Srbijanski premijer Aleksandar Vučić s pravom je fašističku tvorevinu Nezavisnu Državu Hrvatsku nazvao “monstrum državom” a da je riječ o “državi zločina”, dovoljno je pročitati njezine grozomorne rasne zakone. Jasenovac je simbol monstruoznosti te države i baš nikakva naknadna utvrđenja ne mogu umanjiti značaj užasnih činjenica za koje znamo da su nedvojbene. I najmanja dokazana brojka ubijenih u Jasenovcu dovoljno je grozomorna. Svaki čovjek, bez obzira na vjeru i naciju, nad tim činjenicama može samo zanijemiti, duboko se pokloniti i do neba vrištati “Ne ponovilo se takvo zlo!”. Stoga je važno ne samo da žrtve i njihovi potomci to nikad ne zaborave već da nikad nitko u Hrvatskoj ne zaboravi žrtve Jasenovca i što je zločinački ustaški režim tamo činio.
Premda ni onda većina hrvatskog naroda nije bila uz taj režim, već su mu se i opirali pa i sami bili njegove žrtve, jugoslavenski komunistički sustav u odnosu na Hrvate kao “naciju opasnih namjera” uveo je pojam kolektivne odgovornosti za ustaške zločine. Devedesetih je agitprop Miloševićeva režima, opsežno se koristeći tim tekovinama jugoslavenskog komunizma, širio protuhrvatske strahove i mržnje koji su stvorili nove simbole okrutnih zločina. U širenju tih mržnji i strahova sudjelovao je i Aleksandar Vučić i on najbolje zna kako je i koliko doprinio da se zlo ponovi na ovim prostorima. On bi se danas, uz Tomislava Nikolića, prvi trebao pitati, ne kao Srbin ili generacijski, već koliko je osobno odgovoran i što je 200.000 Srba nakon pet godina okupacije hrvatskih teritorija napustilo svoje domove. Što je osobno učinio da do toga ne dođe osim što je s četničkim vojvodom Vojislavom Šešeljem sanjao veliku Srbiju? Što danas osobno čini da se zlo ne ponovi?
Iako je i sam bio dio velikosrpske politike koja je izgubila rat u Hrvatskoj te iako je čitajući slavnu izvjestiteljicu sa suđenja nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu u Izraelu Hannah Arendt spoznao koliko je važno pitanje grižnje savjesti za mir i stabilnost Balkana, Vučić je komemorirajući žrtve zločina NDH i ovom prigodom građanskoj i europskoj Hrvatskoj postavio Arendtino pitanje: “A da su pobijedili, bi li itko od njih imao grižnju savjesti”. Vučić tvrdi da je i sebi postavio to pitanje kada je osudio zločine koji su “činjeni u naše ime”. Njegove povijesne paralele u odnosu na modernu Hrvatsku politička su zloupotreba žrtava i revizija novije povijesti i višestrukih utvrđenja međunarodnih kaznenih sudova što ne doprinosi razumijevanju bliske i dalje prošlosti te suživotu naroda na ovim prostorima, već dovodi do daljnjih podjela. Ali to je naš bilateralni problem kojim se ni Europska unija neće baviti, ali čitav demokratski svijet reagirat će na pojave negiranja i/ili veličanja ustaških zločina te nereagiranje “filoustaške” vlasti u Hrvatskoj koje, sudeći po medijskim objavama i najnovijem dokumentarcu, uz revnu podršku iz Hrvatske, nije teško dokazati. Toga aktualna vlast i te kako treba biti svjesna ne radi svoje budućnosti, već radi svih nas, Hrvatske i njezine budućnosti. Premda se “za dom spremni” vikalo jednako, ako ne i više za mandata “antifašističke” Milanovićeve Vlade. Iako problemi vezani za muzejski postav i obilježavanje u Jasenovcu nisu ovogodišnji, već traju godinama.
O neprimjerenom politikantstvu s žrtvama Jasenovca svjedočili su lani zvižduci zatočeniku Auschwitza Branku Lustigu u Jasenovcu kao izaslaniku Kolinde Grabar-Kitarović kao i iskrivljena tumačenja njezinih očitovanja o ustaškom režimu. Bilo je pretjerivanja, iskrivljavanja i neistina i o Zlatku Hasanbegoviću te Ivanu Tepešu.
Ali organizacije Židova i Srba, a možda i Roma, tek su ove godine osjetile da je kap prelila čašu njihova strpljenja i odlučile su to demonstrirati neodazivanjem na zajedničku komemoraciju, što je izazvalo adekvatnu reakciju državnog vrha. Dobro je što su i predsjednica Grabar-Kitarović i potpredsjednik Vlade Karamarko pozvali Koordinaciju židovskih općina i Srpsko narodno vijeće da promijene svoju odluku jer bi to uistinu bilo dobro za Hrvatsku. Kao što su bile štetne podjele na obilježavanju vukovarskih žrtava, tako je i u Jasenovcu. Ali nije dobro što ih se optužuje za politikantstvo jer, s obzirom na okolnosti, naslijeđene i aktualne strahove i strepnje, žrtva ima pravo i na pretjerivanje u osjećaju nesigurnosti. Povijesne okolnosti su ih, na žalost, naučile na oprez. Osobito bi Karamarko toga trebao biti svjestan ne samo zbog toga što dosad nije bio u Jasenovcu, baš kao što dugo Milorad Pupovac nije bio u Vukovaru, već upravo stoga što je s pravom uporan u traženju posebnih prava za žrtve u Vukovaru. Ne poželi Jasenovcu što ne želiš u Vukovaru!
>> Jasenovac je stratište ustaškog režima koji nije u temeljima Hrvatske
>> Za sada tri komemoracije u u Jasenovcu
Beograd drugi "juden frei" grad u europi, proglasili sami sami srbi 1941... Gospodo zidovi, kako je to moguce da ih nikada to niste pitali da vam objasne?