Hrvatska (o)tužna situacija bespoštedne “tučnjave” za vlast izmiče svim standardima političke borbe. Nema u njoj ništa od klasične konfrontacije vlasti i oporbe, sukoba većine i manjine, obračuna desnice i ljevice; glavna linija fronte prolazi unutar jedne (vladajuće) strane, zahvaća ličnosti jedne političke boje i po tome ima sve oznake “bratoubilačkoga rata”. Kad bi se kamikaze iz toga filma ograničavale samo na sebe, pravo ime za njih bilo bi samodestruktivci, ili narodski samoubojice; kako u takvim borbama ima previše kolateralnih žrtava u narodu, nije pretjerano govoriti o opasnim političarima koji državu i državljane pokušavaju podrediti svojim karijernim interesima, barem u većem dijelu. Ako je narod postao talac u njihovoj borbi, kako je to prvi javno (pro)kazao jedan perspektivni HDZ-ov političar, onda su oni otmičari, a država žeton u njihovu ruletu. Novci će se i u toj igri na kraju brojiti; malo je vjerojatno da glavni dobitnici posljednjih izbora neće ispasti i glavni gubitnici u ponovljenim izborima.
Dođe li do njih, birači će doći na svoje. Od vremena kad je Franjo Tuđman rezao labavu i istrošenu pupčanu vrpcu s Jugoslavijom, hrvatska demokracija nije proživljavala teže i sumornije dane (i tjedne). Kao da se politički amateri, a ne dvoje-troje najmoćnijih državnih profesionalaca, trude dokazati da nisu dorasli za odgovornosti koje su im delegirane. Možda ih je nepravedno svrstavati u isti koš, s obzirom na to da ne brane iste vrijednosti, ali oni se sami tamo guraju, zastupajući iste metode političke nepopustljivosti.
Fronte su posve neklasično postavljene: homogeni politički blokovi, koji bi se nekad ujedinjavali oko njenog veličanstva vlasti, dakle, iz interesa, raspadaju se u borbi za (pre)vlast u državi. Slike hladnih lica i odsutnih pogleda govore više od stotina riječi o pogrebnoj atmosferi i balzakovskom “mrtvačkom zadahu vlasti”.
Relativnost morala
Odnosi među partnerima u državnoj vlasti nisu bili idilični od samih početaka: u lutriji sastavljanja nove vlade Tomislav Karamarko nije dobio ono što je očekivao, Boži Petrovu je pripalo i više nego što je zasluživao, a Tihomir Orešković je upao kao džoker iz rukava, i pomutio nečiste vode već na prvome koraku kad je u “slučaju Lozančić” dobro prepoznao što bi se sve moglo valjati iza brda prekomjernog interesa za obavještajne zajednice. Nije se, ipak, očekivalo da će se “brak iz interesa” brzo pretvoriti u grupni seks, također bez ljubavi, s viškom nepovjerenja i s manjkom uzajamnog poštovanja među koalicijskim partnerima (ili “suradnicima”).
Vlast u kojoj sumnja postaje način funkcioniranja brzo postaje najveća prepreka samoj sebi; tamo gdje nema hijerarhije, politika uredno proizvodi kaos. Sve je to dio hrvatskog “grupnog seksa”, iz kojeg će, vjerojatno teško, ili čak nemoguće, izaći bez novih izbora. Sa svakim novim poglavljem saga o raspadanju jedne vlasti ide prema svome kraju, ne računa li se da svaka politika, uključivši i one loše i najlošije, ima u održavanju na vlasti najjači motiv. Nije sigurno, poslije svega, da Tomislav Karamarko i Božo Petrov, i njima pridodani Tihomir Orešković, mogu imati išta zajedničkoga izvan vlasti; njihov zajednički opstanak spada u nemoguću misiju. Ni zajednički odlazak nije puno izgledniji: međusobno podozrenje pokopalo je njihovo uzajamno povjerenje, čak i u operacijama spašavanja (njihove) vlasti.
Kombinacija HDZ-Most bila je od prvoga dana osuđena na teškoće u funkcioniranju, ne i na sadašnji neuspjeh. Tomislav Karamarko ušao je u taj “brak” s planom da se ne drži hijerarhije kao pijan plota, s (lošom) reputacijom političara koji vjeruje u “relativnost” morala u politici i s neskrivenim ambicijama da sredi neke ideološke (i druge) račune iz prošlosti i s prošlošću. Ignorirao je upozorenje talijanskog pisca i novinara Eugenija Scalfara da je “prošlost skladište”, a nije bio vjeran osnivaču HDZ-a (i hrvatske države) kad je pomicao granice između “mitova komunizma” i “naslijeđa antifašizma”.
Za razliku od Tuđmana, koji je znao puštati duhove iz boca, ili sam otvarati čepove, Karamarko nema njegov autoritet da ih vraća natrag.
