Zamislimo da slučajno čujemo razgovor dvojice prolaznika na ulici. Prvi kaže: "Ožednio sam." Druga mu na to odgovara: "Iza ugla je kafić"." Vjerojatno možemo pretpostaviti o čemu je riječ. Ali, ako bi netko prisluškivao tu dvojicu, bez znanja konteksta, bilo bi mu teže pohvatati o čemu se radi. Izvan danog konteksta te dvije rečenice ništa ne povezuje i razgovor se može činiti besmislen.
Stvar je u tome da ti prolaznici imaju puno drugih informacija koje te rečenice povezuju u smislenu cjelinu. Možda je prvi hodao cijeli dan, pa je ožednio, a možda mu se samo pije pivo ili gemišt. Njih dvojica znaju, vi u prolazu možete nagađati, dok onaj s druge strane "žice" već mora nagađati o čemu pričaju. Te dvije rečenice imaju smisao samo ako obje strane dijele znanje ili kontekst razgovora.
Dobro kad političari pričaju svojim metajezikom koji nitko ne razumije (vjerojatno zato što se taj metajezik svodi na bezsadržajne paroletine). Ali kad novinar napiše članak koji nema apsolutno nikakvu struturu, nikakvu informaciju, nikakvu tezu ni zaključak, to je potpuno neshvatljivoo jer pisana riječ bi uvijek morala dati neki doprinos i onome tko ju čita, osim ako je ta "besjeda" umjetničko djelo i umjetnik ju je "dužan viknuti ili će glavnjom planuti".