Obljetnica Bljeska: Pljesak za Kosor, Josipoviću “ua”

Regularna Hrvatska vojska je pre napada na Krajinu, 04. augusta 1995. godine, mesecima dejstvovala i iz medunarodno priznate BiH, napadajuci srpske gradove Glamoc i Grahovo, gde su artiljerijom i iz drugih oruda i oružja gadali i civilne ciljeve, rušili kuce kuce i druge objekte i naterali civile u izbeglištvo. Napad na Krajinu izvršen je planski iz više pravaca - iz okupiranih Grahova i Glamoca, iz pravca Petrinje - prema Glini i iz Ogulina - prema Saborskom. Na delu prema Bihacu, pripadnici hrvatske vojske i policije sadejstvovali su sa pripadnicima 5. korpusa muslimanske vojske. Ispaljeno je više desetine hiljada granata bez biranja samo vojnih ciljeva, a upotrebljene su i desantne helikopterske grupe uz sadejstvo pripadnika specijalnih jedinica MUP i brojnih gardijskih brigada HV. Posledice vojne akcije 04. i 05.08.1995. godine na Krajinu, po civilne objekte i po civile (granatiranje i dr.) nisu u potpunosti sagledane zbog brzog zaposedanja prostora Krajine i zbog nedostupnosti lica mesta, posle povlacenja srpske vojske i civila iz Krajine i nedozvoljavanja pristupa, prvih dana po agresiji, i samim organima UN i drugima. Nije do kraja sagledan obim stradanja civila (ubistava granatiranjem i na drugi nacin), niti obim rušenja civilnih objekata, crkava, kulturno-istorijskih spomenika i sl. Procenjuje se, na osnovu do sada prikupljenih podataka, izveštaja nevladinih, medunarodnih i drugih organizacija i na osnovu drugih podataka, da je je u napadu na RSK i u kasnijim akcijama koje su usledile, ubijeno i nestalo više hiljada Srba. O napadima pripadnika Hrvatske vojske na kolone izbeglica civila, koje su se iz svih delova Krajine kretale ka Republici Srpskoj, odnosno ka SR Jugoslaviji, raspolaže se sa znatno više podataka i dokaza. Izbeglicke kolone su granatirane iz artiljerijskih oruda, bombardovane iz aviona, a na nekim mestima na njih su izvedeni i pešadijski napadi iz zasede. Za jedan deo kolone sa podrucja Gline i Banije, na relaciji Lonjskog polja kod Siska, koji se kretao auto-putem prema Beogradu, još uvek nije utvrdeno šta se dogodilo.

Teške povrede humanitarnog i ratnog prava, pripadnici hrvatskih vojnih i policijskih snaga pocinili su (i još cine) prilikom tzv. akcija cišcenja terena po srpskim mestima, neposredno po završavanju vojnih operacija. Pljackanje, paljenje, rušenje kuca i ubijanje preostalih civila (uglavnom staracaaca koji nisu hteli ili nisu mogli da izbegnu) sprovodilo se (i još se sprovodi) sistematski, uz uklanjanje tragova dela. Neutvrdeni broj lica hrvatski vojnici ili policajci odveli su u logore u Splitu, Zadru, Šibeniku, Karlovcu, Kutini, Gospicu, Ivanic Gradu i drugim mestima. U nekim od ovih logora nije dozvoljen pristup predstavnicima medunarodnih humanitarnih ili drugih organizacija. Oko hiljadu civila Srba, medu kojima najveci broj staraca, žena i dece, sklonili su se u bazu UNPROFORA u Kninu, tražeci da im se omoguci odlazak u RS, SRJ ili u druge države. Na traženje hrvatske strane, predstavnici snaga UN u Kninu isporucili su hrvatskoj strani, 40 lica pod izgovorom da su izvršili ratne zlocine. Preostali Srbi koji su potražili utocište u bazi snaga OUN u Kninu, posle saznanja šta se desilo njihovoj rodbini i komšijama kao i objektima, materijalnim dobrima i dr, nisu hteli da ostanu u Krajini , vec su i oni došli u SRJ. Akcija invazije Krajine predstavlja kontinuitet hrvatske politike i akcije na planu etnickog cišcenja \"medunarodno\" priznate Hrvatske - od Srba. Posle vojnih i policijskih akcija, pocev od 1991. godine - Medacki džep, Miljevacki plato, Maslenica, Zapadna Slavonija, Kninska Krajina, a uz predhodno plansko i dugotrajno zastrašivanje i razlicite oblike pritisaka na Srbe, ukljucujuci i ubistva, iz Hrvatske je proterano preko 500.000 Srba. Posle nasilne secesije, u ukupnom broju stanovništva, Srbi u Hrvatskoj cine oko 2-3%, što je smanjenje za oko 9% od 12%, koliko je Srba živelo u Hrvatskoj pre gradanskog rata. U meduvremenu, Hrvatska postepeno prilagodava svoje zakonodavstvo u oblasti ljudskih prava novonastaloj unutrašnjoj medunacionalnoj strukturi, cime vrši \"legalizaciju\" etnickog cišcenja bez primera u savremenom svetu.

