Otkad je prije dvije godine snimljen, hrvatski film “Ministarstvo ljubavi” izaziva prijepore, pa čak i uvredljive kletve i to u nekažnjenim bespućima internetskog ništavila. Čime je to ovaj filmski uradak koji potpisuje hrvatski redatelj i scenarist Pavo Marinković uzburkao duhove? Očito, temom, a tema ove socijalne komedije koja mnogima ipak nije bila smiješna je, pojednostavljeno rečeno, sudbina ratnih udovica koje žive u divljim brakovima kako ne bi izgubile pravo na obiteljsku mirovinu.
Ako je suditi po reakcijama na film koje su se 2016. mogle pročitati u hrvatskom javnom prostoru, Hrvatska još uvijek nije zrelo i demokratsko društvo koje bi bez uvreda i plakatskih ideoloških napada moglo prežvakati ovakvu temu. Najava Hrvatske televizije da će Marinkovićev film prikazati u večernjem terminu u četvrtak 4. siječnja, ponovno je uzburkala javnost i izazvala protest nekih udruga proizašlih iz Domovinskog rata.
Neki su portali čak izvijestili da se o “Ministarstvu ljubavi” pregovaralo čak i u samoj “katedrali duha” na Prisavlju, a onda je prikazivanje tog Marinkovićevog filma odgođeno, navodno za samo tjedan dana, iako je za četvrtak 11. siječnja HRT najavio prikazivanje filma “Ustav Republike Hrvatske” Rajka Grlića i Ante Tomića. Stoga je veliko pitanje koji ćemo film tog četvrtka gledati u programu javne televizije.
No, svakako treba reći da nikako nije dobra praksa da se protestima pokušaju zabraniti prikazivanja pojedinih filmova ili održavanja pojedinih predstava, što je bio slučaj prošle godine. Nije dobro niti zdravo za demokratsku praksu da u Hrvatskoj postoje zabranjene teme. Nije dobro da se loše gleda na satiru i satiričare i da se javnost koja, znamo po statistikama, baš i ne čita knjige i ne ide u kazališta ili kina na njih huška. Ne mogu se filmovi već samo zbog svoje teme unaprijed proglašavati neprikladnim, neprijateljskim i izdajničkim. Ne smiju se autori proganjati zbog svojih umjetničkih djela i to još bez pravih argumenata, samo papagajskim ponavljanjem kvarljivih parola koje kao da su izašle ispod Staljinovog ili nekog sličnog boljševičkog šinjela.
Stvar je još gora ako se zna da je Marinkovićev film “Ministarstvo ljubavi” nedavno u egipatskoj Aleksandriji na 33. festivalu mediteranskih zemalja dobio Grand prix za najbolji film što je u hrvatskoj javnosti gotovo pa prešućeno. Valjda da se ne čačka mečka.
Ali mečka nikada ne spava pa ju je probudila već i televizijska najava koja je ponovno otvorila i pitanje poćudnosti ili nepoćudnosti HAVC-a koji je Marinkovićev igrani film i sufinancirao.
Tako se stare kulturne teme za koje smo mislili da su već odavno postale samo oglodane kosti bez imalo mesa, ponovno pokazuju kao poželjna meta za ideološki ostrašćene polemike nakon kojih ostaje samo duboko nataložena mržnja koju ne može raščistiti niti svjetlo Božića.
nikada nismo imali manje sloboda nego danas. ovo sa medijima je čista cenzura.