Podignute optužnice za zločine u Bijeljini 1992. godine

Silovanje je trajalo cijelo vrijeme moga boravka u logoru Batkovic. U tom logoru sve su zene odvodjene na njive radi kopanja repe ,vadjenja krompira i drugih poljskih poslova.Islo se u grupama od,po, dvadesetak zena.Tada je zene pratilo 7-8 srpskih strazara.Radile smo skoro svaki dan od 7-16 sati.Cesto su nas tjerali da sa sebe skinemo odjecu i da tako gole kopamo.Djecu sam ostavljala sa starijim zenema. Jednog dana,kad sam se vratila sa prisilnog rada na njivi,zatekla sam stariju kcerku kako place.Prisla sam joj i tek onda primjetila da su joj usne rasjecene.Pitala sam zenu,koja ju je pazila,sta se desilo.Odgovorila mi je da je u sobu dosao jedan njihov vojni policajac,da je izvadio zilet i ucinio mi djetetu to gnusno djelo.Osim toga,taj isti Luka Mitrovic je tukao obje moje curice. Uz pomoc djevojaka iz sobe uspjela sam djetetu nekako zaustaviti krvarenje...Svim logorasima je bilo jako tesko,i muskarcima i zenama,nama najteze. U ovom svom iskazu zelim da izdvojim jedan moj pacenicki dan koji sam prezivjela tokom zatocenistva u logoru Batkovic. \"kada se berba zavrsi,onda cemo ti odrezati dojke\"

Na njivu smo stigli prije sedam sati i radile smo zajedno sa nekoliko srpkinja,seljanki,sve do 12 sati.U podne su nam donijeli rucak.Sjele smo na travu 15-20 metara podalje od srpkinja,kojima je u isto vrijeme bila donesena hrana.One su prvo pocele jesti i dok su jele,stalno su pogledale prema nama i smijuljile se.Mi smo razmotale svoju hranu koja je bila donesena u jednoj bosci i vidjele da su nam poslali slaninu.Posto mi,muslimani, ne jedemo svinjsko meso,hranu smo samo odgurnule od sebe. Kada je to vidio strazar,Jovica,zagalamio je na nas,prisao nam,dohvatio rukama slaninu i poceo nam je,jednoj ,pa drugoj, silom trpati u usta.Mi smo se izmicale i branile i govorile mu da mi nismo nikad jele masnu slaninu.On nas je onda poceo vrijedjati i psovati nam tursku majku,govoreci:\"Naucicemo mi vas svemu dobrome sto je srpsko\",a ja sam mu i uvrijedjena i gladna uzvratila:\"Mi smo vas naucili svemu sto je civilizacijsko.Zivjeli ste na zemlji zajedno sa stokom,niste se znali okupati,ni u pola godine.Od nas muslimana ste primili kulturu stanovanja,naucili spravljati hranu...

Kad su me donijeli do potoka,bacili su me u plitku vodu i poceli da gaze po meni,govoreci mi u bijesu:\"Jeste,naucili ste nas svemu,ali sad je nase vrijeme.Nema cara lazara ali dosao je njegov unuk Slobo-Sloboda.Sad cemo ti dobro oprati guzicu balinkuro jedna.\" Posto su me izgazili nogama u vodi,svukli su me i ostala sam potpuno gola.Izvukli su me iz vode na sitni pijesak i obojica me grubo silovali.Prvo me je cvrsto drzao Simic a Jovica silovao,pa su se onda zamijenili.Dok su mi to radili,uzvikivali su parole o srbiji,o cetnickim vojvodama,Slobodanu Milosevicu i Seselju. Bila sam klonula i nisam bila pri potpunoj svijesti. Kad su zadovoljili svoju strast,izvadili su nozeve i zaprijetili da ce me zaklati,da ce mi jezik odrezati...Onda su iz potoka izvadili kamenje velicine jajeta i,uz vrisku,nekoliko kamenova mi ugurali u vaginu...

\"Necemo te danas zaklati.Treba nam roblje za rad na njivama.Kad se berba zavrsi,onda cemo ti odrezati dojke\", govorili su mi u svome bijesu,digli se i otisli na njivu.Odatle su poslali Hitku i Muradu da me obuku i dovedu,sto su one i ucinile,oprale me i izvadile kamenje iz vagine.Dale su mi neke svoje haljine. Toga dana,sve cetiri smo naporno radile sve do sest sati i gladne vratile u logor. U srpskom logoru Batkovic provela sam skoro pet mjeseci...Zahvaljujuci uspjesima Armije BiH koja je zarobljavala puno cetnika,doslo je do razmjene. Mene i moje curice i jos 30 zena i 28 civila-muskaraca,u oktobru 1992,godine,cetnici su dali u razmjenu za svog 51 zarobljenog vojnika. Tako sam sa djecom osobodjena. Kada sam dosla u Tuzlu,saznala sam da su mi muza ubili kod Zvornika,da mi je majka ubijena i zapaljena zajedno sa njenom kucom,da mi je u blizoj familiji ubijeno 19 blizih rodjaka. Sve su mi to uradili srbocetnici.

