Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Kućni ljubimci

Pas je čista ljubav, moji stihovi neke su i udomili

U Facebook-pjesmarici Maxove Mirele više je od 7000 pjesama, a prva je objavljena prije osam godina. Ne razmišlja kad piše, za pjesmu joj treba malo vremena, nose ju emocije
06. siječnja 2021. u 16:00 1 komentara 419 prikaza
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/6

Još kao djevojčica Zagrepčanka Mirela T. bila je zaljubljena u knjige i pisanu riječ. Svoj je talent, kaže, uvijek gurala u stranu i “pod tepih”, ali oduvijek razmišlja u stihu.

– Prva pjesma koju sam javno objavila bila je pjesma o psu u Facebook-grupi “Zakaj volim pese”. To mi je bio poticaj da sramežljivo i samozatajno, kakva jesam, dam ljudima svoju emociju. Htjela sam stihom reći da ne ostave psa na lancu, na hladnoći, da mu daju ljubav, jer je pas čista ljubav – kaže nam Mirela. Bilo je to prije osam godina. Potpisala se kao Maxova Mirela.

– To ime dala mi je mala susjeda koja se uvijek igrala s mojim psom Maxom u prolazu. Jednom sam ulazila u zgradu, pozdravile smo se, izgrlila se s Maxom. S njom je bila prijateljica. Kad sam se udaljila, čula sam je kako pita moju malu susjedu: “Tko ti je ta teta?” A ona joj je odgovorila: “Kako ne znaš, pa to ti je Maxova Mirela!” I tako je nastala Facebook-pjesmarica Maxova Mirela – objašnjava. Za Maxovu Mirelu čuli su svi koji imaju kućne ljubimce ili su na bilo koji način uključeni u taj svijet. Na njezinu Facebook-profilu više je od 7000 pjesama. Teme su različite, inspiracije ne nedostaje. U moru fotografija pronalazi teme, a o fotografiji koja joj se sviđa napisat će bezbroj riječi. Ali, reći će, ona je pjesnik realist. Njoj nebo nije žuto, a sunce plavo. I voli rimu više od svega.

 | Autor : Privatni album Foto: Privatni album

– Volim pisati prirodno, bez nepoznatih riječi teških običnom čovjeku jer običnog, jednostavnog čovjeka, iskreno volim. Bezbroj pjesama baš je na temu pasa, tih divnih stvorenja. U mom domu žive četiri predivna udomljena i voljena maltezera i jedan papagaj. Osjećam se kompetentnom pisati o životinjama, njihovim emocijama i potrebama. Moram se pohvaliti da su zbog mojih stihova udomljeni psi i to je vjetar u leđa i veliko zadovoljstvo. Mnogi me zamole da im napišem pjesmu za godišnjice, rođendane, njihove tuge i sreće. Ne razmišljam kad pišem, za pjesmu mi treba malo vremena, nosi me emocija. Ponekad zahvalim životu što me nije smjestio u stakleni ormar, jer tada ne bih znala kako je to kad je teško i kako je to kad je lijepo. Život piše moj stih, postoji veliki broj pjesama o besmislu rata – ističe. Napisala je i priče za djecu, jer za njih često diže svoj glas.

– Stihom molim ljude da djeci pokažu put kojim hoda dobar čovjek. Imam potrebu reći ljudima da ne zaborave da je ljubav najvažnija baš u svemu. Prije svega sam humorist, kritičar javnosti koja nas okružuje i diktira nam način života i socijalni pjesnik. Mnogi teško žive, želim im reći da ih razumijem i da uvijek ima nade, da nisu sami. Moj stil pisanja nije pravilan, školski naučen, književni. Pišem u jednom dahu, tako moje pjesme i izgledaju. Naravno, pazim na pisanje, jer djecu treba učiti gramatici svoga jezika. Znam da me čitaju i djeca na toj društvenoj mreži, bar do prve knjige za djecu kojoj se nadam. Danas je internet mjesto za mnoge početke. Težim tome da moj početak bude koristan, pozitivan, human i ljudski – kaže Mirela. U njezinoj online pjesmarici puno je pjesama posvećenih rodnom Zagrebu. Tu je emocija ogromna, dovoljno joj je, dodaje, pogledati nebo i znati da je njezino, stih tada nema granice. Pjesnik je za ljude, piše o ljudima, želi da uživaju u njezinoj umjetnosti i da ih promijeni na bolje.