Vraćajući u prvi plan naciju, zanemarivao je da nacija i dijeli, a ne samo ujedinjuje, da oslobađa, ali i podčinjava, da isključuje a ne samo uključuje; izdižući domoljublje na rang političkoga stava i programa, nije dobro predvidio da ga vlastite Ahilove pete mogu dovesti u ozbiljne domoljubne suprotnosti i staviti na nepredviđena iskušenja. Na taj je način otvorio bokove prema politici moraliziranja, s kojom je počeo Božo Petrov, i omogućio svome koalicijskom partneru da ga izvede na brisani prostor nedomoljubnoga ponašanja i pred političke suce kojima je morao dokazivati da za MOL-ove škude nije izdavao nacionalne interese. Kad je jednom otvorena Pandorina kutija, obrana od sumnji za nenacionalno ponašanje postajala je sve manje uvjerljiva kako je on uvjeravao u svoju nevinost. Njegov mlađi “suradnički” partner, koji je u međuvremenu postao koalicijski rival i politički protivnik, uživao je prednosti napadača kojemu su mreže lovile i dok je on spavao. Predestiniran da bude “jaki čovjek nove vlasti”, šef HDZ-a gubio je bitku za bitkom, i postao u rekordnome vremenu njena najslabija karika.
U sendviču između dvojice početnika, jednog sa skromnom lokalnom karijerom, i drugoga bez ikakvoga političkog iskustva, Karamarko je na početku morao suzdržati politički libido, da ne “zajaši” erogene zone svake vlasti, obavještajne službe i policiju, a da kasnije nemoćno gleda kako mačići igru vode dok je “pravi mačak” gurnut u kutove vlasti. Malo bi rasnih političara prihvatilo takvu ulogu da iza sebe ima jaku stranku, a oko sebe nekoliko nadripolitičara; oni su grickali njegov politički autoritet, čak i politički format; malo bi političara uopće pristalo na brak koji je on potpisao, izbačen iz postelje, s naivnim planom da će oko njega, pogotovo iznad njega, biti sve same vjerne sluge i mali od kužine.
Ratne sjekire prije reformi
Tko se jednom proveze u “štićenoj koloni” i osjeti afrodizijski napitak vlasti, taj se ne miče s isturenog položaja u državi bez neke jače potrebe. Nije Tihomir Orešković izuzetak, nego pravilo da u politici postoji više ulaznih vrata, a samo jedna izlazna. S njim je njegov pokrovitelj, a današnji protivnik, preduhitrio talijansku medicinu koja se hvali da će uskoro transplantirati cijelu glavu: hrvatska je politika s Oreškovićem već izvela takvu nemoguću operaciju, i od politici “stranoga tijela” izgradila potpuno novu “političku glavu”. Oni koji su transplantaciju izveli imaju najmanje prava da je skidaju.
Državi se ionako događa da državljane ostavlja bez državnika, kao siročad koja se mora nadati da će u prvoj prilici dobiti nove roditelje.
Idemo li ususret vremenu kad će pristaše “oca nacije” moliti: “Vrati se, Franjo, oni su postali ludi”, ili kad će njegovi protivnici početi dozivati: “Dođi, predsjedniče, sve ti je oprošteno.” Prvi hrvatski predsjednik vladao je na autoritaran način, ali je imao nužan autoritet da može smiriti napetosti (koje je ponekad i sam izazivao); Karamarko je daleko od takvih državničkih sposobnosti (i ne jedini, među poslijetuđmanovskim vladarima). Može se Ivi Sanaderu još uvijek, u ponovljenim suđenjima, dokazati da je imao “jedan talent viška”, ali je teško poreći da je u njegovo vrijeme Hrvatska imala vladu (i vlast), i da je bila najbliža europskim idealima pomirenja, građanskog i etničkog. Iza Jadranke Kosor ostalo je puno upitnika o stvarnom legitimitetu, ali u njenom (kratkom) mandatu Hrvatska nije stršila po svojim istočnim bolestima autoritarne vlasti i nacionalističke atmosfere.
