Nepoznati dokumenti o Budimiru Lončaru u Ozni 1945.

. ..U Hrvatsku se vratio 1990. kao hrvatski (politicki) emigrant iz Kanade, ali, s jugoslavenskom putovnicom !!! Cinjenica je da niti jedan jedini politicki emigrant iz Titove Jugoslavije nije imao jugoslavensku putovnicu (tzv. jugo-pasoš) upravo zato što su svi emigrantii ilegalno napustili SFRJ kako ih totalitarni režim ne bi mogao izložiti progonu, što ne znaci da ih nije proganjao, jer je jugoslavenska obavještajna služba SDB (Udba) u inozemstvo slala svoje agente i suradnike koji su u hrvatskim kulturnim, politickim i sportskim organizacijama po Njemackoj, Sjedinjenim Državama, Kanadi i Australiji glumili hrvatske patriote, cak i «ustaše» i radikalne nacionaliste, a nerijetko su agenti i suradnici Udbe (udbaši) u organiziranim politickim atentatima u inozemstvu ubijali hrvatske emigrante za racun jugoslavenskog diktatora Tita, i jugoslavenskog režima i CK SKJ, i poslije Titove smrti. Gojko Šušak je u vrijeme kada se u Hrvatsku godine 1990. vratio iz emigracije imao jugoslavensku putovnicu („pasoš“) koja je bila izdana od ministarstva vanjskih poslova SFR Jugoslavije u Beogradu, dana 15. lipnja 1990. godine (br. putovnice: 012151).

. Gojko Šušak, takodjer najbliži Tudjmanov suradnik u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, nije u smislu partijskih funkcija bio visokopozicionirani komunisticki kadar u Titovoj Jugoslaviji kao Tudjman ili Manolic (prvi je bio do 1961. general u jugoslavenskom ministarstvu obrane u Beogradu, aa drugi je bio visoko-pozicionirani oficir politicke policije KPJ), ali je Šušak zato, vrlo vjerojatno, bio suradnik jugoslavenske Službe za istraživanje i dokumentaciju (SID) „Saveznog sekretarijata za inostrane poslove“ SFRJ, ciji je sekretar (ministar) u to vrijeme bio jugoslavenski boljševik hrvatskog podrijetla Budimir Loncar koji je pak u drugom mandatu predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesica postao njegov savjetnik u uredu predsjednika Republike. Gojko Šušak je preuzeo ulogu formiranja takozvane politicke ekstremne („ustaške“) desnice u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i Republici Hrvatskoj i BiH.

. Prvi javni nastup, nakon isteka zabrane javnog nastupa, je Franjo Tudman imao na tribini Društva književnika Hrvatske (DHK) na središnjem zagrebackom, tadašnjem Trgu Republike, dana 27. sijecnja 1989. godine kada je promovirao «Programsku deklaraciju osnivacke skupštine Hrvatske demokratske zajednice». Dok je clanstvo te stranke (HDZ) cinilo 1990. nemali dio hrvatskog državotvornog nacionalnog gradjanstva, a biracko tijelo cinilo su oni biraci koji su tražili hrvatsko državno pravo, vodstvo stranke HDZ bilo je bivše komunisticko, od Franje Tudjmana (predsjednika stranke) do njegovih zamjenika Josipa Manolica, Vladimira Šeksa, Stipe Mesica, Josipa Boljkovca, Dalibora Brozovica (jezikoslovac) i drugih bivših clanova jugoslavenske komunisticke partije.

U približno isto vrijeme kad i HDZ, osnovana je i politicka liberalna stranka HSLS (zbog zakonske prepreke, HSLS je tada osnovan kao «savez» a ne stranka) ali HSLS po volji Kontraobavještajne službe JNA i nije bio predvidjen da (sam) preuzme vlast u Hrvatskoj jer je vlast trebala ostati u rukama onih bivših jugokomunista koje se, ili moglo putem obavještajne službe ucijeniti, ili koji su još koliko-toliko bili skloni ocuvanju bilo kakve (labave) Jugoslavije. (HSLS je imao program o preuredjenju Jugoslavije iz federacije u konfederaciju, isto kao i HDZ.) Radi se o oportunizmu i kukavicluku tih tzv. hrvatskih stranaka i njihovih predsjednika jer je ustav Socijalisticke Republike Hrvatske i ustav SFRJ predvidjao «pravo jugoslavenskih republika na samoodredjenje do otcjepljenja» od Jugoslavije. Tudjmana se moglo ucijeniti, bio je sklon ocuvanju Jugoslavije kao konfederacije, a bio je spreman sa Srbima podijeliti i Bosnu jer je o takvoj mogucnosti u Zagrebu razgovarao sedamdesetih godina 20. st. sa disidentom komunizma (Crnogorcem) Milovanom Ðilasom.