---------------------------------------------------------RATNI ZLOCINAC...!!!!!................MIRKO NORAC........!!!!!!!!!!!! Mirko Norac (rođen 19.9. 1967.) je bivši general Hrvatske vojske i sinjski alkarski vojvoda, koji je 2003. godine osuđen na 12 godina zatvore za ratne zločine počinjene u Gospiću 1991. godine, te 7 godina zatvora za zločinezločine počinjene tokom operacije Medački džep. Mirko Norac se rodio u selu Keve kraj Otoka u blizini Sinja. Nakon završene škole radio je kao konobar. Godine 1990., nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i dolaska na vlast HDZ-a pridružio se antiterorističkoj jedinici Lučko hrvatske policije - jezgru buduće Hrvatske vojske. Nakon što je sudjelovao u nekoliko okršaja u ranoj fazi rata u Hrvatskoj, u jesen 1991. je poslan u Gospić, koji se tada nalazio na liniji fronta između hrvatskih i krajiških snaga (podržanih od strane JNA). U septembru 1991. rukovodio je akcijom zauzimanja kasarni JNA kojom su se lokalne hrvatske snage naoružale. Ubrzo nakon toga postao je bliski suradnik lokalnog političara Tihomira Oreškovića poznatom po ekstremnim političkim stavovima, te se učlanio u stranku Hrvatski državotvorni pokret (HDP). U oktobru 1991. Norac je lično sudjelovao u masakru nekoliko desetina građana srpske nacionalnosti. Početkom 1992. dobio je čin pukovnika, a u jesen komandu nad 118. brigadom HV. Nešto kasnije je postao komandant 6. (kasnije 9.) gardijske brigade HV te sudjelovao u Operaciji Maslenica. U septembru 1993. sudjelovao je u Operaciji Medački Džep prikikom koje su počinjeni ratni zločini nad srpskim civilima. Godine 1994. Norac je imenovan alkarskim vojvodom, a godinu dana kasnije je sudjelovao u Operaciji Oluja. Rat je završio s činom general-bojnika, a godinu dana kasnije je imenovan komandantom Kninskog zbornog područja. U jesen 2000. godine, nakon dolaska Trećesiječanjske vlasti na čelo Hrvatske, Norac je zajedno s 12 generala potpisao protest protiv kriminalizacije Domovinskog rata, odnosno nastojanja tadašnjih hrvatskih vlasti da se počnu procesuirati ratni zločini počinjeni od strane hrvatskih snaga. Predsjednik Stipe Mesić je tada svu 12-oricu generala prisilno penzionirao, navodeći kao argument nedopušteno uplitanje vojnih oficira u politiku. S vremenom su počele spekulacije da Haški sud namjerava zatražiti Norčevo izručenje od Hrvatske kako bi mu se sudilo za sudjelovanje u gospićkom masakru. 8.2. 2001. protiv Norca je izdat nalog za hapšenje. Norac je zamolio zagrebačku policiju da mu omogući predaju u Rijeci kako bi izbjegao medije. Nakon što mu je udovoljeno zahtjevu je pobjegao. Ubrzo nakon toga u Sinju i drugim mjestima Dalmatinske Zagore su niknule barikade, odnosno došlo je do blokada saobraćaj nalik na balvan revoluciju. Oni su koincidirali s masovnim protestima u znak podrške Mirku Norcu, kao i protiv \"izdajničke\" vlade Stipe Mesića i Ivice Račana. Ti su protesti kulminirali s zborom u Splitu, gdje se okupilo oko 100.000 ljudi[1], a na kojem je sudjelovao i tadašnji vođa HDZ-a Ivo Sanader, tražeći da se prekine postupak protiv Norca i svih hrvatskih generala, odnosno spriječi njihovo izručenje u Hag. Protesti su duboko podijelili hrvatsku javnost - za jedan dio je Norac bio heroj i mučenik, a za drugi dio su protesti bili dio plana ekstremne desnice da se svrgne demokratski izabrana vlast. Sam Norac se predao policiji 22.2. nakon što je dobio garancije da će mu se suditi u Hrvatskoj, a ne u Hagu, gdje mu je kao maksimalna kazna umjesto 20 godina prijetio doživotni zatvor. Suđenje je održano u Rijeci, a 24.3. 2003. Norac je proglašen krivim i osuđen na 12 godina zatvora, postavši time prvi hrvatski general koji je od hrvatskog suda osuđen za ratne zločine. Pismenim putem Vrhovni Sud je objasnio presudu rječima da su Norac i Orešković na sastanku donijeli odluku o ubojstvu civilnih zatvorenika uz javno protivljenje Ivana Dasovića i da je Norac povikao: \"Moramo činiti, moramo izvršiti određene egzekucije nad određenim ljudima\". Potom je Norac napustio sastanak, otišao po zarobljenike i odvezao ih s vojnom pratnjom do mjesta egzekucije. Potom je po svjedočanstvima on izdao naređenje da se zarobljenici izvedu iz kamiona i da ih se ubije rječima \"Što se čeka?\". Kada su Hrvatski vojnici odbili izvršiti naređenje, a nakon što je on ubio zatvorenicu uzeo je drugog zarobljenika i potom izdao naređenje \"Pucaj što se ne puca!?\". Nakon toga prisutni vojnici su otvorili vatru[2] . 2004. godine je Tužiteljstvo Haškog suda protiv Norca, kao i protiv generala Rahima Ademija i Mladena Markača podiglo optužnicu protiv zločina u Operaciji Medački Džep. Godinu dana kasnije Međunarodni krivični sud sa bivšu Jugoslaviju je posebnom odlukom dozvolio da slučaj preuzme hrvatsko pravosuđe. Od proljeća 2007. se protiv tri generala vodio postupak na zagrebačkom Županijskom sudu. Norac je proglašen krivim i osuđen na sedam godina zatvora.

BURAZERU,, ,SI SE PREPOZNAO MEDJU KOLJACIMA, ::KAD TAKO SLINIS.....HA HA HA ------------------------------------------------------------------------------------------------------- 02.05.2010. u 19:08h protest je napisao/la: POZOR!POZOR!POZOR!

