Kada je prije ravno dvije godine petrinjski potres za sobom ostavio osmero mrtvih i razrušene desetke tisuća kuća, prema unesrećenima je pohrlila praktički cijela Hrvatska. Stvaralo je to gužvu i kaos, ali malo koga nije ganula rijeka onih koji su htjeli pomoći sirotinji na Banovini, koja je drugi put u samo nekoliko desetljeća ostala bez krova nad glavom. Te nevjerojatne količine kolektivne emocije i danas su se prisjetili stradalnici u Petrinji, podsjećajući na trenutak u kojem se, u razrušenom i zamračenom gradu, iz stotina grla spontano zaorila "Moja domovina".
Dvije godine kasnije, jedini osjećaji koji su preostali na istom mjestu su tuga, razočaranost i bijes zbog neispunjenih obećanja o obnovi porušenih domova. Kako je moguće da takav nacionalni naboj i solidarnost nismo uspjeli pretočiti, ako ne u obnovljene kuće, a ono barem u nadu i povjerenje da će sve doći na svoje mjesto? Što se dogodilo s onim "velikim hrvatskim srcem" koje se pokazalo u trenutku katastrofe? Odgovor je jednostavan. Završilo je tamo gdje i drugi veliki snovi nacije, u sudaru s nevjerojatno tromim državnim aparatom, sustavom po mjeri političke klase, u kojem je svaka zdrava ambicija i kreativnost nepoželjna.
Nitko nije kriv, nitko nije pogriješio. To više nije slučajno
Da nemamo birokraciju koja bi na svojim leđima mogla iznijeti ovako zahtjevan posao znali smo od početka, no to nas nije spriječilo da čitavu stvar dodatno zakompliciramo do te mjere da čovjek danas, kad je očito da proces ne ide ni izbliza onako kako smo obećavali, ni uz najbolju volju ne može utvrditi tko je za što odgovoran i tko je u čemu pogriješio. Slučajno? Teško.
Sada premijer izjavljuje da obnova ide "nestvarno sporo", a potpredsjednik njegove Vlade najavljuje da slijedi "detektiranje i uklanjanje svih administrativnih prepreka". Pritom se ni jedan ni drugi ne udostoje uputiti u Petrinju na drugu obljetnicu potresa. I to nije preveliko iznenađenje. Poznata je navada političara da se naslikavaju tamo gdje se slavi, čak i kada ničim nisu pridonijeli razlogu za slavlje i da istodobno izbjegnu događaje na kojima bi prosvjednici, možda i pokoje bačeno jaje ili gruda snijega, podsjetili na njihovu odgovornost. I zato smo ih i ovoga puta mogli vidjeti na dočeku brončanih nogometaša, ali ne i na tužnoj obljetnici u Petrinji. Iako bi, po funkciji, uz svoj narod trebali biti "u dobru i u zlu".
Nigdje u svijetu država ne obnavlja privatnu imovinu nakon elementarnih nepogoda! Za to postoje osiguranja pa tko je bio pametan i osigurao se, sada nema problema!