedne Bosne i Hercegovine. Baka Zorta se prisjeća da je tada u izbjeglištvo krenula samo s malenim rođakom starim tek sedam mjeseci. Od oko 21 tisuće ljudi koji su prije 20 godina iz mjesta oko Banje Luke došli na hrvatsku stranu rijeke i razasuli se po Karlovačkoj županiji i šire, u Vojniću je ostalo oko 500 obitelji, do danas njih 400.
Zbjeg protjeranih tada je promijenio strukturu stanovnika u Vojniću i susjednom Krnjaku gdje su nekada uglavnom živjeli Srbi, dok je danas u Vojniću od oko pet tisuća stanovnika njih oko 37 posto Hrvata, a u Krnjaku ih je, od oko dvije tisuće ljudi, 29 posto Hrvata.
Obje općine, kao i Plaški, imaju dvojezične ploče, Vojnić od 2006. godine, Krnjak već četiri godine. Puno se toga u 20 godina promijenilo, a baki Zorti najvažnije je što je stambeno zbrinuta, a njezina djeca rade i imaju obitelj. Sin živi s njom u Vojniću.
– Danas svi živimo zajedno, družimo se, nitko nikome ništa ne zamjera. Domicilni ljudi znaju da ja i nitko od nas nije birao bježanje. Naši se unuci zajedno druže, idu u školu i svi su mi dragi, tko god nam došao. Ma to su djeca, njih nitko ne smije razdvajati i dijeliti, neka žive i vesele se. Samo da je posla mladima – priča nam starica. U općini Vojnić velik je postotak nezaposlenih i to je, kažu mještani, najveći problem, a ne dvojezične ploče, ćirilica ili latinica.
– U početku, kada smo se bili doselili, bilo je nekih napetosti, bilo je prosvjeda kada je načelnik trebao postati član SDP-a, ali on je i nakon toga u nekoliko mandata bio načelnik, kao i HDZ-ovac i nikakvih problema nije bilo. Nama uopće nisu važne dvojezične ploče, uopće ih i ne primjećujemo. Da mogu dobiti posao u općini, uredno bih prolazio pored ploča s natpisima na ćirilici i latinici, no problem je što posla u Vojniću i drugdje po Hrvatskoj nema. Može se povremeno nešto raditi "na crno", ali dugoročno posla nema i ja zato već danas odlazim u Austriju. Nadam se da ću uskoro osigurati da za mnom dođu i žena i troje djece – priča nam Slavko koji s prijateljem Dragom šeta po središtu mjesta s djecom.
I Drago kaže da dvojezičnost nije problem i da te ploče nikome ne smetaju.
– Srbi i Hrvati imaju istu problem ovdje, a to je kako naći posao. Tu radi nekoliko državnih institucija, CIAK, Drvna industrija koji ukupno zapošljavaju stotinjak ljudi. I to je to. Ostali žive od socijale ili od djece – u šali kaže Drago, no dodaje da je to ustvari tako, jer obitelj, dobije li treće dijete, ima osiguranu rodiljnu naknadu tri godine. Nebojša Andrić, HDZ-ov načelnik Vojnića, kaže kako je općina sama odlučila staviti u Statut odluku o dvojezičnim pločama, te da je, nakon razgovora, odluka donesena jednoglasno.
– Vukovar je priča za sebe. Ondje su se neke stvari radile na brzinu, bez prethodnog razgovora, pa je problem vjerojatno i u tome. Da su ploče u Vojniću stavljane "preko noći", i tu bi vjerojatno bilo problema – kazao je Andrić, i sam prognanik iz BiH. Da je to što se sada događa u Vukovaru, da netko skida ploče s državnih institucija i uklanja ih, necivilizacijski i primitivan potez, smatra i Marko Jurinović koji je prije rata u BiH radio godinama u tvrtki iz Zagreba.
– Te probleme potpaljuju političari, a mi smo Hrvati, moram nažalost to reći, ponekad prenaivni i dopuštamo da se i nama manipulira. Ma kome može smetati ćirilica. Ne daj Bože više rata, a ćirilicu smo ionako svi učili pisati i čitati u školi kao i latinicu – kazuje. Osim posla, i neriješeno stambeno pitanje za većinu doseljenih obitelji velik je problem. Pa iako je u susjednom Krnjaku većina useljenika osigurala trajni smještaj, u Vojniću je tek 50 posto obitelji od države dobilo trajno stambeno rješenje.
– Kada smo prije četiri godine uvodili dvojezičnost u Krnjaku, smatrali smo da je neriješeno stambeno pitanje puno veći problem od dvojezičnih ploča, pa je bilo manjih otpora. Dvojezične ploče imamo i one nisu nikome nikakav problem. Više navijačima i huliganima koji prolaze cestom D1 koja ide kroz središte Krnjaka, pa znaju uništiti ploču ili zastavu, što onda, naravno, izaziva revolt. Problem je i što nam mlade obitelji odlaze iz Krnjaka, posebno sada kada su granice otvorene – priča nam Josip Ljevar, HDZ-ov zamjenik načelnika Krnjaka.
Dejan Mihajlović, SDSS-ov načelnik Krnjaka , te Mirko Martinović, pročelnik u općini Krnjak i predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine u Vojniću, koji su na obilježavanje došli kao gosti i rado su se odazvali, kažu da su međunacionalni odnosi u oba mjesta na zavidnom nivou. Ljudima je posao važniji od nacionalnosti, a problemi su, kažu, uvijek potencirani od političara i to pred izbore.
– Dvojezične ploče nikome nisu problem i nitko nikada nije tražio ili potencirao da se to makne iz statuta Općine. Nama je puno veći problem odlazak mladih obitelji, posebno doseljenih Hrvata. Srbi manje odlaze jer su to uglavnom stariji ljudi ili obitelji koje tu imaju pretke, grobove... S druge strane, mi kao Općina nemamo novca da zaposlimo mlade, nekoga tko će nam pisati projekte za EU fondove – kaže Mihajlović i dodaje da bi Općina Krnjak uskoro trebala dobiti i dvojezične natpise naselja uz cestu D1 što odrađuju Hrvatske ceste, kao što je to nedavno postavljeno u Lapcu.
– U Vojnić sam se doselio prije deset godina iz Poreča zbog posla. Veterinar sam, a supruga socijalni radnik i dobili smo posao u struci. Tu smo dobili troje djece i mjesto je odlično za život, nikakvih međunacionalnih problema nema, problem je jedino nedostatak posla za većinu mještana, a nama nedostaju sadržaji za djecu. Što se tiče dvojezičnosti, rođen sam u mjestu Bela Crkva kod Novog Sada gdje je na ulazu u mjesto ogromna ploča sa nazivom mjesta na četiri jezika; latinici, ćirilici, na rumunjskom i mađarskom jeziku i ja u svemu tome ne vidim nikakav problem – priča nam Saša Tiršek.
>> U Vojniću i Vrbovskom postavljene ploče s natpisom na ćirilici
Nikome dvojezicne tablice nisu problem osim kad se koriste kao politicko sredstvo za nametanje ideologije, kao sto je slucaj u Vukovaru. Srpske pretenzije za tudim teritirijem je problem a ne cirilica sama po sebi. Kad predsjednik srbije otvoreno izjavi daa je Vukovak "vecni srbski grad", onda nikako uvoditi cirilicu pod takvim uvjetima.