Godine 2000. britanski magazin UFO objavio je da posjeduje 520
videokaseta s više od 2500 sati materijala koje "prikazuju mogući dokaz
izvanzemaljskog posjeta". Naime, snimke s misije space shuttlea
STS-48 koje su se pojavile koju godinu prije i prikazivale
neobične objekte što ih je snimila kamera shuttlea potaknule su
mnoge entuzijaste. Jedan od njih bio je i Martyn Stubbs, upravitelj
lokalne kabelske televizije iz Vancouvera u Kanadi, koji je odlučio
snimati interne kanale NASA-inih svemirskih komunikacija. Naime, ubrzo
nakon misije STS-48 NASA više nije u realnom vremenu puštala prijenose
s kamera shuttlea.
Stubbsove snimke
Stubbs je tijekom svake misije strpljivo mijenjao kasete u
videorekorderima (svakih osam sati). Nakon godina snimanja i
analiziranja snimaka raznih misija Martyn je zaključio da bi se dvije
vrste svemirskih fenomena mogle povezati s nečim "izvanzemaljskim", a
materijal je dao magazinu UFO. Nazvao ih je "svemirski fenomen jedan" i
"svemirski fenomen dva". "Svemirski fenomen jedan" odnosio se na tzv.
sfere u svemiru, a "svemirski fenomen dva" na svjetleće fenomene jedva
vidljive golim okom te se mogu zamijetiti samo posebnom analizom uz
usporavanje filma.
Evo opisa dviju snimki od mnogih koje je na konferenciji u Leedsu
prikazao Stubbs. Na filmu od deset sekundi u kadar ulaze dvije sfere i
zastanu. Jedna dolazi odozgo slijeva, a druga sa dna desne strane, po
prilici u isto vrijeme. Ostaju u međusobnoj formaciji iznad Zemlje
sekundu ili dvije. Tada se vidi "bljesak svjetla" (kao kod snimke
STS-48) i ta dva objekta iznenada pravocrtno ubrzaju u istome smjeru i
u istom trenutku te nestanu u vanjskom svemiru. Sfere pokazuju istu
zapanjujuću brzinu viđenu na filmu misije STS-48, gdje objekt napravi
nagli zaokret pod kutom od 135 stupnjeva i potom u sekundi odjuri u
vanjski svemir. No, na ovoj snimci nema projektila koji gađaju objekte
kao na snimci STS-48.
Na drugoj snimci NASA-in komentator pokušava pronaći sovjetsku
svemirsku stanicu Mir među mnoštvom sličnih čudnih, sjajnih i
pulsirajućih objekata koji lete i lebde po orbiti. U centru kadra vidi
se tzv. čarobna kaplja. Ona se pojavljuje niotkuda, a tada poleti prema
gore nalazeći put između jata "bijelih svjetala". Snimka "kaplje" vrlo
je slična objektu koji se iz atmosfere penje u sredinu kadra na snimci
iz misije STS-80 iz prosinca 1996.
Na Stubbsovim snimkama nalazi se i "sfera" koja slijeva ulazi u sredinu
kadra, poleti na sredinu u vrh kadra te zastane pokraj solarnih panela
i opreme shuttlea. Iznenada se sjuri prema dolje, zaokrene i "odzumira"
u donju desnu stranu ekrana. I ona je u povijest ušla kao još jedna
"kapljica vode", nekako uhvaćena između dva stakla prozora ili na leći
kamere, sposobna da se kreće zadržavajući oblik da se ne razbije u
manje kapljice. Isto objašnjenje NASA je dala i za "sfere" snimljene na
misijama shuttlea STS-37 i STS-51.
Najslavnija Martynova snimka jest ona s misije STS-75 25. veljače
1996., na prvom probnom letu eksperimentalne spone za vučenje i
postavljanja satelita u orbiti, došlo je do nezgode. Dok je space
shuttle vukao iza sebe 12 milja dugu sponu, ona je bila bombardirana
nabijenim česticama iz gornje atmosfere i kozmičkim zrakama sa sunca.
Iako je riječ bila o jakom materijalu od sintetičkih vlakana, on je na
sebi skupio višak elektriciteta koji je slomio sponu odvajajući je od
shuttlea i tako je misija vrijedna 400 milijuna propala.
Gužva oko misije STS-75
Kamere sa shuttlea snimale su kako se spona i njezin multimilijunski
teret udaljuju. Tri dana kasnije, 28. veljače, kad je shuttle već bio
udaljen od spone više od 77 morskih milja, pojavila se gomila NLO-a
koji su se žustro kretali ili plutali oko spone i satelita. Astronaut
Claude Nicollier je ručnom crno-bijelom kamerom dizajniranom da vidi u
"skoro ultraljubičastom" spektru nevidljivom ljudskom oku snimio više
od pedeset divovskih pulsirajućih objekata. Za neke se činilo da
emitiraju bljeskove u pravilnom sinkroniziranom uzorku, dok su drugi,
veći objekti prolazili iza spone. Na temelju duljine spone moglo se
procijeniti da imaju promjer najmanje dvije-tri milje ovisno o
tome koliko je objekt bio daleko iza spone.
Sama činjenica da su NLO-i jasno prolazili iza spone, a ne ispred nje,
eliminirala je mogućnost optičke iluzije do koje bi moglo doći kad bi
maleni objekti prolazili ispred kamere, a činilo bi se da se nalaze
pokraj udaljenog pozadinskog objekta. NASA-ini dužnosnici rekli su da
su objekti na videosnimci oko spone komadići leda koji prolaze blizu
kamere ispred udaljene "preeksponirane" spone. No, mutni prozirni
krugovi koji doista nastaju fokusiranjem na veliku daljinu izgledaju
drugačije, ne može ih se jasno razlikovati, nemaju na sebi zarez, ne
pulsiraju i ne prolaze iza predmeta koji se snima.
Pulsirajući NLO
Isprva nije bilo jasno zašto kabel, pretanak da bi ga se vidjelo iz
udaljenosti od 77 milja, na snimci izgleda tako širok, nerazmjeran
svojoj debljini. Ustanovljeno je da je uzrok tome bio suncem pobuđeni
električni naboj na sponi. Kako je ona stalno bila nabijana
visokonabijenim česticama iz svemira i iz ionosfere, stvarala je
magnetno polje koje je, obasjano suncem, bilo vrlo vidljivo. Također,
iz spone je oslobođen plin koji je postao ioniziran, što je moglo
stvoriti efekt neonske svjetiljke. Ni debljina spone, dakle, nema veze
s "out-of-focus" teorijom.
Osim toga, NLO-i su pulsirali. Kada se snimka zaustavi i pušta sličicu
po sličicu, vidljivo je da cijeli objekt pulsira, a u sredini objekta
je crna točka nalik rupi koja se pulsiranjem povećava i smanjuje, što
su neki istraživači (poput Davida Serede u filmu "The Case for NASA
UFOs") povezali s biti pogona tih objekata. Njihova teorija govori da
pulsiranje objekata upozorava na to da objekti upotrebljavaju takvu
fiziku koja im omogućuje da putuju brzinama nekoliko puta većim od
brzine svjetlosti.
