Gledajući slike iz Budimpešte baš sam se pitao – je li Mađarska članica Europske unije? Jesu li europski standardi onakvi prosvjedi pa i divljanje svjetine po ulicama, paljenje zgrada i automobila, i jednako divljački odgovor policije, koja se nije trudila da samo čuva red nego je pošteno mlatila svoje sunarodnjake i kad bi već pali na asfalt, kao u vrijeme režima koje nije resila demokracija. Pogotovo je spektakularna pojava konja odavala da je u susjedstvu jako ozbljno.
Dakle, je li Mađarska u Europskoj uniji u kojoj teku med i mlijeko i kojoj i Hrvatska mora prilagoditi sva svoja sudbinska i manje sudbinska pravila rada, ponašanja i življenja? Jest u EU, već treću godinu, ali Mađarska je ostala Mađarska – s mađarskim prosvjednikom, na mađarskoj ulici, s mađarskom policijom koja nezadovoljnike udara mađarskim pendrekom dok cijela Europa s voajerskom radoznalošću gleda kako se to događa ne u Europskoj uniji, nego u Mađarskoj. Ako vam je već dojadila ova stilska monotonija, da “prijeđemo na stvar”: nema Europske unije iz idiličnih slika kojima su je svojim narodima slikali političari tranzicijskih zemalja i kojima je već dugo slikaju (i još će je dugo slikati) hrvatski političari svome narodu.
I nedavni neredi u Parizu i sadašnji u Budimpešti pokazuju kako je svaka europska zemlja osuđena na samu sebe, a u oba slučaja vidjelo se kako ni članice EU nisu imune na unutrašnje konflikte i vatrene ulične scenarije koji ne mare za bruxelleske mitove, nego su specifični od države do države. Kad tome pribrojimo i sukobe nacionalnih interesa, kakvi su se lani očitovali u britansko-francuskom sporu oko britanskih milijardi, ili kakvi se, na primjer, neprekidno očituju u stavovima o Turskoj, pa i Hrvatskoj, vidimo da je Europa danas jednako kao i jučer premrežena konfliktnim interesima i unutar pojedinih zemalja i u međudržavnim rivalstvima.
Pogotovo u rivalstvima najmoćnijih. Baš boli briga državnike upravo tih najmoćnijih što Mađarska ima nevolja s proračunskim deficitom, što mađarsko stanovništvo pogađaju reforme, što su mnoga mađarska dobra prodana strancima, što je sovjetsku diktaturu zamijenio diktat stranog profita. Ali zacijelo im ne bi bilo svejedno kada bi u toj zemlji bio ugrožen neki njihov interes. I našli bi načina da ucjenom taj interes zaštite.
Što, dakle, za sadašnje događaje u Mađarskoj znači njezino članstvo u EU? Ti su događaji njezina unutrašnja stvar: njihova ružna slika ne ulazi u lijepi okvir zvan EU. Što će reći da je EU mit za opću upotrebu, a realnost svake zemlje je samo njezina briga. I to je istina o Europskoj uniji, koliko god ta Unija bila idealizirana.
Ne postoji, dakle, nikakva “obitelj europskih naroda” jer ono što se u obitelji događa jednom njezinu članu nije njegova “unutrašnja stvar”, nego stvar cijele obitelji. Stoga za stavove o EU nisu prikladna mjerila po kojima postoje eurofobi, eurofili, euroskeptici... Mjerilo može biti samo državna, nacionalna sudbina. Budimpeštanski događaji su samo mađarski. Mađarski premijer lagao je samo Mađarima, a ne “obitelji europskih naroda”.
Poučeni mađarskim primjerom, hrvatski bi političari trebali prestati pričati bajke o tome kako je Europa naša “jedina šansa” i “naša budućnost”. Jer naša je šansa i naša budućnost samo Hrvatska. U Europskoj uniji, ako hoćemo, možemo biti kao u ugovornoj udruzi država koje povezuju neki interesi, a ne zajednička sudbina.
Naša je sudbina naša unutrašnja stvar. Mađari su ostvarili svoj “historijski ulazak u Europsku uniju”, ali u Mađarskoj se nastavlja samo mađarska historija! U kakvom god obliku bilo – tako će biti i u Hrvatskoj. Stoga nam ne lažite!
