Sejo voli Hanku i Šabana, nervira ga ono A po zidovima. Sejo je sinoć razbio hipika, Sejo je junak s Vratnika. Nju primitivs ol over Baščaršija, nju primitivs, Sejo se gnuša zapada, samo je dio teksta pjesme "Anarhija all over Baščaršija" s prvog albuma Zabranjenog pušenja "Das ist Walter". Pjesme su nastale početkom '80-ih, dakle, štono bismo rekli, imaju potrebnu povijesnu distancu da se i najokorjeliji ziheraši usude donijeti sud o njima. Dobre ili loše, kako za koga, one su postale ne samo svjedoci vremena u kojem su pisane i uglazbljivane, već i najave stvari koje će nam se dogoditi, a činile su se nemogućim. Novi primitivizam odavno je napustio autoironični doživljaj rodnog grada sarajevskih muzičara i prelio se na sve ulice koje poznajem. Sejo živi uz nas, Sejo je čimbenik, njega se pita, on sjedi na važnim mjestima, Sejo odlučuje, dok sluša Hanku i Šabana i dok ga i dalje nervira ono A po zidovima kad ni nakon skoro pola stoljeća nije prokljuvio što to A znači. Ali instinktivno zna da ne može biti dobro kad on i njegovi jarani to ne razumiju, ne vide smisao ni način kako im može koristiti. Hanka i Šaban, e to je ipak nešto drugo. To je emocija, opuštanje, domaći, obiteljski ambijent. To je tradicija, naša mladež, to je dokaz da nema granica koje će se povući a da mogu spriječiti novo/stari primitivizam da pod okriljem nacionalnog postane stvarni ideološko civilizacijski konstrukt koji nad nama vlada. Politika primitivizma ili primitivizam politike, što je bilo prije, pitat će se rijetki, ne shvaćajući kako teorija evolucije u ovom slučaju ne vrijedi i da je jedino što su dečki iz Zabranjenog pušenja i tog kruga pogrešno definirali jest imenovanje cijelog pokreta Novim primitivizmom. Primitivizam kod nas ne može biti nov. On to nema potrebu. Kao što, prema Aviceni, ni bog nema razloga da bude nov. Neke su stvari jednostavno vječne. Tradicija primitivizma ne može biti prekinuta budući da se ovdje duboko poštuje primitivizam tradicije. Što bestijalnije u neukusu, što licemjernije u namjeri i što nakaradnije u izvedbi, tradicijski je proizvod koji bismo mogli zaštititi pri nekoj od zapadnih institucija kojeg se Sejo gnuša do te mjere da mora razbiti hipika jer je hipik, panker, slobodnomisleći čitatelj simbol unošenja nereda u savršeno posložen pastoralni svijet. Sejo odlazi u agresiju logično i prirodno, jer primitivac je, kaže Ivan Supek, "sklon tome da sve stvari tumači personalno", a onda i nema odgovora na argumente koji na neprolazni ispit stavljaju njegovu intelektualnu nedostatnost. Između ostalog, u pjesmi, upoznaju nas autori, "Sejo se malo muči dok razmišlja", što mu je dodatna prednost u ovom vremenu nedarovitih i ograničenih. Sejo je ministar, korporativni šef, voditelj državnih ureda, župan/gradonačelnik, akademik, nacionalni junak i spasitelj, prvi i posljednji predsjednik, nositelj spomenica svih prošlih ratova i svih onih koji se tek spremaju. Sejo je stvarno all over... U nerazumijevanju situacije u kojoj se intelekt našao ne treba se osjećati ugroženim poput Seje, niti se treba čuditi otkuda sve to, niti treba pristajati na srozavanje osobnih standarda samo da bi se, kakti, uspjelo u životu. Uspjeti u životu ambivalentna je pojava koja generira klijanje naših frustracija ako si, kako veli pisac, za ciljeve postavimo prepreke.
A možda je stanoviti broj katolika odustao od boga zbog komunjare koji već godinama sjedi u Vatikanu
Otvori KEKS Pay
