Carlos Vasquez, čileanski arhitekt i stručnjak u UNICEF-ovu programu za gradnju škola po mjeri djece došao je u Hrvatsku na poziv Arhitektonskog fakulteta i Studija dizajna kako bi sudjelovao u kreativnoj radionici “Prostori učenja u tranziciji”. Cilj je radionice bio napraviti idejna rješenja za revitalizaciju pet škola u Požeško-slavonskoj županiji. Škole na čijoj su revitalizaciji studenti radili zajedno su odabrali stručnjaci Škole narodnog zdravlja “Andrija Štampar” i Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Izložba studentskih radova bit će izložena u New Yorku od 22. do 29. studenoga.
Gospodine Vasquez, proveli ste neko vrijeme u Hrvatskoj. Kakvi su vaši dojmovi?
Imao sam čast da me Arhitektonski fakultet pozvao sudjelovati u radu radionice “Prostori učenja u tranziciji“ i podijeliti svoja iskustva sa studentima dizajna i arhitekture. Proveo sam samo šest dana u Zagrebu, što nije dostatno da se stekne cjelovit dojam. Mogu reći da sam bio duboko dirnut angažmanom i radovima studenata na projektima i radionicama. Neki od njih ostali su raditi do kasno navečer kako bi sve bilo spremno za konačnu prezentaciju. Duh suradnje itekako je prisutan, a to je uspomena iz Hrvatske koju ću dugo pamtiti.
Što treba učiniti da bi pet škola iz Slavonije, koje su bile teme radionica, bile prikladnije za učenike. Jeste li zadovoljni suradnjom s Arhitektonskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu? Kako je ova suradnja došlo? Planirate li nove projekte u Hrvatskoj?
Škole se u mnogo čemu mogu kontinuirano poboljšavati kako bi djeci osigurali poticajno okruženje. Počesto rješenje nije u fizičkim, odnosno arhitektonskim promjenama. Poboljšanje može biti nešto jednostavno kao sadnja stabala kako bi se djeci osigurao pristup prirodi. Svaki od projekata ponudio je rješenja za poboljšanje okruženja za rad u tim školama u Slavoniji. Te su ideje pokazale koje jedinstvene mogućnosti ima svaka škola. Suradnja s Fakultetom bio je nevjerojatno iskustvo za mene. Oni su stvarno stvorili mogućnost angažiranja studenata i podržali moju ideju. Dekana i prodekana Arhitektonskog fakulteta upoznao sam prošle godine na Kosovu.
Visoka izloženost nasilju ima dugoročne posljedice na djecu, a ožiljke je teško izbrisati
Nakon mog izlaganja na međunarodnoj konferenciji, prišli su mi s idejom da počnemo suradnju UNICEF-a i Zagrebačkog sveučilišta. Dodatno ih je zaintrigirao socijalni aspekt rada i dao im ideju što bi se moglo. Ovo je prvi pokušaj na Sveučilištu da studenti različitih studija rade zajedno. Rezultati su do sada vrlo pozitivni, a budućnost je širom otvorena. Moj san je da je ovo prvi korak u onome što će doći i što će studenti napraviti za učenike u Hrvatskoj.
Nedavno ste posjetili Siriju. Što ste vidjeli tamo? Kakvi su problemi djece? Je li moguće organizirati školovanje u Siriji? Jeste li pokušati to učiniti?
To je točno, proveo sam dva mjeseca na Bliskom istoku, a dio tog vremena i u Siriji, konkretno Damasku i Homsu. Svjedočiti uništenju nikada nije pozitivna stvar, ali to mi daje poticaj da nastavim s poslom. U kriznim situacijama djeca su najranjivija i najviše pogođena. Problemi i pitanja s kojima se susreću veoma su važni i moraju se ublažiti svim raspoloživim sredstvima. Glavni problemi uključuju pristup obrazovanju, pitkoj vodi, sanitarnim čvorovima, krovu nad glavom, pravilnu prehranu i zdravstvenu skrb. Visoka izloženost nasilju ima dugoročne posljedice na djecu, a ožiljke je teško izbrisati. Nastavak obrazovanja, čak i u kriznim situacijama, UNICEF-ova je zadaća. Iz te perspektive pitanje je “kako na najbolji način stvoriti sigurno okruženje za učenje“. Mnoge škole udomile su izbjeglice. Zbog krizne situacije bilo je vrlo teško planirati organizirano učenje, a točka od koje smo krenuli bilo je identificiranje učitelje među interno raseljenim osobama i pregovaranje o prostoru učionice za nastavu. To je rezultiralo pohađanjem nastave, ali i usmjeravanjem pažnje na normalizaciju umjesto na krizu, makar i na nekoliko sati. Pomogao sam i u izradi plana za širenje nastave ako i kada sukob završi.
Ima li smisla organizirati škole u područjima na kojima se svakodnevno gine?
Upravo je u takvo vrijeme pristup obrazovanju ključan. Kad ta djeca koja su izgubila sve dobiju mogućnost da pohađaju školu, to im pomaže vratiti osjećaj da se život vraća u normalu, što im može pomoći i u emocionalnom oporavku. U isto vrijeme svaka škola pruža im ono najnužnije što može pomoći održati djecu na životu – vodu, sanitarne čvorove, zdravstvenu skrb, hranu i toliko potrebnu psihosocijalnu podršku.
