Hoće li se ionako niska razina opće jezične kulture u Hrvata još
sniziti zbog odluke Ministarstva obrazovanja da se broj nastavnih sati
materinskog jezika u osnovnoj školi smanji? Hrvatski su intelektualci,
kulturne i stručne ustanove odreda složni u odgovoru: hoće!
Skidanje u prosjeku 16 kg papira različita sadržaja s dječjih
kralježnica preporučuje Stjepan Čuić može se riješiti, ali
ne na štetu hrvatskoga jezika. Koji je razlog škole ako nije na
hrvatskome jeziku? Možemo reducirati satnicu, ali onda reducirajmo
nastavne jedinice: oslobodimo djecu bubanja napamet telefonskih
brojeva, makar ti brojevi bili i rođendani klasika.
U nedavnom priopćenju Hrvatskog kulturnog vijeća kaže
Hitrec piše da je smanjenje satnice hrvatskog jezika u prva
četiri razreda osnovne škole suprotno hrvatskoj školskoj tradiciji i
suvremenoj europskoj praksi. Umjesto da smanjuje broj sati materinskoga
jezika, Ministarstvo je moglo upozoriti Vladu da u hrvatskoj tradiciji
preteže riječ naobrazba, dakle početi od svojih vrata.
A kako bi intelektualci opisali našu jezičnu kulturu i što im najviše
bode oči kao primjer nepismenosti, jezičnog neznanja i(li) nepoštovanja
hrvatskoga jezika?
Nikako. Stanje je takvo da se može opisati samo na češki način,
dakle humoristički ironizira Čuić. Mediji rabe od sto do
petsto riječi, političari i manje. Kod političara je to još i
razumljivo jer oni nužno traže riječi kojima bi nešto obećali a da ih
pravno ne obvezuje, ali mediji ne bi smjeli narodu nametati nekakav
reducirani hrvatski, dakle neki esperanto.
Ako predsjednik RH ne vlada dobro hrvatskim jezikom dodaje
Hitrec ako predsjednik Vlade "sačekuje" tko će mu što izvana
naložiti, ako se Ministarstvo kulture godinama nije oglasilo o stanju
hrvatskoga jezika, a Ministarstvo znanosti ukida hrvatske nazive
predmeta (geografija umjesto zemljopisa), ako u medijima vlada
programirani kaos, onda treba lupiti šakom po stolu i uvesti red. A red
se uvodi zakonom. Dakle, bez Zakona o hrvatskom jeziku sve će ostati
kao što jest: na izjavama i priopćenjima ogorčenih.
Što pak najviše ugrožava opstojnost hrvatskoga jezika?
Najveća opasnost dolazi vjeruje Čuić od bulevarskog
tiska, od općeg neznanja, od deprimiranja čestitih ljudi u osnovnim i
srednjim školama koji nastoje kod djece razviti osjećaj za jezik, za
njegovo značenje, za razumijevanje svijeta preko jezika. Standardni je
jezik nenadomjestiv, obrana od vulgarizacije jest standard. I to da svi
udžbenici, a ne samo oni za hrvatski i književnost, budu pisani
standardom.
Upravo smo svjedoci balkanizacije hrvatskoga jezika tvrdi
Hitrec koja se provodi zloslutnim čišćenjem kroatizama i
povratkom na novosadski pravopis. Riječ je o agresiji na posebnost
hrvatskoga jezika. S druge strane, biće hrvatskoga jezika razara se
anglizmima, ne samo u leksiku nego i u sintaksi. No, ono što najviše
ugrožava opstojnost hrvatskoga jezika jest nehaj Hrvata. Bitka protiv
toga nehaja treba početi upravo u školi zaključuje Hitrec.
Zahtjev HAZU
Akademik Petar Šimunović, tajnik Razreda za filološke znanosti,
podsjeća na to da je Predsjedništvo HAZU poslalo pismo ministru Draganu
Primorcu sa zahtjevom da se odluka o smanjenju satnice preispita.
Dodaje da je još cijeli niz pitanja o kojima bi se glas stručne
javnosti morao slušati: što je s nastavom hrvatskoga u srednjim
školama, kad će biti uvedena na fakultete, zašto se u nekim tvrtkama u
Hrvatskoj već danas govori samo engleskim jezikom, kako spriječiti
prodor strane terminologije u hrvatski...
Prof. dr. Ivo Pranjković, voditelj Katedre za hrvatski standardni
jezik, kaže da ih nitko nije ništa pitao donoseći odluku o smanjenju, a
redukcija učenja materinskoga jezika, pogotovo u osnovnoj školi, gdje
je to temeljni predmet, štetno će utjecati na razinu znanja o
hrvatskome koja ionako nije dobra. Slično misli i Dunja Brozović
Rončević, ravnateljica Instituta za hrvatski jezik. Premda kaže da
kvantiteta ne mora jamčiti i kvalitetu nastave, najavljuje da će
Institut od Ministarstva zatražiti podrobnije podatke i tada reagirati.
Novi zahtjevi
U nas se obrazovne reforme doživljavaju odveć mehanički
smatra Vlaho Bogišić, ravnatelj Leksikografskog zavoda "Miroslav
Krleža". Nedovoljno smo školovani i nedovoljno pismeni, imamo
velik broj nekorisno obrazovanih ljudi. Pred modernim sustavom
obrazovanja, u društvu struke i informatičkom društvu stoje novi
zahtjevi. A hrvatski je u nastavi isto ono što gimnastika i atletika u
sportu, temelj. I nije toliko odlučujući broj sati koliko sadržaj.
Preopterećeni, učenici odustaju, zato mnogi danas završe školu a da
ništa ne znaju o Maruliću, Držiću, Matošu. Susreo sam se posljednjih
godina s barem 200 mladih ljudi s diplomama humanističkih fakulteta
koji traže posao u LZ-u ili u Matici hrvatskoj a da o tim ustanovama
ništa ne znaju jer ih o tome nitko nije ni učio smatra Bogišić.
Zaključci komparativne analize, koju je provela Vesna Budinski,
učiteljica razredne nastave i hrvatskoga jezika u zagrebačkoj OŠ I. G.
Kovačića, pokazuju da većina europskih zemalja ima dulje obvezno
obrazovanje i dugotrajnije školsko učenje materinskoga jezika nego
Hrvatska. U nas je i najmanji broj sati nastave materinskoga tjedno i
godišnje. Dio rezultata istraživanja V. Budinski predstavila je uz
veliki odjek na nedavnom Hrvatskom slavističkom kongresu. S toga je
skupa upućen i javni apel da se ne smanjuje satnica nastave hrvatskoga
jezika.
Predviđeno smanjenje satnice za jedan sat tjedno odnosi 35 sati
nastave hrvatskoga jezika u školskoj godini kaže V.
Budinski a važnost učenja hrvatskoga u nižim razredima neosporna
je: tu se dobiva prva pouka o jeziku i jezičnoj strukturi, od najranije
dobi čuva se jezični identitet, prihvaća se, postupnim prijelazom sa
zavičajnoga, hrvatski standardni jezik, a to je opet nužno za
svladavanje svih drugih nastavnih sadržaja. Pozdravljam postavke HNOS-a
prema kojima će učenik biti rasterećen nepotrebnih sadržaja glede
funkcija jezika, ali nikako i smanjenje satnice zaključuje V.
Budinski.
HRVATSKI U ŠKOLI
Prijeti nam još veće neznanje
