Odluka Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira o zatvaranju OHR-a sredinom iduće godine izazvala je oprečne reakcije u bosanskohercegovačkim političkim krugovima. Jedni pozdravljaju takvu odluku, kao potvrdu povjerenja međunarodne zajednice u bh. institucije, dok drugi izražavaju zabrinutost da je odluka o zatvaranju OHR-a preuranjena.
Ma koliko to paradoksalno zvučalo, bit će da su u pravu i jedni i drugi. Činjenica je da BiH jednom mora sama preuzeti odgovornost za svoju budućnost, posebno što je zanimanje za BiH u međunarodnoj zajednici sve manje. Također je jasno da država i društvo koji nisu u stanju sami provoditi reforme ne zaslužuju da se nađu u predvorju Europske unije. Isto je tako neupitno da samo odluke koje podrže svi narodi i većina građana u ovoj zemlji, a ne dekretom nametne međunarodna zajednica, imaju šansu za uspjeh.
Svi ovi fakti nedvojbeno daju za pravo onima koji se raduju 30.lipnju 2007. godine i gašenju OHR-a. Međutim, ne treba zanemariti niti upozorenja o zamkama preuranjenog povlačenja međunarodne zajednice. BiH je, kako to lijepo primjećuje Wolfgang Petritsch, još uvijek krhka država, čije institucije nisu u stanju odgovoriti svim izazovima tranzicijskog razdoblja. Usto, odlazak OHR-a mogao bi ohrabriti destruktivne snage, kako separatiste koji sanjaju podjelu BiH, tako i unitariste koji priželjkuju izgradnju centralizirane države.
Stoga bi međunarodna zajednica u predstojećih godinu dana morala u BiH postaviti temelje koji će razbiti iluzije i separatista i unitarista. Najefikasniji način za to je sponzorstvo sveobuhvatnih ustavnih promjena, koje će popraviti daytonsko uređenje BiH i učiniti da se i građani i narodi u ovoj zemlji osjećaju zadovoljno. Bio bi to najljepši poklon BiH na početku njezinog novog, samostalnog puta u budućnost.