– To nam je u ovim teškim vremenima zbilja potrebno – ističe Maxova Mirela.

 

BEZ TEBE

Jutrom, kada ti odeš tamo

gdje već ljudi idu da bi

preživjeli u životu,

meni sve stane.


Ponekad me pitaš kako provodim

te sate, te dane... a ja šutim,

puštam da to ostane tajna,

brinula bi se, jer ti si osoba sjajna.

Ne jedem.

Ne pijem vodu.

Ne koristim tu, kako ti kažeš,

slobodu, jer ako sloboda to je...

samo prazni dom.

Ne, nije po mom i nemam pravila.

Legnem, stavim šape pod bradu

i tu sam, u hladu, pod krovom,

na toplom, u sjeni, netko bi rekao –

tužan prizor.

Ne gledam televizor koji

ostaviš upaljen.

Ne jedem keks na niskom

stoliću ostavljen.

Ne dišem dok ne čujem

ključ u vratima,

a tada... pretrčim stan,

pojedem keks,

popijem svu vodu na eks,

razbacam igračke,

sve izgleda kao poslije pljačke.

Ti stojiš na vratima, smiješiš se

i raširiš ruke.

Moj lavež liči na jauke,

visok i glasan.

Osjećaj je to prvoklasan

kada se vratiš od tamo

kamo ljudi idu

da bi preživjeli u životu.

I hvatam zrak, tu ljepotu,

jer trčimo ulicama našega grada,

bilo da je sunce ili kiša pada.

Sretan sam tada.

Pitaš me kako provodim

te sate, te dane.

Bez tebe samo čekam,

bez tebe sve stane.

 

ODRASTANJE SA PSOM

Ljudi plaše djecu

policijom,

liječnicima,

virusima,

bakterijama,

Coca-colom,

čipsom...

pa i psima,

a ne znam da li

bolje odluke

od odrastanja

sa psom ima.

 

ULIČNI PAS

Gledam njihovu sreću.

Nemojte misliti

da to shvatiti neću,

jer sreća je u svemu što je živo,

samo... bude mi krivo.

Gledam njihove frizure,

njihove jakne i veste

i tada su mi misli česte –

Kako je to? – zapitam se

i gotovo...

Gledam kako lijepo jedu iz dlana.

Ima tako dana

kada tražim i kopam,

ali nema ništa baš.

Tada stanem pred prolaznike,

pa pogledom molim – Ako imaš bilo što da mi daš...

Ne primjećuju.

Gledaju kroz mene

kao da ne vide i ne čuju.

Gledam kako ih ljube.

O,da,baš ljube kao djecu malu.

Čvrsto ih stisnu uz svoje tijelo

i iskreno ljube,ne za šalu.

Tada...suza mi pada.

Gledam kroz ograde,

iza stabla,ispod klupe.

Spavam u mraku

neke strašne šupe.

Tada zaplačem na glas.

Ja sam ulični pas.

 

SAMO ME ČEKAJ

Danas sam opet bio do rijeke.

Kad gledaš s obale čini ti se da su

obale jedna od druge daleke

i da voda stoji...a teče.

Znaš onaj put koji šumu 

siječe na pola?

E,tamo sam danas osjetio

malu,sasvim malu najavu bola,

pa sam brzo otišao.

Onaj mačak,veliki,žuti 

sa zvončićem oko vrata je naišao.

Znaš da mi je prišao?

Vrlo je drag,mačak neki blag.

Gotovo sam ga primio na ruke

i povukao na sebe,

ali prepoznao me,pa pobjegao...valjda se i on 

sjetio tebe.

Danas sam opet sjedio 

gledajući grad.

Tu smo bili kad si bio 

jako mlad,štene.

Sjedio si,dahtao umoran

i s očekivanjem gledao u mene.

Samo si se igrao...

Našao bi granu i vukao je,

kao veliki,većinu puta.

Slikao sam te iz bilo kojeg kuta

i znaš što?

Bolno mi je danas to,

te fotografije.

Danas sam opet bio do rijeke.

Čuo sam kako se netko 

smije nedaleko mene,glas žene,

pa sam otišao dalje,

iako je to bilo naše mjesto.

Ljudi su mi sada...

kako da ti kažem...

naporni prečesto.

