Je li konačno završen pravni, politički i diplomatski triler koji traje od kraja lipnja, još ne znamo, ali nakon očitovanja premijera i ministra pravosuđa čelnicima Europske komisije, postavlja se samo jedno pitanje – što je nama to trebalo?
Baš zbog toga što nas je premijer stalno uvjeravao kako implementacija europskog uhidbenog naloga nije problem koji zanima europsku diplomaciju. Jest da su lani članice EU otvorile 58 sporova s Europskom komisijom, a ove godine 40, ali je li baš lex Perković trebala biti tema na kojoj će ova Vlada pokazivati kako su se od 1. srpnja okolnosti dramatično promijenile jer smo ravnopravna članica EU. Ajde da su to poljoprivrednici ili Pelješki most, ali izručenje osumnjičenih!?
Doduše, kako su neki mediji pratili isticanje ultimativnog roka Viviane Reding, daje Milanoviću za pravo da Hrvati uistinu imaju problema s podaničkim mentalitetom, posljedica čega je i dominantno shvaćanje da Reding nije poslala obično nego “sveto pismo”. Čak i ako je na sličan način povjerenica komunicirala s drugim državama, Njemačkom ili Francuskom, određujući rok u kojem joj se mora odgovoriti pa ga onda i javno objavila, zašto bi Hrvatska morala pristati na takav odnos.
I optužba glasnogovornice V. Reding, u pravu je Milanović, neprimjerena je komunikacija koliko god mediji i javnost imaju pravo to isto misliti. Ali, podmukla izmjena zakona koja je svemu dala povoda, kao i agonija za koju smo svi znali kuda vodi, opet nas tjera da se pitamo – što nam je sve to trebalo.