Kako je krenulo, ovaj opa-bato će ceo Avaz da prepiše ovde na forumu. Pa zar vas ima još koji pijete tu ratnu propagandu?

Na podrucju bijeljinske opcine od samog pocetka agresije Srbi su, s jednim jedinim ciljem - poubijati, protjerati ili nasilno prevesti u pravoslavlje sve bosnjacko stanovnistvo - zapoceli s formiranjem koncentracionih logora. 1) Batkovic. - Logor u Batkovicu formiran je prvogg aprila 1992. i vec od tada je postao muciliste za Bosnjake. U njemu su Srbi zatocenike drzali u vodi koja im je dopirala do grla, prebijane su im noge, guljena koza s ledja, vadjene oci. Logorasi su molili da ih ubiju, ali su Srbi to odbijali, jer su uzivali u mucenju nemocnih ljudi.

\"To su dva hangara 50 x 30 m u kojima se skladistilo zito... Cuvala nas je neka vojna policija sa smjenama od po 50 cuvara. Zloglasan nam je bio Marko, koji je bio cuvar u zenickom KPD-u. Radili smo sve fizicke poslove, od kopanja u polju, gradjevina, do kopanja cetnickih rovova na prvim cetnickim linijama. U jednoj zasjedi kod Teocaka ubijeno je 17 logorasa. Spasio se samo Nihad Kljucanin, koji je noktorezom razrezao ceradu, uz jos jednog mladica. Dvojicu logorasa zaklao je jedan cetnik iz Kljuca, prepoznavsi svoje komsije pred \"Zitoprometom\" u Bijeljini, gdje smo radili na utovaru. Islamagic se zvao jedan. Zaklani su grlicem flase.\"

N. N. iz Cerske, Bosnjakinja, zatocenica u srpskom konclogoru Pilica kod Zvornika, izjavila je da je nakon dva mjeseca svoga zatocenistva u tom logoru deportirana u Batkovic. U svojoj izjavi ona svjedoci: \"Uveli su me u jednu sobu u kojoj je moglo biti oko 100 djevojaka od 13 do 25 godina starosti. Tu sam prezivjela, zajedno sa svim tim djevojkama, sva moguca ponizenja...\" Ispricala je, dalje, kako su ih Srbi preko dana vodili na razna imanja da rade teske poljoprivredne poslove, najmanje po devet sati dnevno, prisiljavajuci ih, cesto, da sa sebe skinu svu odjecu i tako, nage, kopaju. Tokom sudjenja u Tuzli ratnom zlocincu Draganu Ilicu, vojnom policajcu i komandiru unutrasnjeg obezbjedjenja, jednom od brojnih mucitelja u Batkovicu, prezivjeli svjedoci su javnosti otkrili brojne nepoznate detalje o stravi kroz koju su prolazili tokom svog tamnovanja u ovom logoru. Spomenuti zlocinac je svoje zrtve gazio nogama, tukao pistoljem i palicom, samarao, iznurivao gladju, prisilnim radom, itd.

Neka svjedočenja o zločinu silovanja Bošnjakinja (3-dio) U Miljevini kod Foče postojalo je više manjih ženskih logora u kojima su se nalazile i djevojčice od 10 godina. Također je Motel u Miljevini bio kazamat. Za neke od komadanata tih logora sve Bošnjakinje preko 14 godina bile su prestare i valjanje samo za jednokratnu upotrebu. Jedna djevojčica iz Foče koja je bila zatočena u stanu zločinca Zorana Samarđića izjavila je: \'\'Sutradan je došao Zoran Samarđić i odveo me u stan, gdje sam bila u zatočeništvu šest mjeseci, a več od drugog mjeseca mog zatočeništva počela su silovanja. Prvo me je silovao Pero Elez i stalno sam bila izložena njegovim silovanjima do 10. decembra 1992., do njegove pogibije. Prijetio mi je da će me cijela garda silovati ako se budem opirala. Poslije njegove pogibije pa do mog prelaska u Sarajevo, pod prijetnjom, pritiskom i maltretiranjem silovali su me Neđo Samarđić iz Bileće, Nikola Brčić iz Trebinja i Daliobor zvani Daca iz Pljevalja. Sredinom februara 1993. Prebacili su me u kuću Karamana, gdje sam u zatočeništvu zatekla dvije djevojčice od 15 i 16 godina.