Iako je prije Mosta Bože Petrova sam podizao mostove prema tuđmanizmu, Tomislav Karamarko je po skliskome terenu gazio tako tvrdim korakom da bi ga i sam Franjo Tuđman vraćao s pola puta. Umjesto da se drži dokazane lozinke: “Ujedinjuj danas da bi mogao reformirati sutra”, posljednji šef HDZ-a radikalizirao je političku scenu, udaljavao civilno društvo, iznova stvarao nepovjerenje prema manjinskim zajednicama i izazivao sumnje u odnos prema bitnim pitanjima složene i neraščišćene ratne prošlosti. Sa svojim rivalima i protivnicima u (istoj) Vladi nije se Tomislav Karamarko sukobljavao, bar ne vidljivo, ni na pitanjima prošlosti, ali ni na pitanjima budućnosti: reforme nisu ozbiljnije ni došle na red, prije nego što su iskopali ratne sjekire oko metoda vladanja i oko političkih prioriteta, što je blokiralo Vladu, i izazivalo nepodnošljivu histeričnu situaciju:
“Do istrebljenja, moga ili njihovoga”! Sve se njihove razlike mogu svesti na jednu jedinu, koju je u svoje vrijeme postavio J. J. Rousseau: upravljati ili vladati (državom)? Za upravljanje, dovoljni su “šefovi”, operativci koji mogu voditi državu od danas do sutra; za vođenje države potrebne su vođe, ličnosti koje imaju viziju, koje su sposobne oko vizije okupiti druge ljude, koji znaju uvjeriti da je njihov put pravi put. To se zove karizma, makar to trebalo objašnjavati iz udžbenika onima koji je nemaju, i nikad je neće imati. Šefovi postaju (šefovima), vođe se rađaju. Iz hrvatske perspektive mogu se iščitati i takvi odvažniji zaključci: našoj politici nedostaju ličnosti koje će pokazati put, koje će okupiti ljude na svome programu i koje će ih uvjeriti da idu za njom. To nisu oni isti političari, još manje nadripolitičari, koji se zaklinju u vjernost državi, a varaju je gdje god stignu, koji se mole za njeno zdravlje, a izdaju njene vitalne interese. Takva Hrvatska nije izuzetak na demokratskom prostoru Europe, gdje se nastavljaju višestruki sukobi između naroda i elite, politike i morala, podobnosti i sposobnosti...
Svi odu i sve po starom
Kriza države a ne samo nemoć pojedinca, drama politike a ne samo sumrak političkih stranaka, postavljaju pitanje aktiviranja “izlaza za nuždu”: i oni su blokirani! Povratak na polupredsjednički sustav bio bi luksuz, pa i veliki rizik, jer bi se velika količina vlasti dala u jednu ruke, a da se ne vidi da li u zemlji postoji ličnost koja bi mogla preuzeti toliku količinu vlasti (i odgovornosti); za veliku koaliciju nema temeljnog uvjeta – “demokratske kulture kompromisa”, a ni političkih vođa koje bi mogle nadoknaditi taj povijesno-politički manjak. Možda, ipak, postoji jedan pomoćni izlaz, ali pod uvjetom da se dobro pripremi, da se oko njega osmisli temeljita politička i stručna rasprava – promjena izbornih pravila političke igre.
Razmjerni sustav davao je zemlji političku stabilnost; s “trećim putovima” ta je prednost došla u pitanje, a ostale su sve posljedice negativne selekcije. Razumna doza većinskoga sustava lišila bi stranačka vodstva islužene privilegije da odlučuju prije birača i vratila zagubljenu kvalitetu izabranih političara. Nije sigurno da će sadašnja kriza otkloniti buduće krize, ne formira li se – preslagivanjem, malo vjerojatno, ili novim izborima, nešto vjerojatnije – nova stabilna većina. Možda Orešković ode u zaborav, Petrov u svoju ordinaciju, a Karamarko izgubi više nego što je imao. I da sve ostane po starom.•
>> Karamarka su supruga i MOL pomirili s Brkićem. Je li to dovoljno za politički spas?
>> Milanoviću sada treba kopernikanski obrat: 'I mi i oni!' Mora biti ujedinitelj i reformator
Zapravo je sve potpuno obrnuto od ovog što Galić tvrdi. Zaista, ljudima čiji je mentalitet još uviiek čvrsto vezan uz nekadašnji jednopartijski sustav u kojem je jedna partija bila na vlasti i odlučivala o svemu te držala pod sobom sve medije i represivni aparat te sama odlučivala koje će (i da li će uopće) afere izaći u javnost (uvijek i isključivo s ciljem diskreditacije i uništenja određenih pojedinaca) a koje će se pospremiti pod tepih i biti spremljene zauvijek po kojekakvim policijskim i sudskim ladicama, i kojima je zato "jednopartijski" sistem u kojem su se na vlasti izmjenjivale dvije stranke, obje proizašle iz one jedne partije, koje su vladale u svom mandatu onako kako su naučile vladati u onom režimu, takvim ljudima to lažno dvostranačje jako odgovara. I ne razumiju ništa drugo. Ovo, međutim, što imamo sada, nešto je što polako počinje sličiti na pravu demokraciju. Zato je i nastala tolika zabuna i smutnja. Maske padaju, da, zaista. Nadajmo se da će i dodatno pasti i da će se sva ta pohepna, egoistična, lažljiva lica političara iz obiju velikih stranaka plus svih njihovih medijskih, aktivističkih i drugih plaćenika i ulizica nastaviti otkrivati. Ako je samo to postignuće MOST-a, dovoljno je. Neka. Buđenje iz lažne partizansko (LBGTQ)-ustaške (crkvene) magluštine na osnovi koje su dobivali izbore bolno je, ali neophodno. I jedini je način da prekinemo ovaj vrtlog koji nas vuče prema dnu.