Način kojim se poslužio Zvonko Bušić 1976. godine otevši zrakoplov iz kojeg su izbacivani leci o Hrvatskoj bio je nasilan. Ali Bušićev cilj nije bio teroristički: on, njegova djevojka i prijatelji u avionu nisu imali oružje, a o paklenoj napravi u pretincu na željezničkoj postaji u New Yorku, gdje je bio i letak, sadržaj kojeg je trebao biti objavljen, obavijestili su policiju.
Jedan je policajac pri demontaži te naprave poginuo, dvojica su ranjena. Ali to nije bila Bušićeva nakana, kao što bilo kakva pogibija nije bila cilj u bilo kojem mogućem raspletu otmice. Tako je Bušić u svom činu ujedinio ucjenu i iskupljenje, prijetnju i nevinost te prijetnje, po njegovu mišljenju jedini mogući djelotvorni oblik borbe za Hrvatsku. Hinjenim terorom htio je svijet upozoriti na teror pod kojim je živjela njegova domovina. U tome je i uspio, ali poput mnogih ličnosti u povijesti, završio je kao tragični mit. Po sudskoj presudi i kazni koju je izdržao, on je za jedan zakon, američki, krivac. Po motivu koji ga je vodio, on je hrvatski domoljub.
Po metodi koju je izabrao, on je očajnik koji je smatrao da je strepnja što ju je izazvao kod putnika zrakoplova podnošljiva žrtva svijeta za spas njegove Hrvatske. Činjenica da su na suđenju u Americi neki od tih putnika svjedočili u njegovu korist tu podnošljivost čini još uvjerljivijom.
Podsjetimo: godina 1976. u kojoj je Bušić oteo avion pripada jednom od najmračnijh razdoblja u hrvatskoj povijesti – poslije sloma Hrvatskog proljeća zatvori su još puni političkih osuđenika, suđenja ne prestaju, u kaznionicama su ili pod zabranom gotovo svi sudionici politike u kasnijoj samostalnoj Hrvatskoj za kakvu se Bušić borio, Udba u inozemstvu smiče hrvatske domoljube... U takvu stanju skupina domoljuba s Bušićem na čelu ugrozom tuđih života koja to stvarno nije traži izlaz svoje zemlje iz ugroženosti koja to stvarno jest, što će se u najkrvavijem obliku pokazati petnaestak godina poslije. I ako u kaznenoj povijesti ostaje otmičar zrakoplova, on je za Hrvatsku borac za nacionalnu slobodu, utoliko plemenitiji što je ta otmica sadržavala i nevinost svoga cilja.
