Stan u zagrebačkoj Dubravi, četvrti kat. Vrata nam otvara 24-godišnji Josip. Bruno, kojemu je 39 godina, sjedio je ispred televizora. Devetnaestogodišnji Ivan sjurio se otvoriti nam vrata ulaza u zgradu pa smo se s njime mimoišli i njegovi su cimeri prasnuli u smijeh kada se zbunjen vratio gore. Njih se trojica kratko poznaju, ali dovoljno da se sprijatelje. Povezuju ih teške i tužne životne priče. I beskućništvo, iz čijih su se ralja valjda zauvijek iščupali.
Stan u kojemu sada žive nosi službeni naziv stambena zajednica koju je osnovala Hrvatska mreža za beskućnike. Odskočna je to stepenica za povratak “u normalu” iz koje su Josip, Bruno i Ivan – kao i oni koji su ovdje živjeli prije i oni koji će tu tek doći – u nekoj krivini života ispali.
– Odrastao sam u Apševcima kod Vinkovaca. Sestra, dva brata, mama i tata koji je bio ratni vojni invalid. Kad se razbolio, ona je morala ići raditi u Italiju pa smo se mi djeca sami odgajali. Prije pet godina tata je umro. I tu je nastao potpuni raspad sistema. Tada sam prvi put završio na ulici – izgovara Josip, u ovoj stambenoj zajednici “glavni” kuhar.
Priča nam dalje da je mati “otišla na svoju stranu”, sestra je već bila udana, stariji brat je sprtio najmlađeg i otišao s njime u Zagreb. Josip je bio srednjoškolac, školovao se za građevinskog tehničara, svojedobno je – pohvalit će se – sudjelovao na školskim natjecanjima iz povijesti, biologije, slao svoje sastavke u Modru lastu...
Usponi, padovi, ceste...
– Bio sam i na televiziji, u emisiji “Malci sveznalci” jer sam s pet godina rješavao gradivo matematike četvrtog razreda – kaže.
Umjesto dalje u školu, došao je k starijem bratu u Zagreb. Natezali su se oko podjele zemlje, kaže da mu je dao svoj dio, otišao raditi u sezoni pa se vratio i k sebi uzeo mlađeg brata, kojeg je sljedeće dvije godine školovao, da ne završi u domu. Brat je srednju završio, Josip nije. U ovih pet godina bilo je u njegovu životu uspona i padova, posla, ulice... Kad se bio koliko-toliko sredio, nabavio je psa kojeg je ostavio kod prijatelja kada je otišao raditi u Njemačku. Imao je nevolju da se zaposlio kod nekog našeg čovjeka koji ga nije prijavio, nešto je zaškripalo i s plaćom, a kad se razbolio, morao se vratiti jer nije mogao plaćati liječenje. Stigao je u Zagreb, dao polog za neki stan, ali stanodavac ga je prevario ne davši mu ni ključ ni novac natrag. Opet je bio na dnu:
– Psa sam mora dati na udomljivanje. Kao da sam dao svoje dijete – govori Josip te dodaje da je tada završio na ulici i spavao na kolodvoru.
Sreća u nesreći bila je ta da je među ljudima sličnih nevolja poput njegove doznao da nedaleko od kolodvora, u Branimirovoj na broju 53, postoji nešto što se zove Mreža za beskućnike, ured kojem su vrata u zimsko doba otvorena od 9 do 18 sati, da ondje može zatražiti pomoć i za posao, i za dokumente, i za smještaj. I da se tu može ugrijati. I krenuo je:
– Da mi se oni nisu dogodili, ne znam što bih danas – kaže Josip te priznaje da su mu se oči bile napunile suzama kada je shvatio da nade ima. Josip danas ima stalni posao, krovopokrivač je. Uskoro će završiti tečaj za pomoćnog kuhara. Namjerava završiti i srednju školu. Nada se da će uskoro biti u prilici izići iz stambene zajednice, unajmiti stan i nastaviti sa životom. Princip kod stambenih zajednica takav je da ljudi koji su sklonjeni s ceste ovdje mogu boraviti dok ne stanu na svoje noge, a za smještaj – koji je oko 3000 kuna – ne moraju plaćati ništa. Preduvjet je da najprije moraju biti volonteri i da žele tražiti i naći posao.