13.583 mrtvih na hrvatskoj strani, 550.000 izbjeglica. U Bosni: 71824 mrtvih, izbjeglica 2,2 mil. Ja neznam sto Srbi zele sa svojim komentarima? Brojke su protiv vas \"susjedi\".

::: bubitoma ......................♥.♥♥♥.♥♥..♥♥..♥...NETKO PAMETAN...VREME JE..!!!

..........protest.....mislis, da su svi NICKOVI...KAMOCEMO...de te boli , burazeru..??? BURAZERU,, ,SI SE PREPOZNAO MEDJU KOLJACIMA, ::KAD TAKO SLINIS.....HA HA HA ------------------------------------------------------------------------------------------------------- 02.05.2010. u 19:08h protest je napisao/la: POZOR!POZOR!POZOR!

Stradanje srpskog pravoslavnog sveštenstva u Nezavisnoj državi Hrvatskoj 1. jerej Sreten V. Avramović, paroh u Banovom Polju, Eparhija šabačko-valjevska 2. jerej Jovan P. Andrić, paroh u Tepljuhu kod Knina, Eparhija dalmatinska 3. jerej Ilija Đ. Ajduković, paroh iz Srednje Gore,re, Eparhija gornjokarlovačka 4. protojerej Đuro Alagić, paroh iz Gornjih Dubrava kod Ogulina, Eparhija gornjokarlovačka 5. đakon Dušan Aškrabić, veroučitelj u Mostaru, Eparhija zahumsko-hercegovačka 6. jerej Dane Babić, paroh u Svinjici, Eparhija gornjokarlovačka 7. jerej Simo Banjac, paroh u Glamoču, Eparhija dalmatinska 8. protojerej Nikola Ban, katiheta u Bjelovaru, Eparhija zagrebačka 9. jerej Milan Banjac, paroh u Drvaru, Eparhija dalmatinska 10. protojerej dr Branko Barać, paroh u Sisku, Eparhija zagrebačka 11. jerej Dušan S. Blagoje, paroh u Stocu, Eparhija zahumsko-hercegovačka 12. jerej Jovan Bjegović, katiheta u Bihaću, Eparhija banjalučka 13. jerej Nikola J. Bogunović, paroh u Donjem Lapcu, Eparhija gornjokarlovačka 14. protojerej Milan Božić, veroučitelj u Sarajevu, Eparhija dabro-bosanska 15. protojerej Dušan C. Bobar, paroh u Vlasenici, Eparhija zvorničko-tuzlanska 16. jerej Georgije I. Bogić, paroh u Našicama, Eparhija pakračka 17. jerej Dobrosav Blažević, paroh u Donjem Vakufu, Eparhija dabro-bosanska 18. jerej Branko Brzin, paroh u Bolču kod Bjelovara, Eparhija zagrebačka 19. jerej Danilo Brakus, paroh u Bjelopolju kod Korenice, Eparhija gornjokarlovačka

♥.♥♥♥.♥♥..♥♥..♥.............♥.♥♥♥.♥♥..♥♥..♥......................♥.♥♥♥.♥♥..♥♥..♥............♥.♥♥♥.♥♥..♥♥..♥.......♥.♥♥♥.♥♥..♥♥..♥..............♥.♥♥♥.♥♥..♥♥..♥.......................♥.♥♥♥.♥♥..♥♥..♥.........♥.♥♥♥.♥♥..♥♥..♥.......♥.♥♥♥.♥♥..♥♥..♥...................♥.♥♥♥.♥♥..♥♥..♥..................♥.♥♥♥.♥♥..♥♥..♥.............♥.♥♥♥.♥♥..♥♥..♥ ------------------------------------------------------------------------------------- 02.05.2010. u 19:34h bubitoma je napisao/la: Pozdrav SAMOISTINA, nedaj se uz tebe smo.

20. jerej Ilija M. Budimir, paroh u Crnom Lugu, Eparhija dalmatinska 21. jerej Đorđe Babić, paroh u Balajnici 22. bogoslov Branko Bilanović iz Avtovca, Eparhija zahumsko-hercegovačka 23. jerej Borivoje Božić, paroh u Vukovaru, Eparhija sremska 24. protojerej Stojan D. Vranješević,ević, okružni prota u penziji u Bihaću, Eparhija banjalučka 25. protojerej-stavrofor Vidak Višnjevac, veroučitelj u Gacku, Eparhija zahumsko-hercegovačka 26. protojerej-stavrofor Ljubomir Vlačić, arhijerejski zamenik u Sarajevu, Eparhija dabro-bosanska 27. jerej Vojislav Vojnović, katiheta u Osjeku, Eparhija sremska 28. jerej Miloš Vujić, paroh u Radovici kod Slunja, Eparhija gornjokarlovačka 29. jerej Nikola G. Vučković, paroh u Drljača-ma kod Petrinje, Eparhija gornjokarlovačka 30. jerej Petar Vučinić, član Crkvenog suda u Plaškom, Eparhija gornjokarlovačka 31. protojerej-stavrofor Jefto M. Vujović, član Crkvenog suda i arhijerejski zamenik u Mostaru, Eparhija zahumsko-hercegovačka 32. jerej Bogdan Đ. Vrnjašević, paroh u Krupi na Vrbasu, Eparhija banjalučka 33. jeromonah Dositej (Vukićević), sabrat manastira Žitomislića, Eparhija zahumsko-hercegovačka 35. iguman Serafim (Vukojević), nastojatelj manastira Gomionice, Eparhija banjalučka 36. jerej Dušan M. Gavranović, paroh kod Drniša, Eparhija dalmatinska 37. jeromonah Antonije (Gajić), paroh u Maloj Trešnjevici, Eparhija zagrebačka 38. jerej Bogoljub Gaković, sekretar Crkvenog suda u Plaškom, Eparhija gornjokarlovačka 39. jerej Vojislav Đ. Gašić, paroh u Tutnjevcu kod Bijeljine, Eparhija zvorničko-tuzlanska 40. protojerej Vladimir Gvozdenović, paroh u Mostaru, Eparhija zahumsko-hercegovačka 41. jerej Dimitrije Glumbić, paroh u Doljanima kod Daruvara, Eparhija pakračka 42. jerej Jovan S. Gvozdenović, paroh u Raduču kod Gospića, Eparhija gornjokarlovačka 43. jerej Vlado Grozdanović, paroh u Mostaru, Eparhija zahumsko-hercegovačka 44. jerej Blažo K. Golubović, paroh u Krnješevcima, Eparhija sremska 45. jerej Đorđe M. Gospić, paroh u Crnjelovu, srez Bijeljina, Eparhija zvorničko-tuzlanska 46. jerej Milan Golubović, paroh u Čađevcima 47. protojerej Živko Danilović, paroh u Ljubiji kod Prijedora, Eparhija banjalučka 48. iguman Ilarion ( Deretić ), starešina manastira Zavale, Eparhija zahumsko-hercegovačka 49. jerej Pero Dejanović, paroh u Mostaru, Eparhija zahumsko-hercegovačka 50. jerej Dušan Diklić, paroh u Plitvičkom Ljeskovcu kod Korenice, Eparhija

