Kako je moguće da alarmantna demografska situacija u kojoj se nalazi Hrvatska ne izaziva u društvu osobitu zabrinutost, izuzev kod stručnjaka? S iseljenih 400 tisuća ljudi u posljednjem velikom valu od ulaska Hrvatske u EU riješili smo prije desetak godina problem velike nezaposlenosti, a među iseljenima je bio veliki broj visokoobrazovanih mladih ljudi. Danas se dio iseljenika želi vratiti, ali je li Hrvatska spremna prihvatiti njihovo znanje i iskustvo? Odgovara li oportunističkim interesima privilegiranih, kojima znanje nije bilo ulaznica za radna mjesta, već razgranate klijentelističke mreže, više uvoz slabo kvalificirane radne snage nego povratak značajnijeg dijela iseljenika, osobito obrazovanih? S akademkinjom Jasnom Čapo, etnologinjom i antropologinjom koja je doktorirala na Odsjeku za demografiju na uglednom University of California u Berkeleyu i sustavno se godinama bavi migracijama hrvatskih iseljenika, razgovarali smo o niskoj svijesti u hrvatskom društvu o demografskim problemima, o iseljenicima, poput mladih Slavonaca, koji se vraćaju u zemlju, kao i zaprekama zbog kojih se još značajniji povratak ne događa, o našim predrasudama i stereotipima naspram heterogenih skupina iseljenika i potomaka iseljenika. Govoreći o odnosu prema dijaspori i (ne)razumijevanju dijaspore, uključujući i njihovu želju za povratkom, Čapo ističe da u Hrvatskoj s jedne strane postoji nerazumijevanje teškog populacijskog problema, a s druge strane su okoštale predodžbe i predrasude o tome tko čini hrvatsku dijasporu (predbacivanja da je čini pro/ustaška dijaspora i njezini potomci). S treće strane, dodaje, dio ljudi nadnacionalnog ili anacionalnog razmišljanja, aktivan na javnoj političkoj sceni, ne razumije zašto su iseljenici i njihovi potomci poželjna useljenička populacija koja bi mogla ublažiti negativne demografske trendove.
- Među iseljenicima, pa i onima rođenima vani u nekoliko naraštaja, osjećaj pripadnosti i čežnja da se vrate ili da žive u Hrvatskoj nisu nestale. Emocija kao razlog dolaska/povratka bila je izrazita u ratnim 1990-ima, a danas je susrećemo u nešto blažem obliku. Kombinirana je s idejom „traganja za korijenima“; učvršćuje se s otkrićem privlačne kulture življenja u Hrvatskoj (manje stresa, život u manjim gradovima, tradicionalni oblici društvenosti i bliskosti u lokalnim zajednicama), povoljne lokacije unutar Europe, izvrsne sigurnosne situacije i sl. Ti su ljudi jako motivirani doseljenici, željni da ostvare svoje vizije dobroga života u Hrvatskoj, s kojom, k tome, osjećaju bliskost, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog podrijetla roditelja. Premda je svaki doseljenik motiviran da „uspije“ u zemlji useljenja, povratnička populacija ima dodatni motiv – emociju i pripadnost. Domicilna populacija teško razumije iseljeničke motive povratka; možda i u tome leži njezin otpor prema njima. Svakako leži u strahu koji osjećaju prema visoko motiviranim, obrazovanim doseljenicima s transnacionalnim kulturnim i socijalnim kapitalom, iskustvom života u „starim“ demokracijama i liberalnim ekonomijama, doseljenicima s hibridnim identitetom koji ih uvijek i svuda čini pomalo strancima, doseljenicima s mnogobrojnim mogućnostima da svojim resursima obogate našu zemlju i koji – ako se vrate u velikom broju – imaju potencijal da promijene postojeće odnose moći u društvu – ističe Čapo.
Ključno je, drži, da politike povratka iseljenika obuhvate i senzibiliziranje domicilne populacije prema hrvatskom iseljeništvu; da se potiče obostrano upoznavanje i razumijevanje i razbijaju stereotipi te tumači potencijalan iseljenički doprinos društvu. Jednako tako, iako zbog posve drugih razloga, treba senzibilizirati stanovništvo i prema doseljenicima bez hrvatskog podrijetla, koji trenutno žive kraj nas u daleko većem broju nego iseljenici, dodaje Čapo.