To je bio okidač
– S programom stambenih zajednica započeli smo prije dvije i pol godine. Jednu je osnovalo Gradsko društvo Crvenog križa Zagreb, drugu Hrvatska mreža za beskućnike, zahvaljujući financijskoj potpori Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Za vrijeme provedbe programa u stambenim je zajednicama boravilo 29 korisnika u dobi od 18 do 45 godina. Njih petero završilo je programe osposobljavanja za određeno zanimanje, trojica srednjoškolsko obrazovanje, jedan je upisao studij socijalnog rada. Zaposlilo se njih 25, unajmilo stan i, prema našim saznanjima, još rade. Stambenu zajednicu samoinicijativno je napustilo njih četvero – tumači Zvonko Mlinar, potpredsjednik Mreže kojemu Josipov cimer Bruno ponosno pokazuje rješenje o zapošljavanju.
Prvi je to, kaže, posao koji je dobio a da nije na crno, nakon dugo godina. Bruno je iz Zagreba, a na ulici je završio prije četiri godine kada se razveo. Tri je tjedna spavao na autobusnom kolodvoru, zatim mu je prijatelj dopustio da boravi u nekoj njegovoj staroj i derutnoj kući, bez struje i vode. Odatle je otišao u prihvatilište za beskućnike u Velikoj Kosnici, zatim u stambenu zajednicu. Svoje dvije kćeri od 11 i 12 godina viđa redovito. Kaže da se s bivšom ženom dogovorio da ne mora plaćati alimentaciju, već da djevojčicama plaća izvanškolske aktivnosti, izlete...
– Brižan je otac – komentira Mlinar.
– Nadam se da ću uskoro moći otići odavde. Dobio sam posao skladištara s probnim rokom od mjesec dana, a zatim će taj posao biti na neodređeno – kaže.
Posljednji je pridošli u stan u Dubravi Ivan iz Slavonije. I on ima posao, radi zajedno s Josipom. Za posao krovopokrivača plaćen je po satu 28 kuna. Nije mu teško jer svaka zarađena kuna korak je prema samostalnosti o kojoj čezne.
– Jedan od osnovnih problema beskućnika jest što se nakon duljeg boravka u prihvatilištu ili prenoćištu postupno socijaliziraju u taj milje, a to s vremenom rezultira njihovim potpunim izoliranjem i uklapanjem u opću sliku o beskućnicima. Dugotrajnije beskućništvo dovodi do sloma i odustajanja od ponovne integracije u društvo stvarajući dodatne teškoće pri zapošljavanju kao preduvjetu za socijalno uključivanje te pridonosi dugotrajnoj nezaposlenosti i socijalnoj izolaciji. Beskućnici zbog stigmatizacije često reduciraju socijalne veze, što nepovoljno utječe na izglede za zapošljavanje i socijalno uključivanje. Dosadašnja iskustva u provedbi programa stambenih zajednica pokazuju da je upravo stanovanje u stanu bio motivacijski okidač za daljnje uključivanje korisnika u programske aktivnosti radi zapošljavanja i socijalnog uključivanja – objašnjava Mlinar ciljeve života u stambenim zajednicama.
Prije no što je ovaj program pokrenut bio je napravljen upitnik koji je ispunilo 45 korisnika zagrebačkog prihvatilišta u dobi od 30 do 60 godina, s prosječnom duljinom radnog staža od 12 godina, mahom sa srednjoškolskom izobrazbom. Pokazalo se da je svaki peti anketirani smatrao da je tijekom nezaposlenosti potpuno zaboravio znanja i vještine vezane za stečeno zvanje. Gotovo 70 posto ispitanika tvrdilo je da je izrazito nezadovoljno statusom nezaposlene osobe.
Među anketiranim beskućnicima bilo je 40 onih koji su nezaposleni dulje od godine, a njih 30 bez posla je bilo dulje od tri godine, među kojima je bilo i devetero onih koji su odustali od traženja posla, nakon mnogobrojnih neuspješnih pokušaja. U vrijeme kad se anketa popunjavala, samo njih desetero u posljednjih je pola godine aktivno tražilo posao. Ostali su smatrali da, bez obzira na to što su poduzeli, neće dobiti posao ako nemaju dobru vezu.
Takve su se misli rojile i ženi u četrdesetima iz središnje Hrvatske koja nam u stambenoj zajednici u Barutanskom jarku ispričala da je njezin otac umro kad joj je bilo deset godina, a mati je mjesec nakon njegove smrti otišla. Ostala je s bakom i djedom na selu, teško živjela, bila fizički i psihički zlostavljana.