Prema izjavi jedene petnaestogodišnje djevojčice koja je u kazamatama Miljevine provela oko godinu dana, samo u jednoj kući držano je osam djevojčica između 13 i 16 godina, među kojima i ona. Na Zelengori je postojao ženski logor u kome se okupljala Karađićeva svita daleko od očiju javnosti, a također i u Velečevu kod Foče u srpskoj kasarni, ranije ženskom zatvoru. Prema kazivanju D. F. i L. M., dana 24. Juna 1992. Godine grupa mlađih žena i i djevojaka iz Trnovače Srbi su odveli u Motel \'\'Bukovica\'\', gdje su sve silovane, a neke i ubijane. Da bi tragedija bila potpuna, to se dogodilo u isto vrijeme kad i klanje njihovih muževa, očeva i brače u Brodu na drinskom mostu. U zvorničkoj općini, samo u selu Kostijerevo, Srbi su pobili 35 mlađih muškaraca Bošnjaka, a potom krvavih ruku silovali njihove žene i kćeri. O ovom zločinu svjedoči velik broj preživjelih svjedoka od čijeg se kazivanja ledi krv u žilama. I u nekoliko drugin koncentracionih logora na ovom području, srpski su zločinci činili isto. Malobrojni su preživjeli svjedoci ovog njihovog umobolnog pirovanja.

U ambulanti u Drinjači sakupljanje su maloljetnice iz tog sela, u kome je izvršen strašan masakr nad mještanima. Samo u mjesnoj džamiji, ubijeno je 45 Bošnjaka. Te sakupljenje maloljetnice Srbi su silovali ciju noć. Doveli su i jednu trudnicu u petom mjesecu trudnoće pa su se i nad njom na naj gori naćin iživljavali. Organizator ovih silovanja i pokolja u tom selu bio je vlasnik kafane u Drinjači Bogdan Ignjatović. U selu Liplje, također u zvorničkoj općini, bio je koncentracioni logor za Bošnjakinje koje su silovali dojučerašnji susjedi Srbi. Zatočenica u ovom logoru F. H. dala je podrobne informacije o svome stradanju i stradanju svojih sapatnica. Pet uzastopnih noći trajala je gologta A. A. maja 1992. u Liplju su Srbi zarobljene muslimanke sproveli u improvizirano mučilište, među kojima i nju. Svaku noć su je silovala po tri srpska vojnika, dvojica bi je držali prikovanu za krevet a treći bi je silovao. Šest noći je bilo najgore, jer su je silovali pred očima njezinog oca. Potom su poniženog oca odveli u zahod i prikovali da visi. Znali su da je njemu ostatak života najveće mučenje.

N. N. iz Cerske kod Vlasenice zarobljena je 15. maja 1992. godine i odvedena na farmu u selu Pilica. Imala je dvoje djece. Držali su je u Sali s još dvadeset djevojaka, uglavnom iz Vlasenice, Zvornika i Bratunaca. Najmlađa od njim imala je 15, a najstarija 22 godine. Prvu noć silovalu ju je sedam Srba. Tukli su je igrizli, a potom su joj naredili da se obuče i ponese \'\'svoje pašče\'\'. Iza zastora je ležala njezina malodobna kćerka beživotna, modra, krvava i u pjeni. I to djete bilo je silovano. Pričala je da su svaku noć odvodili po nekoliko djevojaka radi silovanja. One koje su se odupirale najgore su prošle. Neke su i zvjerski ubijane. N. N. je tu provela dva mjeseca gladana i žedna, satrvena i ponižena. Potom su je odveli u sljedeći koncentracioni logor Batkovići kod Bijeljine, na raspolaganje novim srpskim zločincima. U toku srpsko – crnogorske agresije na Bosnu i Hercegovinu, Bijeljina je postala osobito poznata po tri zla: prvo, tu su se dogodila prva masovna ubistva Bošnjaka, drugo, tu su izvršena prva masovna pokrštavanja muslimana i treća, već s početka agresije Srbi su tu osnovali zloglasni koncentracioni logor Batković.

U Batkoviću je postojalo posebno odjeljenje za žene. N. N. iz Cerske, koja je nakon dva mjeseca provedena u Pilicama deportovana u Batković, priča: \'\'Uveli su me u jednu sobu, u kojoj je moglo biti oko stotinu djevojaka od 13 do 25 godina starosti. Tu sam proživjela, zajedno sa tim djevojkama, sva moguča poniženja... Vodili su nas u jednu zasebnu, praznu prostoriju. Uvijek ih je bilo po nekoliko, a uglavnom su bili novi... To je trajalo cijelo vrijeme provedeno u logoru Batković.\'\' Ona se sjeća svakodnevnih robovskih kuličenja po imanjima bijeljinskih Srba. Obično bi ih išlo po dvadeset. Radile bi dnevno po devet sati s lošom ishranom i uz stalna maltretiranja. \'\'Često su nas tjerali da sa sebe skinemo odjeću i tako gole kopamo...\'\', ispričala je ova nesretnica. Prilikom njihova progona, pored navedenih zločina, Srbi su sve Bošnjakinje odreda pljačkali, a staricama su čak derali bluze i dimije tražeći skriveni nakit, kidali im menđuše s ušiju i odsijecali prste s kojih se nije mogao skinuti prstenje.