-Iako je demografska situacija u zemlji alarmantna jer utječe na sve društvene segmente, iako demografi desetljećima upozoravaju na negativne posljedice niskoga nataliteta te konstantnoga odseljavanja stanovništva, svijest o demografskom gubitku te njegovim dugoročnim gospodarskim i društvenim posljedicama, npr. za socijalni i mirovinski sustav, ali i za nacionalni identitet, jako se teško probija u javnost. Ako javnost nije zainteresirana za vitalne društvene probleme, onda je to pojava za sociološku analizu jer bi upućivala na rastakanje društva i gubitak temeljnih nacionalnih vrijednosti. Ni politika dugo nije bila zainteresirana za pitanje demografske održivosti društva. Određene mjere pronatalitetne politike su poduzimane, no one će imati tek dugoročni efekt, tj. nisu odmah uočljive. S druge strane, politika nije ništa poduzimala da se spriječi odseljavanje u posljednjih 10-tak do 15-tak godina, odnosno potakne povratak recentnih iseljenika kao i onih koji već generacijama žive izvan zemlje – govori Čapo.
Recentno masovno doseljavanje stranih radnika, uglavnom iz azijskih zemalja, novi je aspekt demografskih kretanja koji također treba uzeti u obzir i kojim se treba pozabaviti te građanima, dodaje, objasniti da su to povezani procesi. Također, svijest o važnosti populacijskih pitanja treba razvijati informiranim i stručnim raspravama na relevantnim javnim medijima, na tribinama i društvenim mrežama, a takve rasprave, drži, trebaju biti neostrašćene i neideologizirane jer to nisu pitanja ideologije ili političkog programa neke stranke, nego ukupnoga društvenog opstanka i održive budućnosti države i nacije.
Premda su iseljenici heterogena skupina po raznim parametrima, u javnosti ih se, napominje, doživljava monolitno, kao homogenu skupinu osoba istih obilježja. Međutim, izrazito se razlikuju prema razdoblju u kojemu su se oni sami ili njihovi preci iselili, prema regiji podrijetla i zemlji u koju su se uselili, prema dobi, obrazovanju i socio-ekonomskim obilježjima, prema motivima iseljavanja i političkim odabirima, kontaktima koje su održavali s Hrvatskom.
- Potomci iseljenika u drugoj, trećoj ili četvrtoj generaciji Hrvatsku poznaju uglavnom iz pričanja svojih djedova i baka. Naravno, čuli su o njoj samo lijepe priče protkane karakterističnom iseljeničkom nostalgijom za davno napuštenim djetinjim svijetom zabačenih ruralnih kutaka zemlje; neki očekuju da je Hrvatska kao „raj“ i nerijetko su razočarani kad ovamo dođu trajnije živjeti. Neki su pozitivno iznenađeni jer nasuprot pričama roditelja i djedova i baka otkrivaju suvremenu Hrvatsku koja je sličnija zemljama u kojima su rođeni i školovani nego idealiziranim slikama koje su im prenosili preci. Oni koji su imali više kontakata ili su se sami iselili, pogotovo ako su otišli od ulaska Hrvatske u EU, realniji su u procjenama i očekivanjima. Ako se odluče na povratak, njihova reintegracija će biti brza. Integracija potomaka iseljenika s raznih strana svijeta je složeniji proces jer neki nedovoljno vladaju hrvatskim jezikom da bi se odmah mogli zaposliti i kapitalizirati svoje obrazovanje pa će morati uložiti trud u učenje jezika; drugima će trebati neko vrijeme da upoznaju društvene uzuse i kulturu i uoče poslovne prilike, odnosno prazne gospodarske niše – govori Čapo.
Zašto se iseljenici povratnici češće samozapošljavaju, odnosno pokreću privatne poslove? U Hrvatskoj je to najčešće u turističkoj, ugostiteljskoj te rjeđe u proizvodnoj djelatnosti.
-To ukazuje na različite stvari: njihovo nedovoljno poznavanje jezika, nedostatak socijalnog kapitala/socijalne umreženosti u društvu u kojemu je poznanstvo/preporuka ključ zapošljavanja u javnoj službi, njihovo nesnalaženje u navigiranju društvenim uzusima i u birokratiziranom gospodarskom sustavu, ali i orijentiranost iseljenika na poduzetništvo i samostalnu djelatnost. U najtežoj situaciji su npr. liječnici i nastavnici/profesori koji nemaju certifikat o znanju hrvatskog jezika na minimalno B2 razini. Slično je i s visokoobrazovanim osobama čije kvalifikacije nije moguće prevesti u hrvatski obrazovni sustav jer ga on ne poznaje, a nije dovoljno fleksibilan da integrira novine. Takvi su ljudi prisiljeni prihvaćati nekvalificirane poslove, npr. prodavača, pekara, radnika na građevini; podučavaju jezike u privatnim školama i sl. No, povratnike takva zanimanja neće zadovoljiti, neće im pružiti očekivane mogućnosti i financijsku održivost te će se možda odlučiti na remigraciju, tj. povratak u zemlje iz kojih su došli. To su iskustva nekih mlađih povratnika s kojima sam se susrela u svojim istraživanjima – govori Čapo.