Stradanje srpskog pravoslavnog sveštenstva u Nezavisnoj državi Hrvatskoj 51. protojerej Branko B. Dobrosavljević, paroh u Veljunu, Eparhija gornjokarlovačka 52. jerej Milan R. Diklić, paroh u Kosinju, Eparhija gornjokarlovačka 53. jerej Mile D. Dokmanović, paroh u Perjasici kod Vojnića, Eparhija gornjokarlovačkalovačka 54. protojerej Vladimir P. Dujić, paroh i arhijerejski namesnik u Srbskim Moravicama, Eparhija gornjokarlovačka 55. protojerej Milan I. Dokmanović, paroh u Plaškom, Eparhija gornjokarlovačka 56. jerej Milojko E. Došen, parohu Počitelju kod Gospića, Eparhija gornjokarlovačka 57. arhimandrit Dimitrije (Damjanović), paroh u Našicama, Eparhija pakračka 58. jerej Vasilije Dobronravov, paroh iz Vognja kod Bugojna, Eparhija dabro-bosanska 59. jerej Ilija Dodić, paroh iz Truvara kod Bosanskog Grahova, Eparhija dalmatinska 60. jerej Bogdan Đogović, paroh u Kifinom Selu kod Nevesinja, Eparhija zahumsko-hercegovačka 61. jerej Milan Đukić , sekretar Eparhijskog upravnog odbora u Plaškom, Eparhija gornjokarlovačka 62. jeromonah Ignjatije (Đurić), paroh u Velikoj Kladuši, Eparhija banjalučka 63. jeromonah Gavrilo (Eklemović), sabrat manastira Privina Glava, Eparhija sremska 64. protojerej Gligorije V. Živković, paroh u Bočugi kod Gline, Eparhija gornjokarlovačka 65. protođakon Lazar Živadinović , sekretar Crkvenog suda u Zagrebu, Eparhija zagrebačka 66. jerej Nikola M. Zagorac, paroh u Ličkom Petrovom Selu kod Korenice, Eparhija gornjokarlovačka 67. jerej Vojislav B. Zonjić, paroh u Obrežu, Eparhija sremska 68. jerej Jovan S. Zečević, paroh u Vozući kod Žepče, Eparhija dobro-bosanska 69. jerej Slavko M. Zjalić, paroh u Paklenici kod Novske, Eparhija pakračka 70. jerej Zojalić, paroh iz Brezane kod Nove Gradiške, Eparhija pakračka 71. protojerej Geno Ilić, paroh u penziji iz Gospića, Eparhija gornjokarlovačka 72. protojerej Branko Ivanić, vojni sveštenik, Eparhija sremska. 73. protojerej Ilija V. Ilić, penzionisani član Crkvenog suda, Eparhija gornjokarlovačka 74. jerej Ljubomir A. Jakšić, paroh iz Han Pijeska, srez Vlasenica, Eparhija Zvorničko-tuzlanska 75. jerej Mihailo R. Jovanović, penzionisani sveštenik iz Broca, nastanjen u Bjeljini, Eparhija zvorničko-tuzlanska 76. jeromonah Sevastijan (Jović), paroh u Drnišu, Eparhija dalmatinska 77. jerej Dimitrije D. Jerković, paroh u Širokoj Kuli kod Gospića, Eparhija gornjokarlovačka 78. protojerej Vasilije Jovičić, paroh u Foči, Eparhija dabro-bosanska 79. jerej Mihailo T. Jovanović, paroh u Jablanici kod Brčkog, Eparhija zvorničko-tuzlanska 80. protojerej Emilijan G. Josifović, paroh u Opatovcu, kod Vukovara, Eparhija sremska 81. jerej Risto Jelačić, paroh iz Drvara, Eparhija dalmatinska 82. protojerej Pavle Katanić, arhijerejski namesnik iz Bijeljine, Eparhija zvorničko-tuzlanska 83. jerej Radovan Kovačević, paroh u Primišlju kod Slunja, Eparhija gornjokarlovačka 84. jeromonah Sava (Kojić), paroh u Buvači kod Slunja, Eparhija gornjokarlovačka 85. jerej Vasilije Kovačina, paroh u Metkoviću, Eparhija zahumsko-hercegovačka 86. iguman Teofan (Kosanović), starešina manastira Gomirja, Eparhija gornjokarlovačka 87. jerej Ljubomir C. Krnjić, paroh u Brocu kod Bijeljine, Eparhija zvorničko-tuzlanska 88. protojerej Dušan Krnjević, vojni sveštenik u Mostaru, Eparhija zahumsko-hercegovačka 89. jerej Risto Katić, paroh iz Stajković Sela kod Livna, Eparhija dalmatinska 90. jerej Spaso Lavrnja, paroh u Suvaji kod Donjeg Lapca, Eparhija

