Presuda Suda Europske unije, koji je prošloga petka odlučio da nije nadležan za tužbu Slovenije protiv Hrvatske u sporu oko granice i oko implementacije kompromitirane arbitražne presude, trebala bi biti shvaćena kao kraj jedne ere.
Kraj ere u kojoj je Slovenija ucjenjivala Hrvatsku s visoka, s pozicije države članice EU prema državi koja tada još nije bila članica, nego kandidatkinja sa svim ranjivostima koje države kandidatkinje imaju na putu prema EU. Ranjivostima koje je Slovenija zloupotrebljavala.
Bilo je jasno da ta era završava već samim ulaskom Hrvatske u EU 2013., ali repovi te predpristupne političke ucjene zvane arbitražni sporazum vukli su se za nama i nakon ulaska u članstvo, i Hrvatska je kao zemlja koja poštuje vladavinu prava bila potpuno predana poštivanju slova i duha tog sporazuma. Sve do trenutka kad je izbio skandal u kojem su Slovenci uhvaćeni u pokušaju prevare i u očitom izigravanju pravila arbitražnog suđenja. I nakon izlaska Hrvatske iz tog arbitražnog postupka, jednoglasnom odlukom Hrvatskog sabora, bilo nam je jasno da je era u kojoj je Slovenija mogla nastaviti ucjenjivati Hrvatsku jednostavno završila. Hrvatska je bila čvrsta u svome tumačenju da nas arbitražna presuda ne obvezuje na implementaciju, čak i kad su arbitražni suci presudili da skandal u kojem su uhvaćeni Slovenci nije bio takvih razmjera da bi kompromitirao čitav proces.
Mnogima od nas bilo je, dakle, jasno i puno prije prošlotjedne presude da je završila era u kojoj Sloveniji glatko prolazi ucjenjivanje Hrvatske jer je prije nas ušla u EU. I da u novim okolnostima Hrvatska ima snagu i uvjerljivost potpuno ravnopravne države članice EU, za razliku od prije, kad je Slovenija imala tu snagu, pa je zloupotrebljavala prije no što smo i mi dobili tu snagu i uvjerljivost.
Sada, međutim, nakon presude Suda EU u kojoj su slovenski argumenti potopljeni i u kojoj suci potpuno slijede hrvatsku argumentaciju iznesenu tijekom tog postupka, možemo potvrditi da je i u pravnom smislu, i u najširem europskom smislu, ta era definitivno završena.
Ako ima netko tko dosad nije shvatio da Slovenija više ne može utjerivati nepostojeće političke dugove od Hrvatske, intimidirati vladu u Zagrebu, uvjeravati ostale europske države da je Hrvatska nekakva mangupska država i računati na to da će te ostale države slušati više slovensku nego hrvatsku argumentaciju jer je Slovenija u EU od “davne” 2004., sada je, nakon ovakve presude Suda EU, vrijeme da to shvate i ti čitatelji rubrike “posljednji doznajemo”. Posebno da shvate oni koji hrvatskim ribarima iz Savudrije pišu kazne zbog ribarenja iza crte koja, kako potvrđuje i mišljenje nezavisnog odvjetnika Suda EU, nije utvrđena ni sa stajališta prava Unije.
Završilo je doba kad se Slovenija mogla oslanjati na jedan obrazac ponašanja. Vrijeme je da zaista, u praksi, i na ovom konkretnom primjeru rješavanja otvorenog graničnog pitanja, svi shvate da treba surađivati na potpuno ravnopravnoj osnovi, po principu lojalne suradnje dviju jednakih država članica EU. Kao što, uostalom, kaže i presuda Suda EU nakon konstatacije da taj sud nije nadležan za ono što su Slovenci tvrdili da je nadležan, a prije konstatacije da troškove postupka podmiruje strana koja je izgubila, dakle Slovenija.
To što Sud EU nije nadležan ne znači da dvije države ne trebaju u duhu lojalne suradnje pronaći rješenje ovog pitanja u skladu s međunarodnim pravom. Krenimo, dakle, tim putem.
To je put kojim je, uostalom, Hrvatska čitavo ovo vrijeme i željela krenuti. Bilateralnim razgovorima može se doći do kompromisnog razgraničenja. Može se doći i zajedničkim obraćanjem Međunarodnom sudu za pravo mora u Hamburgu ili Međunarodnom sudu u Haagu, što je Hrvatska cijelo vrijeme preferirala kao najkompetentnija stalna sudišta za međunarodno pravo, za razliku od ad-hoc sudišta s posebno skrojenim zadatkom u odlučivanju, što je preferirala Slovenija. Preferirala, u tome uspjela, a onda to upropastila i izgubila. Svojom krivnjom, odnosno svojim pogrešnim procjenama, kao što je izgubila i ovaj postupak pred Sudom EU.
Pobijedili su hrvatski argumenti, ali nema nikakvog mjesta za trijumfalizam ili za čekanje da se ovo otvoreno pitanje samo riješi (u prijevodu, da se potencijalno nikad ne riješi). Nova era zaista treba biti era lojalne suradnje. Onakvih dobrosusjedskih odnosa kakvi postoje na ljudskoj razini, između građana dviju zemalja. Samo to treba preslikati na političke i državne odnose. Nije lako. Ali je moguće. Moguće upravo i zbog toga što je jedna era završila.
Upravo suprotno, idu daljnje blokade na OECD članstvu, Schengen režimu i naposljetku oko eura. Jer oni će isprobati sve što mogu, znajući da je zaključak arb. vijeća bio i zadnja šansa Slovenije da se za nešto izbori na morskom planu i da, kako je arbitraža kao metoda definitivno "pokojna" - pred sudom ne mogu ni približno dobiti toliko. Kako nemaju vojnih efektiva da bi se to moglo eventualno pritisnuti silom, preostaje im jedino beskonačno verglanje "arbitraža, arbitraža" - a nama je sad prioritet spriječiti bilo koju pol. garnituru da se upusti u pregovore s njima, sjetimo se kako su pok. Račana naveli na svoj mlin preko tih teniskih turnira pol. elite u Velenju, gdje su oni igrali u parovima - dok je stimmung macher bio Letica. Pa je Račan skoro počinio flagrantno kršenje Ustava s D-R. Ili kako je Kosor pala na laske Pahora i kako je osvanuo junction. E to je ono što najviše brine na hrv. strani, da nema dosta štrika za hrv. Juda.