Što se to, zaboga, događa u Francuskoj? I trebaju li nas zanimati ljubavne drame francuskog predsjednika ili je sve to obično žutilo? I tko je sada, zapravo, prva dama Francuske?
Odgovor na ovo posljednje pitanje najlakši je. Prva dama je, kako bi rekao jedan američki komičar, posljednja s kojom je spavao François Hollande. Ovisi od dana do dana. Nekim danima posljednja dama s kojom je proveo noć zove se Valérie Trierweiler, njegova partnerica s kojom živi u Elizejskoj palači. Drugim danima to je Julie Gayet, njegova navodna ljubavnica koju u tajnosti posjećuje u stanu stotinjak metara udaljenom od palače. Odnosno, u tajnosti ju je posjećivao dok ga jedan paparazzo i jedan francuski tabloidni magazin nisu uhvatili “in flagranti”.
Smijali smo se kad se prisjetio jednog detalja: Tito je bojao kosu u neku nijansu smeđe koja je izgledala kao crvena.
Drugo pitanje – treba li nas sve to zanimati ili je riječ o neprimjerenom, “žutom” zadiranju u privatnost, zapravo je suvišno. Ali s obzirom na to da živimo u društvu u kojem i dio profesionalnih novinara i znatan dio javnosti stalno oko sebe vidi žutilo, korisno je dati odgovor i na to pitanje. Nevjera francuskog predsjednika nije ništa manje zanimljiva i relevantna tema od bilo čega drugog što se događa u Elizejskoj palači, što francuska i svaka druga zainteresirana javnost ima pravo znati. Koga zanima – zanima. Koga ne zanima – taj ne mora nužno svoju nezainteresiranost za život oko sebe pravdati optužbom da su svi drugi vođeni isključivo žudnjom za skandalima i žutilom. Česta zabluda u Hrvatskoj i drugim tranzicijskim zemljama jest ta da je novinarstvo nekad bilo ozbiljno, a sada su novi naraštaji medija i novinara sve banalizirali. To je zabluda jer prvo – (ne)ozbiljnost medija nije nikakva hrvatska specifičnost i drugo – to nije generacijsko pitanje. Nekoliko dana prije izbijanja skandala u Francuskoj ručao sam s jednim starim kolegom dopisnikom, jednim od veterana koji je za ugledni britanski list izvještavao tijekom Hladnog rata iz Moskve. Pričao mi je kako se jednom prilikom rukovao s Titom. Smijali smo se kad se prisjetio jednog detalja: Tito je bojao kosu u neku nijansu smeđe koja je izgledala kao crvena. U bogatoj karijeri moj je sugovornik izvještavao o Hladnom ratu, padu željezne zavjese, ratu u BiH (gdje su na njega pucali), proširenju EU na istok, bio je svjedok svih tih važnih događaja, ali kad je francuski tabloidni magazin pokrenuo priču o Hollandeu i ljubavnici, bacio se na izvještavanje o toj temi s istom profesionalnošću i talentom zanimljivog pripovijedanja kao kad je riječ o bilo kojoj drugoj temi.
Drugim riječima, netko tko fenomene modernog života gleda samo kroz nostalgičnu prizmu “nekad su mediji bili ozbiljni, a danas su tabloidni” ima prilično pojednostavljen pogled. Ljudi koji su cijepljeni protiv zanimljivosti nemaju pravo suditi o navodnoj neozbiljnosti i žutilu.
Ali, natrag na prvo pitanje: što se to događa u Francuskoj? Ništa spektakularno, samo što se pokazuje da čovjek koji je obećavao usmjeriti Francusku i Europu prema gospodarskom rastu i stati na kraj navodno isključivo njemačkom porivu štednje i strukturnih rezova, zapravo nema nikakvog sadržaja. Problem s Hollandeom jest u tome što nije izabran zahvaljujući onome za što se zalaže, nego onome čemu se protivi. Kao što to često biva, čovjekovi stavovi protiv nisu dovoljni da proizvedu rezultate. Hollande je oslabio francusko partnerstvo s Njemačkom, a nije uspio formirati klub zemalja koje bi bile ozbiljnija protuteža njemačkoj politici štednje. Pokazuje dramatičan izostanak sposobnosti za vođenje države. Suočen s istraživanjima koja ga čine najnepopularnijim francuskim predsjednikom od Drugog svjetskog rata, na polovici mandata odlučio je preokrenuti svoju ekonomsku politiku (ako ju je dosad uopće i imao u dovoljno koherentnom obliku). Francuska kao da je dobila novog predsjednika. Ponovo se zove François Hollande, ali to nije isti čovjek. Nije to “monsieur Normal”, suprotnost prethodniku Sarkozyju, prvom predsjedniku koji se rastao i ponovo oženio dok je živio u Elizejskoj palači. Nije to ni predsjednik socijalist koji zazire od liberalnih ideja o pozitivnoj snazi slobodnog tržišta, sad je to predsjednik socijaldemokrat.
Nije to ni predsjednik koji bi bio alternativa politici štednje. To je neki novi predsjednik s novim ekonomskim planom. Tek treba vidjeti je li taj Hollandeov novi zamah jednako lišen sadržaja i usredotočenosti prema rezultatima kao i njegov prvotni “zamah” kojim je došao na vlast.
Nitko me osporva njegovo pravo na privatnost, ali stoji pitanje : Ima li on uopce vremena za posao od silnih ljubavnih akcija.