U Višegradu su četnici hotel \'\'Bikavac\'\' i motel u banji \'\'Vilina vlas\'\' pretvorili u monstruozne kazamate, dovodeči u njih bošnjačke djevojčice iz samoga grada i okolnih sela. Većina je tih nesretnica ubijena. N. N. (rođ. 1936.) gledala je iz kuće kad su iz crvenog \'\'golfa\'\' na Mostu Srbi izvukli četri polumrtve djevojke. \'\'Vrlo brzo zatim sve četri su djevojke legle na ogradu Mosta, da bi nakon 3-4 minute njih dvojica gurnuli sve četri djevojke u Drinu. Poslije toga, uslijedila je puščana paljba po njima. Sve četri djevojke su nakon pedesetak metara potonule u rijeku Drinu... svjedoči ona. Veliki vatrogasni dom u Višegradu bio je sabirni logor iz kojeg su srpski zločinci odvodili Bošnjakinje na razna mjesta izvan tog objekta, najčešće u \'\'Vilinu vlas\'\', i tu ih držali po više dana radi silovanja. Najljepša djevojka u ovom gradu je uhvačena i odvedena u ovaj zloglasni motel. Zlo koje su joj Srbi nanijeli nije mogla podnijeti, niti sa njim živjeti. Našla je izlaz u samoubistvu skakanjem kroz prozor.

Tako je jedna žena izjavila kako je odvedena u ovaj vatogasni dom. Tu je držana pet dana, gdje su je zardom silovali pripadnici Arkan-ovih i Šešeljevih oružanih jedinica. Potom su je odveli u \'\'Vilinu vlas\'\' i tu je ponovo silovali. Nakon silovanja opet su je vratili na staro mjesto. U \'\'Vilinoj vlasi\'\' vidjela je mnoge žene i djevojke koje su bile izložene silovanjima. Srpski zločinci samilost nisu pokazali čak ni prema mentalno retardiranim djevijčicama u Višegradu, njih oko 300. Pijani su ih zločinci silovali, a potom ubijali i nagonili na postavljena minska polja. Izvor: Prilozi izučavanja genocida nad bošnjacima (1992-1995) str. od 410 d0 414 Muharem Omerdić

Moramo priznati da je zločina bilo čak i na našoj hrv. strani. Ali ono što su srbi bili spremni raditi svojim susjedima ( i na lokalnom i na državnom nivou) je sadizam najgore vrste. Bestijalni zločini poput ovog gore navedenog,, su se događali i u Hrvatskoj i u Bosni i na Kosovu. To nisu izolirani slučajevi, tolika masovnost najgorih stvari koje mozak može izmisliti da bi ponizio i uništio drugoga je u redovima srpskih vojski bila redovna pojava kojom su se čak i hvalili. Ti gotovo sotonski rituali mučenja i ponižavanja su bili njihov potpis gdje god su se pojavili.

ujkane - zato se njihovi jataci u hrvatskim institucijama jako trude da se sav taj genocid relativizira, brzo zaboravi, zataškaju razmjeri tih monstruoznih zločina, prihvati svršeni čin nagrade za sva ta zlodjela u vidu entiteta rs - praktički države, etnički očišćene, u kojoj su vršeni progoni milijuna i zločini i masakri, silovanja stotina tisuća ljudi, koji se više tu neće nikad vratiti, jer je to i bio plan krvoločne agresije, da se ide u svekoliko brzo pomirenje, bez adekvatne kazne i katarze, za koju su potrebne godine i generacije

06.06.2011. u 12:18h opa bato je napisao/la: Sasvim točno. nevjerojatna indolentnost hrv. institucija ne može biti slučajna. Od tužilaštva koje do sada nije podiglo optužnice za masu zločina, do ministarstava i vlade . Naravno i prezidentea koji se ljubaka ss tadićem a ovaj mu zauzvrat poklanja nevažne dokumente iz vukovarske bolnice (povijest bolesti iz 80-tih) ili reprint časopisa iz 20-tih, nekog velikosrpski nastrojenog nazovi umjetnika. I ovaj to guta. Bez riječi. Pomirenje na djelu. ali bez mene.