– Kako sam živjela, poslije sam privukla i takvog partnera. Kad je baka umrla, mati se vratila kući. Kao alkoholičarka. Radila sam odmalena, čistila diskoteke, rodila... Partner me fizički zlostavljao. U jednom sam trenu pala u depresiju, dala otkaz. I završila na ulici. Lutala sam, spavala u parku, osjećala se kao da ne postojim, kao da nemam pameti. Uza se sam imala pet pari gaća i čarapa, nešto odjeće. Sve sam izgubila. Dokumente su mi ukrali. Privela me policija, uključio se Centar za socijalnu skrb, ali kazali su da nemaju vremena za mene i neka odem u Kosnicu. I otišla sam. Da zaradim, išla sam brati maline. U stambenoj sam zajednici tri tjedna. Radim kao čistačica, imam plaću 3100 kuna. Najprije sam si priuštila regenerator za kosu, zatim čarape i donji veš – izgovara pokazujući nam svoj ormar, sretna što si sada može kupiti sitnice za kojima je žudjela. Među njima je i plišani zmaj kojeg je položila na svoj krevet i figure Štrumpfova uz njezino uzglavlje:
– Volim dobra bića – najprije kaže, a zatim kao da se pravda i govori da kao mala nije imala igračaka. Govori nam još i da se nada da će uskoro moći sama plaćati stan. Žali što su njezini odnosi s kćeri narušeni i kaže da je srce boli što vidi da kći čini iste pogreške koje je radila ona u njezinoj dobi. Kuća u kojoj je stan u kojem živi s gluhonijemom cimericom, također bivšom beskućnicom, besprijekorno je čista. Lana Trupković, psihologinja u Crvenom križu, kaže da tome pridonose i osnovna pravila dobrog suživota koji su im napisale ona i kolegice koje ih obilaze:
– Ako nešto zaškripi, one se međusobno mogu pozvati na ta pravila, a isto činimo i mi – objašnjava psihologinja. U ovu će stambenu zajednicu doskora doći još dvije žene. I za njih će vrijediti pravila dobrog suživota kojima se podrazumijeva da se, na primjer, u stanu ne smije pušiti. I da nema posjeta. Takav je život prošao i 43-godišnji Dalibor Grgurević, koji je u Zagreb došao prije nekoliko godina iz Borova naselja. Stigao je, kaže, bez karte i kune u džepu namjeravajući pronaći nekakav posao jer nije htio bi na teret roditeljima s mizernim mirovinama.
Sada ja mogu pomoći
– Bili smo prognanici, u Jelsi na Hvaru išao sam u školu, ali je nisam završio. Kad smo se vratili kući, pokušavao sam naći nekakav posao u Vukovaru. Bilo je teško. I odlučio sam otići. Isprva sam u Zagrebu spavao na ulici, na klupama, u tramvajima. I tako godinu dana. Nikada nisam krao, pio, drogirao se. Da preživim, skupljao sam boce. Našao sam posao u Avenue Mallu. Četiri mjeseca sam tamo radio i spavao na klupi. Kad bi me gazda povezao i pitao gdje da me ostavi, nasumce bih pokazao mjesto. Nisam mu htio priznati da sam na ulici – kaže. Zatim je saznao da u Jukićevoj svaki dan može dobiti za jelo, jedno je vrijeme boravio kod časnih sestara, zatim je došao u prihvatilište u Kosnicu:
– Imao sam tamo doručak, ručak i večeru. Pa to je više od dobroga. Tu su mi kazali da bih se trebao školovati i ja sam završio školu. Moraš se potruditi kad ti netko pomogne. Iz Kosnice sam otišao u stambenu zajednicu i završio za pizza majstora. Sad radim u Ledu, otišao sam iz stambene zajednice i unajmio kuću na periferiji. Imam i djevojku. Mislim da svaki čovjek ima pravo na drugu priliku. Ja sam je dobio. I jako sam zahvalan na tome – u dahu će Dalibor. Isprva je mogao dobiti samo poslove na crno jer je njegov poslodavac iz Vukovara “nestao” ne zaključivši mu prethodno radni staž pa je tek uz pomoć Mreže i brojnih peripetija uspio izići iz tog začaranog kruga. Posao u Ledu je, kaže, na određeno. No nada se da će doskoro biti i za stalno. Time će njegova druga prilika biti zaokružena:
– Sad sam ja u prilici pomoći svojima – ponosno kaže.
No, projekt stambenih zajednica ima ograničen vremenski, a samim time i financijski rok. Naime, riječ je o trogodišnjem programu koji završava potkraj ove godine. U ovom trenutku još uvijek nije izvjesno hoće li biti nastavljen ili ne. Ovisi to u ministarstvu Nade Murganić, odnosno o tome hoće li, i kada, raspisati novi natječaj za trogodišnje programe, da ne bi došlo do njihova prekida. I da neki novi Dalibor, Josip, Bruno, Ivan... ne bi ostali bez toliko željene druge prilike.
Zagreb na Savi - počeli radovi
Teške priče, ali ohrabruje da se ljudi ne predaju i uzimaju stvar u svoje ruke. Sretno svima