NATO zvecka oružjem, ali vrlo tiho. Jer, ako razmišljamo u vojnim kategorijama, četiri bataljuna na istočnim granicama nisu nikakva prijetnja za daleko jače ruske postrojbe. U Moskvi se nikoga neće dojmiti pojačanja ljudstva NATO saveza u susjednim zemljama. A u NATO-u nitko nije ni očekivao da će ovime uplašiti Rusiju: radilo se prije svega o tome da se demonstrira zajedništvo. NATO razumije vaše brige – to je poruka baltičkim zemljama koje su bile dio Sovjetskog Saveza, kao i državama bivšeg Varšavskog pakta.
Niko ozbiljan u Atlantskom savezu ne vjeruje da Rusija planira napasti današnje članice NATO-a ili da djeluje inkognito koristeći se vojnicima bez obilježja, kao što je to bio slučaj s ruskim vojnicima u Ukrajini. Prema logici NATO-a, Vladimir Putin ima drukčije ciljeve: on želi učvrstiti svoj utjecaj u Ukrajini, Bjelorusiji, Gruziji, Moldaviji, Azerbejdžanu i Armeniji. I u tome je uspio. Bjelorusija je saveznik. Ostale države upletene su u konflikte, čijem je rasplamsavanju Moskva znatno pridonijela. Uz te „zamrznute“ sukobe ni jedna od ovih zemalja ne može postati članica NATO-a. Taj teren ostat će Atlantskom savezu nedostupan godinama, ako ne i desetljećima.
Tako treba čitati i nedavni posjet Putina Finskoj. Moskva je stavila do znanja Fincima, koji povremeno očijukaju s NATO-savezom, da imaju vrlo, vrlo dugu granicu s Rusijom, granicu koja se može ispostaviti kao krhka.
NATO, s druge strane, ovim samitom u Varšavi šalje poruku Kremlju: dovde, i ni korak dalje. U tome sudjeluju i zapadne članice za koje prijetnja nije direktna. Putinu do sada nije pošlo za rukom podijeliti NATO savez.
Raketna obrana o kojoj se također priča u Poljskoj uostalom i nije oružje kojim se može zveckati. Niti je tehnički u mogućnosti zaustaviti ruske interkontinentalne rakete. Taj je obrambeni sustav odgovor na prijetnju iz Sjeverne Koreje i Irana. I naravno da u Kremlju to dobro znaju, iako javno tvrde drukčije.
Kako su te stvari razjašnjene, novom dijalogu NATO-a i Rusije više ništa ne stoji na putu. Treba ponovo oživjeti vijeće NATO-Rusija. Predsjednik Putin redovito telefonira s predsjednicima Obamom i Hollandeom, kao i s kancelarkom Merkel. Dijalog na najvišoj razini u punom je jeku. To je i neophodno jer države NATO saveza i Rusija imaju i zajedničke političke interese u sukobu u Siriji, obrani od islamističkog terora, razvoju događaja u Afganistanu ili Iranu. O ekonomskim interesima da i ne govorimo.
Stvari će poslije varšavskog samita biti na svom mjestu, a dvije strane ponovno će razgovarati na osnovi realne politike. Žrtve ove dvostruke igre NATO saveza, tihog zveckanja oružjem i dijaloga, prije svega su Ukrajinci i Gruzijci. Oni se moraju pomiriti s tim da će Rusija još dugo biti žalac u njihovom teritoriju i da NATO s tim u vezi ništa ne može ili ne želi poduzeti.
Putina treba zaustaviti tu gdje jest. Iluzija je da je moguće isposlovati vraćanje Krima Ukrajini ili povlačenje iz Abhazije i Pridnjestrovlja. To s hladnim ratom nema nikakve veze. U hladnoratovska vremena u središnjoj Europi sretale su se dvije ideologije organizirane u blokove, sa stotinama tisuća vojnika naoružanih do zuba. Danas su konvencionalne snage razmjerno male. Demokracije stoje naspram Putinova režima koji i nema svoju ideologiju nego tu i tamo iznenada i neuračunljivo, dakle drukčije nego što je to bio slučaj s režimom SSSR-a, pokazuje što je sve spreman učiniti za očuvanje moći i sinekura. Na poteze taktičara moći iz Kremlja NATO upravo nudi pravi odgovor.
samo vi čačkajte mečku... i što je najgore eto i nas, guzimo se unutar natoa na ruskoj granici.