Danas sam opet plakao za tobom.

Na obali rijeke,u šumi,

blizu naše kuće.

Da li je hladno i da li je vruće? -

da me pitaju ne bih znao odgovoriti.

I da ih zanima kako sam ja

ne bih mogao sakriti 

da nemam veliki dio srca 

i da ubrzano kuca

kada mi se učini u nekoj sjeni

da trčiš prema meni.

Danas sam opet pričao s tobom.

Gledao sam u tvoje pametne oči.

Danas sam ti obećao 

da ću ti jednoga dana doći 

na obalu slične rijeke i ti ćeš mi pokazati kako izgleda raj...

Samo me čekaj.

 

ŠAPE PO PARKETU

Još ponekad čujem 

šape po parketu

i dahtanje od vrućine

i dala bih sve na ovom svijetu

da mogu glasno reći to ime

i osjetiti tijelo kako je 

kraj mene sjelo.

Još ponekad uhvatim sebe 

kako okrećem se na vratima 

nadajući se da sjedi 

iza mojih leđa,

a ono samo zrak...

to me boli,boli i vrijeđa.

Još ponekad ne razumijem 

nepravdu kratkog življenja 

i taj osjećaj da je kraj.

Još ponekad slažem stare slike,

savršeno složene u albume,

po godinama

i još guram u kut srca 

uspomene davnih dana.

Još ponekad čujem 

šape po parketu...

I još sam,bez tog bića,

sama na svijetu.

 

DA LI TO STARIMO, DUŠO?

Da li to starimo,dušo,

dok biramo udobne cipele

ispred ormara u hodniku?

Na zid stavljamo sliku

davno poklonjenu,nekad nevoljenu.

Slažemo fotografije u albume

po fazama života.

Svakoga jutra nova bol

kao da nam je stota.

Da li to starimo,dušo,

kada nam nije važno 

što će ljudi reći?

Ne nadamo se nekoj 

filmskoj sreći.

Veseli nas hrana.

Da,hrana postaje smisao 

naših dana.

Što jesti?

Ne koga sresti.

Da li to starimo,dušo,

dok izvlačimo stare ploče

i nije nam teško prijeći 

pola grada da nađemo gramofonsku iglu?

Vadimo uspomene iz ormara.

Odjednom nam se sviđa 

haljina stara koju smo smatrali lošom kupovinom.

Ne zamaramo se pravdom 

i istinom,jer znamo...

mladosti je dojam bitan samo.

Da li to starimo,dušo,

izlazeći iz stana bez šminke,

prošetati psa na brzinu?

Vidimo umjetnost u vinu.

U stanju smo prevrtati čašu običnog,crnog vina satima.

Zamračiti.

U zamračenom se svlačiti.

Da li to starimo,dušo,

jer ne brinemo oko prašine

i tko je ušao u cipelama 

u naš dom?

I nije važno da je po mom.

Da li to starimo,dušo

ili smo na dobrom putu

da postanemo starci

one mudre vrste?

Kosti krhke,misli čvrste.

I nisu nam važne tolike stvari,

kao nekad,

ni sve ono što ljudi slave.

Samo se nadam,dok dani lete,

da ostat' ćemo do kraja 

zdrave glave,dušo...

Dok krpamo,a ne kupujemo.

Dok štujemo,a ne mijenjamo.

Dok volimo rituale i 

one sitnice male što starci vole.

Da li to starimo,dušo...

ili to godine tako bole?

Mislili su da je uginula Nakon punih osam godina kujica se vratila kući vlasnicima: 'Od šoka nismo mogli progovoriti' sretno udomljen S Blekijem nikad neće biti lako, ali volim ga i ne dam ga nikome Čovjek prolazi sablasnim ulicama Petrinje i traži svog psa NUDI I NOVČANU NAGRADU Dino prolazi sablasnim ulicama Petrinje i traži svog psa Hachija

 

 

 

Viralni recept
Recept za pečeni krumpir 'srušio' internet: Ova metoda i začini spoj su koji čine savršenstvo
PRIPREMA VOZILA
Doznajte kako kvalitetno pripremiti vozilo za zimsku vožnju i osvojite vrijedne nagrade
  • Avatar rubinet
    rubinet:

    Relativna pjesma o gladnom psiću i niskoletnom ptiću : Leti ptić ,laje psić, zine psić - nesta ptić.