13.583 mrtvih na hrvatskoj strani, 550.000 izbjeglica. U Bosni: 71824 mrtvih, izbjeglica 2,2 mil. Ja neznam sto Srbi zele sa svojim komentarima? Brojke su protiv vas \"susjedi\". ala lazes ispade da u bosni zivelo 10.000.000

Bas se lepo zabavljam ovde sa vama bracom Hrvati. Vozim VOLVO V80 . Ovde niko ne pita ko si sta si nego sta znas da radis. jeste da je hladna skadinavija ali uz dobro kuvano crno vino lepse je. Komsijee su mi i Hrvati i Slovenci koji su na vreme pobegli od ratnog vihora.i nisu nam ruke krvave do laktova.

Tuđmana se moglo ucijeniti, bio je sklon očuvanju Jugoslavije kao konfederacije, a bio je spreman sa Srbima podijeliti i Bosnu, jer je o takvoj mogućnosti u Zagrebu razgovarao i dogovarao sedamdesetih godina sa disidentom komunizma (Crnogorcem) Milovanom Đilasom. Dok jeDok je članstvo stranke HDZ činilo 1990. nemali dio hrvatskog državotvornog nacionalnog građanstva, a biračko tijelo činilo oni birači koji su tražili hrvatsko državno pravo, vodstvo stranke HDZ bilo je bivše jugokomunističko, od Franje Tuđmana (predsjednika stranke) do njegovih zamjenika Josipa Manolića, Vladimira Šeksa, Stipe Mesića, Josipa Boljkovca, Dalibora Brozovića (jezikoslovac) i drugih bivših članova jugoslavenske komunističke partije. Gojko Šušak, također najbliži Tuđmanov suradnik u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, nije u smislu partijskih funkcija bio visokopozicionirani komunistički «kadar» u Titovoj Jugoslaviji kao Tuđman ili Manolić, ali je Šušak zato, vrlo vjerojatno, bio suradnik jugoslavenske Službe za istraživanje i dokumentaciju (SID) «Saveznog sekretarijata za inostrane poslove» SFRJ, čiji je sekretar (ministar) u to vrijeme bio jugoslavenski boljševik hrvatskog podrijetla Budimir Lončar, koji je pak u drugom mandatu predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića postao njegov savjetnik za vanjsku politiku u uredu predsjednika Republike. Gojko Šušak je preuzeo ulogu formiranja takozvane političke ekstremne («ustaške») desnice u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i Republici Hrvatskoj i BiH, jer je u Hrvatsku došao 1990. kao hrvatski (politički) emigrant iz Kanade, gdje je bio preko norvalske Krasićeve skupine, infiltriran sa svojim kumom Soptom, u radikalnu hrvatsku emigrantsku organizaciju «Otpor», ali, s jugoslavenskom putovnicom !!! Cilj Šuškova «domoljubnog» angažmana je bio i da se kompromitira hrvatska emigracija. (U isto vrijeme dok je Gojko Šušak bio navodni hrvatski emigrant u Kanadi, njegov brat je bio u zapadnoj Hercegovini bez problema lokalni sekretar Ureda općenarodne obrane JNA.) Činjenica je da niti jedan jedini politički emigrant iz Titove Jugoslavije nije imao jugoslavensku putovnicu (tzv. jugo-pasoš) upravo zato što su svi emigranti ilegalno napustili SFRJ da ih totalitarni režim ne bi mogao izložiti progonu, što ne znači da ih nije proganjao, jer je jugoslavenska obavještajna služba SDB (Udba) u inozemstvo slala svoje agente i suradnike koji su u hrvatskim kulturnim, političkim i sportskim organizacijama po Njemačkoj, Sjedinjenim Državama, Kanadi i Australiji glumili hrvatske patriote, čak i «ustaše» i radikalne nacionaliste, a nerijetko su agenti i suradnici Udbe (udbaši) u organiziranim političkim atentatima u inozemstvu ubijali hrvatske emigrante za račun jugoslavenskog diktatora Tita, i jugoslavenskog režima i CK SKJ, i poslije Titove smrti. Gojko Šušak je u vrijeme kada se u Hrvatsku 1990. vratio iz emigracije imao jugoslavensku putovnicu («pasoš») koja je bila izdana od ministarstva vanjskih poslova SFR Jugoslavije u Beogradu, dana 15. lipnja 1990. godine (br. putovnice: 012151). Postoji osnovana sumnja da je suradnik «KOS-a JNA», a time i tajni agent jugoslavenske komunističke vlade bio je kratkotrajni predsjednik HDZ-BiH, Davorin Perinović, (kojeg je «KOS» kasnije ubacio i u HSP). Svjedok optužbe br. 12 na suđenju Slobodanu Miloševiću na Haaškom tribunalu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, Mustafa Čandić, koji je svjedočio u dijelu suđenja bivšem srbijanskom i jugoslavenskom predsjedniku za zločine počinjene u Hrvatskoj 1991. godine, bio je do veljače 1992. oficir Kontra-obavještajne službe (KOS) JNA u kojoj je radio u centrali Kontraobavještajne grupe (KOG) ratnog zrakoplovstva JNA u Zemunu. Haaški svjedok Čandić je rekao kako je KOS imao jaku doušničku mrežu u obavještajnoj službi Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) Republike Hrvatske (SZUP), kao i u redovima dužnosnika vladajuće stranke (HDZ) u Hrvatskoj. (U sljedećem feljtonu: operacija KOS-a «Labrador» i Tuđmanov čudan odnos prema agentima «KOS-a».)