. U vrijeme tranzicije iz komunizma u demokraciju bivši su komunisti na celu s Franjom Tudjmanom i njegovim saveznicima u kriptokomunistickoj opoziciji okupljeni oko komunistickog ideologa Ivice Racana proživjeli tranziciju bez da ih je hrvatsko pravosude kaznilo zbog kršenja ljudskih prava u bivšoj Titovoj Jugoslaviji jer su živjeli pod zaštitom urotnika koji su se rotacijom smjenjivali na vlasti, prvo HDZ, zatim SDP i opet HDZ, i tako u krug. (...) Kako bi stvorila privid demokracije i politickog stranackog natjecanja, vladajuca staljinisticka ljevica, obucena u hrvatsko ruho kao vuk pred Crvenkapicom, stvorila je umjetnu ekstremnu desnicu kako bi sebe postavila u politicki centar. (...) Nije zato ni cudno da, u javnosti poznata po hrvatskom nacionalizmu, hrvatstvu i hrvatskom državotvorstvu, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) u ljeto 1989. nije od strane komunistickog režima u Zagrebu zabranjena.

U vrijeme kada nitko od hrvatskih disidenata i politickih zatvorenika nije mogao od boljševickog režima dobiti putnu ispravu za legalni odlazak u inozemstvo (politickim osudjenicima je uvijek bila oduzeta i putna isprava), Franjo Tudjman je bio taj kojemu je vracenaa putna isprava. Na celu Tudjmanove urote stajali su visoki udbaški oficiri koji su se po uzoru na srpske zavjerenicke oficire iz teroristicke organizacije „Crne ruke“ popeli na vlast metodom urote protiv hrvatskog naroda, i koji su se na vlasti održavali velikim lažima, ucjenama, objedama nad politickim protivnicima i neistomišljenicima, izbornim prijavarama, politickim atentatima i ubojstvima ili likvidacijama oporbenih politicara, tajnim dogovorima za vrijeme rata o podjeli Bosne i Herecegovine s velikosrpskim agresorom na Hrvatsku.

, a to je u percepciji javnosti i vecine birackoga tijela bila Hrvatska demokratska zajednica, ta po svemu, a na osnovi povijesnih cinjenica, sudeci urotnicka (zavjerenicka) organizacija koju su vodili partizanski prvoborci medju kojima je bilo i ratnih zlocinaca i oficira totalitarne jugokomunisticke tajne policije i tajne službe, bivši komunisti i disidenti komunizma, nekadašnji staljinisti i aktualni titoisti, ljudi s jakim vezama u udbaškom podzemlju i u jugoslavenskoj tajnoj službi u Zagrebu i Beogradu. Urota Franje Tudjmana je zapocela kada je kao disident komunizma i nekadašnji politicki zatvorenik od jugokomunistickog režima u Zagrebu dobio uslugom visokopozicioniranog aparatcika u vladajucoj komunistickoj partiji, inace postolara, Mike Špiljka, jugoslavenski „pasoš“ kao bi mogao otputovati na Zapad i medju hrvatskom emigracijom vrbovati pristaše i sakupljati novcanu pomoc za svoju predizbornu kampanju.

U hrvatskoj javnosti je ispalo kao da su zlocesti komunisti zabranili pokušaj ustroja jedne nekomunisticke stranke, alternative Savezu komunista Hrvatske, a u stvarnosti je to bio unaprijed isplanirani udbaški trik zavaravanja javnosti. Tako je Franjo Tudjman urotom došao na celoo Hrvatske demokratske zajednice i svojevrsnim automatizmom i na celo Socijalisticke Republike Hrvatske, s obzirom da je nakon 45 godina komunizma bilo jasno da ce na prvim višestranackim izborima pobijediti ona politicka stranka koja ce hrvatskoj javnosti biti predstavljena kao antikomunisticka hrvatska rodoljubna opcija

Ha ha dva boljševička poltrona jedan titoist jedan tuđmanist. Koji je imbecilniji, koji predstavlja većeg kretena teško je reći. Uglavnom srbin kamoćemo koji koristi ponekad riječi: U opšte, menjam, itd. da ima imalo srama i morala predstavljo bi se onako kako i je.

U noci sa 1. na 2. ožujka 2008. je nekadašnji bliski suradnik Franje Tudjmana iz Manoliceva kruga, Slavko Degoricija, gostujuci u televizijskoj emisiji „Nocna mora“ posvjedocio pred urednikom i voditeljem emisije, Željkom Malnarom, o nacinu (metodi) dolaska Franje Tudjmana na tron Hrvatske demokratske zajednice. Degoricija je izjavio kako je postojala procjena Tudjmanovih suradnika o tome da bi na javnoj skupštini Hrvatske demokratske zajednice za njenog prvoga predsjednika mogao od strane delegata Hrvatske demokratske zajednice biti izabran karizmaticni dr. Marko Veselica. Zbog toga je Josip Manolic sa svojim jakim vezama u tajnoj službi isposlovao u tadašnjem Sekretarijatu unutarnjih poslova Socijalisticke Republike Hrvatske, u Zagrebu, zabranu održavanja izborne skupštine Hrvatske demokratske zajednice u hotelu „Panorama“ u Zagrebu.

