Predsjednik Mesić i premijer Sanader s lakoćom su zatvorili najnovije afere vezane za rad tajnih službi. Milanka Opačić, Vesna Škare-Ožbolt i Đurđa Adlešić nisu bile mete Sigurnosno obavještajne agencije, a u slučaju Cigelj nije prekršen zakon. I navodno špijuniranje triju političarki i sigurnosna provjera aktivista građanskih udruga otpremljeni su u arhivu s pečatom "riješeno".
No, je li povjerenje u državne institucije i tajne službe time učvršćeno, što je, pretpostavljamo, bio cilj brze Mesićeve i Sanaderove reakcije? Da bi odgovor bio potvrdan, prije zaključivanja tih slučajeva trebalo je ponuditi još neke elemente. Prema novom temeljnom zakonu o sigurnosnim službama, u taj je pogon upregnuto niz institucija i stupnjeva nadzora, od Vijeća za nacionalnu sigurnost, Ureda Vijeća, preko saborskog odbora, do Vijeća za civilni nadzor.
Svima im je promaknulo da se Uredba o sigurnosnim provjerama zasniva na starom temeljnom zakonu iako je u međuvremenu donesen novi. Kad je u javnosti buknuo skandal zbog sigurnosnog provjeravanja običnih građana, jasno da je na aferu natovaren i taj pravni šlamperaj. Za to su, međutim, najmanje krivi smijenjena predstojnica Ureda za udruge Jadranka Cigelj i stanoviti agent SOA-e Tomislav iako su u cijelom slučaju ispali jedini odgovorni.
Oni su postupali po uredbi kakvu su imali pred sobom, no tu se dogodio drugi propust. Provjeravane osobe trebale bi slijedom te uredbe prije sigurnosne provjere ispuniti upitnik i potpisom na taj dokument posvjedočiti da pristaju na provjeru. Provjeravanim građanima nije ponuđen nikakav upitnik ni potpis za pristanak. Zbog toga je, među ostalim, smijenjena Jadranka Cigelj. No zar nije i SOA trebala odbiti nalog koji odstupa od pravila službe i o tome ostaviti pisani trag? Zar nije i Jadranka Cigelj, ako joj je netko "s vrha" naložio da zatraži špijuniranje običnih građana, toj osobi trebala odgovoriti da nalog odstupa od uredbe?
Sigurnosno provjeravanje građanskih aktivista koji ne dolaze ni u kakav doticaj s državnim tajnama može se opravdati samo uz vrlo nategnuto tumačenje službenih pravila i potpuno je nelogično. Cigelj je svojedobno rekla kako je to učinila iz lojalnosti, no lojalnost bi zahtijevala upravo obrnuto da se nadređenog upozori na nezakonitost. Isto vrijedi i za poziciju SOA-e, odnosno krajnje točke u provedbi, sada već po gotovo općem sudu, potpuno promašene ideje da se provjeravaju članovi Savjeta za razvoj civilnog društva. Čak i ako su tri političarke neopravdano posumnjale u regularnost rada tajnih službi, detalji koji su bili razgolićeni u slučaju Cigelj zavrijedili su da im se da više pažnje. Mesić i Sanader uložili su osobni autoritet i autoritet funkcija kako bi "zaštitili tajne službe od napada koji nisu utemeljeni". Reagirali su brzo, a zatražili su i da se hitno noveliraju pravila na temelju kojih će se ubuduće obavljati sigurnosne provjere.
Ali, kako su neka ključna pitanja preskočena, kako su propuštena čak u smislu moguće pouke ubuduće, dojam je da je državnički dvojac reagirao samo iz dva razloga. Prvo, zato da se u izbornoj godini ne bi destabilizirale tajne službe jer se to uvijek može pretvoriti u dvosjekli mač. I drugo, kako bi se prema van pokazalo da državne institucije i sigurnosni sustav dobro funkcioniraju i da su pod kontrolom. Međutim, najvažnije je ipak što o tim institucijama misle hrvatski građani, a poslije desetljeća loših iskustava s jugoslavenskim tajnim službama i još jednom dekadom zloupotreba u razdoblju od stjecanja neovisnosti, njima su potrebni jači dokazi od onakvih kakvi su ponuđeni ovih dana da se sada radi drukčije.
Otvori KEKS Pay