Režimski jugoslavenski HDZ Kako bi «KOS JNA» mogao ostvariti svoje interese (eventualno očuvanje Jugoslavije, i preslagivanje unutarnjih granica SFRJ), za prvog predsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) nije 1989. izabran bivši komunist i disident Marko Veselica, nego bivši komunist i formalniormalni disident Franjo Tuđman, za što se pobrinuo šef «hrvatske» Udbe Josip Manolić. Novinar Josip Šentija, prvi direktor Hrvatske izvještajne novinske agencije i savjetnik predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, posvjedočio je u svojim memoarima, objavljenim u knjizi «Ako Hrvatske bude», da je Franjo Tuđman prijevarom došao na čelo Hrvatske demokratske zajednice. Prvi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice trebao je 1989. godine biti izabran na skupštini Hrvatske demokratske zajednice u hotelu «Panorama» na Trgu športova, blizu gradske sportske dvorane, u Zagrebu. Tuđmanovi suradnici, koji su bili bliski s tajnom službom, ishodili su od tadašnjeg republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske zabranu održavanja skupštine Hrvatske demokratske zajednice. Pod lažnim izgovorom da se HDZ nalazi pod represijom komunističkog režima, krug oko Tuđmana održao je 17. lipnja 1989. godine u prostorijama lokalnog nogometnog kluba «NK Borac» na Staglišću/Jarunu u Zagrebu tajnu skupštinu Hrvatske demokratske zajednice, na koju nisu bile pozvane sve one osobe koje su trebale sudjelovati na predviđenoj skupštini Hrvatske demokratske zajednice u hotelu «Panorama». Među osobama koje su trebale sudjelovati na osnivačkoj skupštini bili su neki Tuđmanovi protukandidati za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice, među njima karizmatični i dugogodišnji politički zatvorenik dr. Marko Veselica. Mali i konspirativni krug oko Tuđmana izabrao je, na tajnoj sjednici, za prvog predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Franju Tuđmana, koji je na taj način, na nedemokratski način, izabran za predsjednika jedne političke stranke, kao što je poslije vladao nedemokratski kao predsjednik Republike Hrvatske. Nije zato ni čudno da HDZ, u javnosti poznata po hrvatskom nacionalizmu, hrvatstvu i hrvatskom državotvorstvu (takva je percepcija, ali se percepcija ne poklapa s povijesnom istinom), nije, dakle, čudno da Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) u ljeto 1989. nije od strane komunističkog režima u Zagrebu zabranjena. (Najava osnivanja te političke stranke uslijedila je šest mjeseci ranije kada je Franjo Tuđman u Društvu književnika Hrvatske, na središnjem tadašnjem Trgu Republike u Zagrebu (Trg bana Josipa Jelačića), predstavio 27. veljače 1989. osnove političkog programa Hrvatske demokratske zajednice koje nisu sadržavale program o hrvatskoj nezavisnosti, nego isključivo program o preuređenju Jugoslavije na bazi saveza suverenih jugoslavenskih republika (program o jugoslavenskoj konfederaciji).

\"Tisuće tih gluposti i šalabahtera sa iblerovog ne mogu promijeniti povijest i činjenicu da će se na mjestima stradanja hrvatskog naroda zviždati komunistima i jugolsavenskim koljačima.\" gde u Jasenovcu ili Gradiska

--Sabirni logor Jasenovac bio je najveci sabirni i logor za uništenje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Osnivanje sabirnih logora kao mjesta zatocenja, prisilnog rada i likvidacija velikog broja Srba, Židova, Roma i Hrvata (protivnika ustaškog režima) bio je rezultat politike rasneasne i nacionalne iskljucivosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koju je 10. travnja 1941. godine, pod okriljem i neposrednim utjecajem nacisticke Njemacke, proglasila Ustaška domovinska organizacija (isti dan kada je njemacka vojska ušla u Zagreb). Prve zakonske odredbe nove države odražavale su prihvacanje ideoloških odrednica njemackog nacizma i talijanskog fašizma uz naglašavanje hrvatske nacionalne i državne posebnosti. Tako je vec prva Zakonska odredba za obranu naroda i države od 17. travnja 1941. predvidala smrtnu kaznu za povredu casti i životnih interesa hrvatskog naroda i opstanka NDH. Ova Zakonska odredba postala je jedan od temeljnih akata na kojemu se zasnivala represivna vlast ustaškog režima. Ubrzo su je slijedile i druge: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti i Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i casti hrvatskoga naroda od 30. travnja 1941. godine, te Naredba o ustrojstvu djelokruga rada rasnopolitickog povjerenstva od 4. lipnja 1941. godine. Za provodenje ovih zakonskih akata osnovani su osim redovnih, izvanredni i pokretni prijeki sudovi sa širokim ovlastima. Oni su ubrzo proširili svoju aktivnost na sve one koji su izražavali nezadovoljstvo ustaškim režimom ili bili osumnjiceni kao pripadnici komunistickih grupa, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost. Pojedinacna, skupna i masovna hapšenja i deportacije Srba, Židova, Roma i Hrvata (u koje su ubrajani i svi muslimani), sa ili bez sudbenih presuda, uvjetovala su osnivanje, uz vec postojece, novih zatvora i logora. ------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------ * Danica kraj Koprivnice * sabirni logor Ðakovo * sabirni logor Gospic o u samom Gospicu o sabirni logor Jadovno * Jasenovac I-IV o Stara Gradiška (Jasenovac V) * sabirni logor Jastrebarsko * sabirni logor Kerestinec * sabirni logor Krušcica kraj Viteza * sabirni logor Lepoglava * sabirni logor Loborgrad u Zagorju * sabirni logor Pag * sabirni logor Tenja kraj Osijeka Brojevi zatvorenika * izmedu 50 000 (najmanja procjena) i 90 000 (najviša) u Jasenovcu i Staroj Gradiški * oko 35 000 u Gospicu * oko 8 500 na Pagu * oko 3 000 u Ðakovu * 1 018 u Jastrebarsku * oko 1 000 u Lepoglavi