Primjerice, povratnici iz Australije su najzgroženiji time da im znanje u Hrvatskoj ne otvara vrata. Iako povratnici i doseljenici hrvatskih korijena dolaze s financijskim, obrazovnim, radnim iskustvom i raznim vještinama... to automatski ne znači da će svoje resurse uspješno transferirati u hrvatsko društvo, odnosno da će imati pozitivan učinak na gospodarski i društveni život u zemlji. Da bi se to dogodilo, istraživanja iz drugih zemalja pokazuju, tumači Čapo, da društvo mora osigurati povoljne strukturne okolnosti u gospodarstvu, infrastrukturi (promet, energetika, telekomunikacije) te imati učinkovite i otvorene institucije. To kreatori mjera povratka, odnosno dobrih politika, moraju znati.
Na upit što iseljenike i potomke iseljenika najviše motivira da se vrate u Hrvatsku, a čime su manje zadovoljni ili razočarani te koje su promjene u društvu i državi nužne kako bi se mladi ljudi, iseljeni u posljednjem valu, odlučili vratiti, Čapo odgovara: - Cijeli je niz heterogenih motiva koji osobe hrvatskog podrijetla rođene u iseljeništvu privlači i potiče da se dosele u Hrvatsku: susret s budućim partnerom; obiteljski razlozi, prijelomni životni trenutak u kojemu se potreba za promjenom realizira kao povratak; težnja za sporijim i uravnoteženijim načinom života; prepoznavanje Hrvatske kao zemlje tradicijskih vrijednosti; neki dolaze zbog poslovnih prilika; kod trećih su povod doseljavanja želja za putovanjem i promjenom sredine, avanturizam ili znatiželja. Nekima će posjet s ciljem upoznavanja zemlje predaka biti prijeloman za odluku da na određeno razdoblje iskušaju kako se živi u Hrvatskoj. Odluka o doseljavanju često je neovisna od gospodarskih prilika u Hrvatskoj, a pad materijalnog standarda, koji možda nisu očekivali, kompenzira se naknadno uočenim benefitima (lokacija RH, sigurnosni aspekti, razvijena infrastruktura, kultura življenja u usporedbi sa zemljom iz koje dolaze itd.). Razočaranje dugogodišnjih iseljenika i njihovih potomaka je najvećim dijelom potaknuto uočavanjem negativnih strukturnih karakteristika kao što su premreženost društva klijentelističkim aranžmanima, neefikasnost institucija, politička neodgovornost, tromost ekonomskih procesa... – navodi Čapo.
Napominje da povratnici ne očekuju poticaje za povratak ni bilo kakve povlastice, nego očekuju jednak odnos institucija prema svim građanima i mogućnost da s osloncem na svoja znanja i sposobnosti žive i rade.
- Te ideje dijele i mladi ljudi koji su se iselili u posljednjem velikom iseljeničkom valu. Uostalom, uočavanje nabrojanih negativnih karakteristika društva, kao i niske plaće, nemogućnost zapošljavanja početkom drugog desetljeća 21. stoljeća, nagnali su ih na odlazak. U posljednjih nekoliko godina dio ih se odlučio na povratak, no to su zanemarive brojke s obzirom na to da je gotovo 400 tisuća ljudi odselilo. Prema mojim uvidima, vraćaju se mladi Slavonci sa stručnim kvalifikacijama za kojima je danas velika potražnja. Njihov je povratak potaknut i sve skupljim životom u državi useljenja (najčešće Irska, Njemačka) ili gubitkom posla. Ne očekujem da će doći do znatnijega povratka mladih visokoobrazovanih ljudi koji su u posljednjih deset godina otišli, primjerice, u Njemačku i Austriju. To su ljudi koji su u desetak godina stvorili obitelji, napredovali u poslu, kupili stan, a djeca su pošla u školu. Kad se obitelj na taj način usidri, teško je početi iznova u Hrvatskoj. Mislim da će se s tom populacijom dogoditi nešto slično kao i s onim iseljenicima (doduše, posve različitima po obrazovanju i podrijetlu) koji su 1960-ih i 1970-ih otišli u zapadnu Europu, najviše u Njemačku: stalno odgađanje povratka pretvorilo se u trajni ostanak u iseljeništvu – prognozira Čapo. Srećom, iseljavanje u europske zemlje, i to još one koje su relativno blizu Hrvatskoj, dodaje, znači da će se kontakti s domovinom trajno održati te da će ti iseljenici na neki način stalno biti prisutni i u Hrvatskoj.
(Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti)
Otvori KEKS Pay
Najveća nagrada povratka jeste da su doma među svojima, jer u svim razvijenim zemljama uvijek su samo stranci. Ono što su naučili mogu primjeniti u svojoj domovini.