Pod lažnim izgovorom da se HDZ nalazi pod represijom komunistickog režima, krug oko Tudjjmana održao je 17. lipnja 1989. u prostorijama lokalnog nogometnog kluba «NK Borac» na Staglišcu/Jarunu u Zagrebu tajnu skupštinu Hrvatske demokratske zajednice na koju nisu bile pozvane sve one osobe koje su trebale sudjelovati na predvidjenoj skupštini Hrvatske demokratske zajednice u hotelu „Panorama“. Medju osobama koje su trebale sudjelovati na osnivackoj skupštini bili su neki Tudjmanovi protukandidati za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice, medju njima karizmaticni i dugogodišnji politicki zatvorenik dr. Marko Veselica. Mali i konspirativni krug oko Tudjmana izabrao je, na tajnoj sjednici, za prvog predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Franju Tudjmana koji je na taj nedemokratski nacin izabran za predsjednika jedne politicke stranke, kao što je poslije vladao nedemokratski kao predsjednik Republike Hrvatske.

Novinar Josip Šentija, prvi ravnatelj Hrvatske izvještajne novinske agencije i savjetnik predsjednika Republike Hrvatske Franje Tudjmana, posvjedocio je u svojim memoarima, objavljeni u knjizi „Ako Hrvatske bude“, da je Franjo Tudjman prijevarom došao na celo Hrvatske demokratske zajednice. Prvi predsjednikk Hrvatske demokratske zajednice trebao je 1989. godine biti izabran na skupštini Hrvatske demokratske zajednice u hotelu «Panorama» na Trgu športova, blizu gradske sportske dvorane, u Zagrebu. Tudjmanovi suradnici, koji su bili bliski s tajnom službom, ishodili su od tadašnjeg republickog sekretarijata za unutrašnje poslove Socijalisticke Republike Hrvatske zabranu održavanja skupštine Hrvatske demokratske zajednice.

. .Franjo Tudjman se urotom udbe popeo na tron Hrvatske demokratske zajednice HRVATSKI CENTAR ZA ISTARZIVANJE ZLOCINA KOMUNIZMA Kako bi KOS JNA mogao ostvariti svoje interese (eventualno ocuvanje Jugoslavije, i preslagivanje unutarnjih granica SFRJ), za prvog predsjednika Hrvatske demokratske zajednicece (HDZ) nije 1989. izabran bivši komunist i disident Marko Veselica, nego bivši komunist i formalni disident Franjo Tudjman, za što se pobrinuo šef hrvatske Udbe Josip Manolic.

Lička beno 200 000 maraka, zar je to vrijednost za koju se treba sramoit predsjednik države? Sitne duše kojima Hrvatska i tako nikad nije bila važna. HDZ je najveća mafijaška organizacija na kugli zemaljskoj.

kamoćemo U opšte me nisi uvjerio da si se promenio.

U opšte menjam Rvatino

Imbecilu kakav si ti Hrvat koji u zanosu piše čistim srpskim jezikom?

Imbecilu ponavljaš se, Zašto? - 12.05.2011. u 19:06h kamocemo34 je napisao/la: .. .....Ajmo onda neka svi koji su glasali za HDZ daju ostavku na državljanstvo. . Svi koji drže Tudmanovu sliku u kuci isto tako.................Ma +ebem ti nenu... i tebee i Njemca Franja Tudjmana koji je razbio Jugoslaviju. Idite u pm zajedno sa vašom ilirskom bracom Muslimanima i Šiptarima .

U opšte Vređaš, Podatki Menjam, Obtok Drugačije - Ako si ti iz Zadra ja sam iz Prizrena.

Ovo su izrodi koji su se urotili s međunarodnom zajednicom u rušenju tuđmanovog pokreta za stvaranjem hrvatske države: Mesić Manolić Boljkovac Lončar Paraga Čičak Banac Cviić Ove spodobe su stvarali velike probleme Tuđmanu, i aktivno iza scena radili na rušenjuju tuđmanovog državotvornog pokreta. Samo zahvaljujući tuđmanovom vizionarstvu, sposobnosti, znanju, odlučnošću, te okupljanjem oko sebe pravih hrvatskih domoljuba na čelu sa vjernim Šuškom, velikan Tuđman je uspio pobjediti tu međunarodnu zajednicu. Kad se sumarizira kako je Franjo Tuđman, kroz HDZ, vodio rat ne samo protiv Miloševićevog velikorpstva, u kojem je Milošević koristio hrvatske pravoslavne petokolonaše i hrvatske jugofilske kvislinge, već i rat protiv međunarodne zajednice, tada se istom može konstantirati sva veličina, sva uzvišenost, i sva legendarnost u ostvarivanju tisućljetnog sna svih Hrvata ............. USPOSTAVE HRVATSKE DRŽAVE.