Dobri odnosi — Zašto bi me bilo strah? Pa u Baru su tehničari iz \"Đure Đakovića\" znali da sam upravo pristigao s vukovarskog ratišta i sasvim smo se dobro družili. Pa i dandanas kontaktiram s nekim hrvatskim vojnicima. U cijelojloj toj priči ja sam bio tek tehnička osoba odgovorna za ispravnost dopremljenih vozila i ništa više od toga - spremno odgovara Ivanović. Spomenimo kako je Ivanović sudjelovao i na razvoju prototipa tenka vihor, koji zbog raspada jugoslavenske federacije nikad nije ugledao serijsku proizvodnju. Mladi Jastreb: Sve je moglo biti drukčije... Branko Borković Mladi Jastreb, posljednji zapovjednik obrane Vukovara, u razgovoru nam je kazao kako je došlo vrijeme da se taj slučaj istraži. Prodaja tenkova, kaže Borković, bio je zajednički posao Srbije, Hrvatske i Slovenije. — Ne znam o koliko se tenkova radilo, ali znam da su u rujnu 1991. godine naglo povučeni tenkovi koji su samo jedan dan bili angažirani na proboju opsade Vukovara. Poznato mi je da neki potpuno novi tenkovi iz ’Đure Đakovića’ nikad nisu ni došli na bojište. To je bila žalosna odluka tadašnjeg državnog vrha. Da su ti tenkovi bili angažirani na ratištu, mogli su biti prekretnica u borbi za Vukovar. Da smo ih imali, mnogo toga bi se drukčije odigralo. Taj je slučaj poznat, ali se nikad nije istražio - kazao nam je Borković. Antun Milović: \"Đaković\" dobio 6 milijuna dolara Antun Milović, direktor \"Đure Đakovića\", u vrijeme prodaje tenkova kazao nam je kako su tenkovi povučeni s područja Stare Gradiške. — Za taj posao naša je tvrtka dobila šest milijuna dolara, kolika je bila ukupna provizija za svih 15 tenkova. Ne znam zašto su povučeni u vrijeme borbi, to biste trebali pitati vojsku, no cjelokupna dokumentacija o tim tenkovima postoji danas u \"Đuri Đakoviću\". Sjećam se da za te tenkove na bojištu nije bilo municije, ni dijelova. Radilo se o ugovoru isporuke tenkova potpisanog još za vrijeme Jugoslavije i donesena je odluka da se taj ugovor ispoštuje - kratko je kazao Milović. VISOKI ČASNIK IZ GLAVNOG STOŽERA I RATNI ZAPOVJEDNIK POTVRĐUJE: Oklopnjake odvukli s bojišta i obojili u pustinjsku boju Cijelu priču o prodaji kontingenta tenkova potvrdio nam je i jedan od zapovjednika HV-a i nekada jedan od visoko pozicioniranih časnika u Glavnom stožeru HV-a koji je apelirao na anonimnost jer, poručio nam je, \"ako se klupko krene odmotavati, mogle bi i glave padati\". — Cijeli taj posao obavljen je u velikoj konspirativnosti. No, to je, moram priznati, u visokim vojno-političkim krugovima tada bila javna tajna. Znam da su neki od tenkova još u listopadu 1991. povučeni iz 108. slavonsko-brodske brigade HV-a koja je bila stacionirana u istočnoj Slavoniji prema Vukovaru. U tvornici \"Đuro Đaković\" je bilo i nekoliko novih tek sklopljenih tenkova koji, iz sasvim očitih razloga, nikada nisu ugledali vukovarsko ratište. Znam da su obojeni u specijalnu žutu, pustinjsku boju - kaže više puta odlikovani zapovjednik. Vrlo je čudno da su se u borbi za goli opstanak prodavali tenkovi koji su mogli biti prekretnica na ratištu, kazao je naš sugovornik. — Nema sumnje da je tadašnji državni vrh, pri čemu mislim na predsjednika Tuđmana i ministra obrane Šuška, dao zeleno svjetlo za realizaciju tog posla. Naravno, tu su bili i neki koji su imali izravni financijski interes. Došlo je vrijeme da se taj slučaj istraži. Nažalost, zbog tadašnjih okolnosti, ja nisam mogao istražiti cijeli slučaj - ustvrdio je na kraju ratni zapovjednik.

