Jedna od važnijih rasprava koje se trenutačno vode u razvijenim zapadnim demokracijama, od Bruxellesa do Washingtona i natrag, a aktualna je i za Zagreb (pa i za Knin, gdje vidimo da se engleski jezik govori ravnopravno s hrvatskim u jednoj predsjedničkoj melodrami u predvečerje obilježavanja Dana pobjede) ona je o – nacionalizmu. Da nam treba filmski naslov, mogli bismo tu raspravu nazvati “Povratak otpisanih: nacionalizam na Zapadu”.
Oni kojima ta rasprava promiče, a u ove ljetne dane traže dobro štivo, mogu dobiti brzi uvid u dubinu i širinu ove teme kroz ožujsko/travanjsko izdanje magazina Foreign Affairs, koje iza naslovnice “Novi nacionalizam” donosi seriju eseja, od onih koji zagovaraju tezu da nacionalizam funkcionira i da neće nigdje nestati, do onih koji ustaju u obranu kozmopolitizma. Iz kojeg god se kuta približili toj raspravi, neke su činjenice neosporne, a jedna od njih je da svjedočimo povratku nacionalizma. Osvetničkom povratku, kako u uvodniku piše urednik Foreign Affairsa, jer koncept nacionalizma, nakon što je prouzročio neke od najgorih zločina u povijesti čovječanstva, postao je krajem prošlog milenija praktički tabu u uljuđenom društvu. Ljudi su se nadali da će postati tabu i u praksi, ali “vratio se s osvetom”.
Dovoljno je baciti pogled na izjave. Američki predsjednik Donald Trump 22. listopada 2018.: “Znate, ima jedna riječ, koja je kao postala staromodna i koja glasi: nacionalist. Stvarno, zašto ne smijemo koristiti tu riječ? Znate što sam ja? Ja sam nacionalist.” S druge strane, predsjednik Francuske Emmanuel Macron govorio je u studenom, na obilježavanju 100. godišnjice od kraja I. svjetskog rata, o tome kako je "nacionalizam izdaja domoljublja". Ova kolumna tom se razlikom između (dobrog) domoljublja i (lošeg) nacionalizma već bavila u ljeto prošle godine, ali ukazivanje na tu distinkciju seže još u doba Georgea Orwella. On je u svom eseju “Bilješke o nacionalizmu” (1945.) pisao da “nacionalizam ne treba brkati s patriotizmom”, koji je “po svojoj prirodi obramben, kako vojno, tako i kulturno”.
Dok je nacionalizam zapravo uvijek agresivan. Već i zbog toga – jer Hrvatska je nastala snagom domoljublja, koje je po svojoj prirodi obrambeno, pred velikosrpskim nacionalizmom koji je divljao kao agresorski i osvajački – čitava ova rasprava nije nebitna za Hrvatsku. Naravno, i zbog toga što se razmišljanje o konceptu nacionalizma tako duboko mijenja. Hrvati su stvorili državu dok je nacionalizam bio na zlu glasu, u vrijeme kad su svjetski političari, povjesničari i općenito intelektualci zaista vjerovali da je nacionalizam faza koju su bogate, razvijene zemlje demokratskog zapada prevladale (aha, recite to danas Trumpu ili Borisu Johnsonu). Pothvat uspostave i obrane suvereniteta moderne hrvatske države bio je i toliko veći i vredniji koliko mu ni međunarodne okolnosti nisu baš išle u prilog.
Misleći ljudi koji su donedavno odbacivali nacionalizam kao praznu priču nedostojnu spomena danas kao da ipak formiraju nijansiraniji stav koji prihvaća da nacionalizam nije sasvim iracionalan osjećaj, da je u neku ruku upravo nacionalizam formirao sve moderne političke ideologije, uključujući i liberalnu i progresivnu, te da ga ne treba pokušati iskorijeniti, nego limitirati, svesti na koliko-toliko zdravu količinu i oblike, te ga pretvoriti u “uključivi nacionalizam”. To su barem teze Andreasa Wimmera, profesora s američkog sveučilišta Columbia i autora knjige “Nation Building”. “Da bi bili u stanju promicati bolje oblike nacionalizma, lideri će morati postati bolji nacionalisti”, piše on u eseju u Foreign Affairs.
To, vjerojatno, vrijedi i za Ameriku nakon Trumpa jer teško je očekivati da će se nakon ove lude vožnje na rollercoasteru zvanom Donald čitava američka politička scena vratiti na staro, na sve isto kao prije Trumpa. Ali to vjerojatno vrijedi i za Hrvatsku.
Diskreditiranje hrvatskih političara tezom da nisu dovoljno veliki Hrvati, da ne rade u nacionalnom interesu, da nisu domoljubi ili suverenisti, potpuno je promašeno. Hrvati su stvorili državu u puno težim okolnostima i ideja da bi je netko predao kao plijen nekom drugom i da bi pritom ostao na vlasti dok takav plan provodi danas je ipak nerealna.
Hrvati trebaju lidere (mogli bismo reći da ih već neko vrijeme i imaju) koji su domoljubi, ili se barem trude biti “bolji nacionalisti”, koji shvaćaju važnost nacionalnih država u modernom svijetu, ali također shvaćaju da postoji danas i niz globalnih problema koje nacionalne države ne mogu riješiti same od sebe, bez pomoći drugih nacionalnih država.
Baš zato što smo domoljubi koji imaju svoju nacionalnu državu možemo bez straha od gubitka identiteta ili države biti i kozmopoliti jer moderni kozmopolitizam je proslava doprinosa svake nacije (pa i naše; mnogi će reći: u prvom redu naše) tom mješovitom zboru zvanom čovječanstvo.
novinar pogrešno raspodijeljuje premise pa kaže, već u podnaslovu, da nacionalne države moraju biti svjesne kako postoje globalni problemi koji se mogu rješavati samo uz pomoć drugih nacionalnih država?