BIZNIS U KRVI : NAJVEĆA TAJNA VRHOVNOG HRVATSKOG VODSTVA U DOMOVINSKOM RATU Tenkovi za Vukovar, u dogovoru s JNA, usred borbi prodani Kuvajtu UGOVOR Petnaest najsuvremenijih tenkova M-84 povučeno je s vukovarskog bojišta u jeku najžešćih bitaka 1991. i prekoreko Rijeke otpremljeno za Bar kako bi bilo prodano Kuvajtu, po ugovoru koji je Jugoslavija s tom zemljom sklopila prije rata Iz blata slavonskog bojišta tenkovi su poslani u vrelu arapsku pustinju U vrijeme najžešćih borbi Domovinskog rata, kada se do svakog komada naoružanja krvlju dolazilo, tadašnji hrvatski državni vrh donio je odluku o prodaji zarobljenih najsuvremenijih tenkova M-84 Kuvajtu. U dogovoru sa srbijanskom stranom, s kojom su se upravo vodile odlučujuće borbe u presudnom ratu, krajem 1991. godine iz redova hrvatskih postrojbi sa slavonskog bojišta povučeno je 15 tenkova. Oni su kuvajtskoj vojsci prodani po cijeni od milijun i po do dva milijuna dolara po komadu, ovisno o opremljenosti vozila. Mračna strana Vladimir Ivanović tenkove je kao stručnjak dočekao u Jeddi..To nam je potvrdio Vladimir Ivanović, srpski vojni stručnjak koji je bio glavni kontrolor u Komisiji za prijam i iskrcaj tih tenkova u luci Jeddah u Saudijskoj Arabiji. Ivanović, koji je bio i jedna od ključnih osoba u razvoju jugoslavenskog tenka M-84, odlučio je bez straha progovoriti o jednoj epizodi mračne strane Domovinskog rata u kojoj su neki pojedinci, s obje strane crte bojišta, očito, sasvim nesmetano poslovali i unosno zarađivali. Uoči samog početka rata, jugoslavenska je vlada s Kuvajtom ugovorila isporuku 175 tenkova M-84, što se smatralo vrhuncem uspjeha vojne industrije. Slavonskobrodska tvornica \"Đuro Đaković\" bila je nositelj posla proizvodnje tenkova. Dobar dio tih ugovorenih tenkova je i isporučen, no početak rata privremeno je obustavio daljnju isporuku. Valja napomenuti kako se radilo o poslovnom dealu iz snova u kojem je izravno bilo uključeno više od tisuću tvrtki nekadašnje države, a posao procijenjen na više od 600 milijuna američkih dolara. U ratu je ipak odlučeno ugovor s Kuvajtom do kraja ispoštovati. Kamioni preko Bosne — Radilo se o unaprijeđenim verzijama tenkova M-84 koji su povučeni s vukovarskog područja, a koji su prebačeni u slavonskobrodsku tvornicu \"Đuro Đaković\". Tu su izvršeni pregledi, obavljeni neki sitni popravci pa su na koncu obojeni u prepoznatljivu žutu boju pijeska. Kasnije su vlakom prebačeni do Rijeke, odakle su brodom poslani za luku Bar - priča nam Ivanović i nastavlja: — Znam da je tada iz \"Đure Đakovića\" došlo i nekoliko kamiona s različitom opremom koji su došli preko Bosne. U svibnju 1992. brod s tenkovima je uplovio u luku Jeddah i ja sam ih dočekao u funkciji glavnog kontrolora. Moja je odgovornost bila da svaki dio tenka savršeno funkcionira. Ne znam tko je i kako dogovorio taj Proizvodnja oklopnjaka u tvornici ’Đuro Đaković’zajednički posao u vrijeme rata, niti tko je dijelio zaradu - detaljno iznosi Ivanović koji je već cijelo desetljeće izvan vojnih krugova i koji se, kako nam je rekao, sada bavi sasvim drugim stvarima. Naime, taj ekspert za tenkove danas radi u Banjoj Luci na televiziji Republike Srpske na održavanju tehničke opreme. Ivanović, koji je proputovao zemlje cijelog Bliskog istoka, od Kuvajta do Irana, u koje je bivša Jugoslavija izvozila vojnu opremu, kaže kako ga nije strah govoriti o toj operaciji koja se odvijala u strogoj tajnosti, iza kulisa krvavog rata. A u vrijeme dok su branitelji i građani Vukovara već bili u obruču nase armije.

Sećam se jednog sastanka s predsjednicima republika održanom u Hagu u oktobru ili novembru 1991., u vrijeme kada su granatirani Vukovar i Dubrovnik. Miloševića sam direktno pitao o granatiranju Dubrovnika i zahtijevao od njega da ga zaustavi, a on jen je na to odgovorio: \"Tko bi bio toliko lud da to uradi.\" Tada sam isto pitanje postavio Miloševiću pred Tuđmanom, a on je ponovio svoj odgovor i dodao: \"Da je to tako, ja bih znao za to i zaustavio bih ga.\" Iznenadio sam se Tuđmanovim odgovorom: \"Čuo si što je Milošević rekao.\" Iz toga sam zaključio da je Tuđman pristao na granatiranje Vukovara i Dubrovnika budući da je to odgovaralo hrvatskoj težnji za nezavisnost, a Milošević je zapravo priznao da ima kontrolu nad vojskom. Razgovoru je prisustvovao i Hrvoje Šarinić, -------------------------načelnik Tuđmanovog kabineta. ----------------------------------------------------------------------------------------- 02.05.2010. u 21:25h bubitoma je napisao/la: Nemam nameru da nekome vadim mast. jednostavno me nerviraju kad se skrivaju cinjenice. i da stalno optuzuju srbijance za sve . neka malo potraze na \"You Tube\" temu o velikoj svetskoj zaveri mozda ce da svate nesto. Da je najlakse posvadjati dva naroda da bi oni imali korist. da ILLUMINATI vucu konce a ne Tudjman ili Milosevis . Ovi su bili samo igrackice