Potpuno je nevjerojatno s kojom lakoćom pojedine antiteme osvajaju pozornost hrvatske javnosti i u kakve se ozbiljne probleme pretvaraju. Nevjerojatna je količina vremena i energije koje smo spremni baciti u vjetar iz čiste hrvatske iracionalnosti. Najčudnije je da često u takvim svađama sudjeluju oni koji bi trebali biti najodgovorniji, oni s vrha vlasti, oni koji u ovako teškoj situaciji ne bi trebali trošiti ni sekundu na disfunkcionalne sukobe koji ne vode baš nikamo.
Kad se počelo pričati o slučaju “lex Perković”, činilo se da se radi samo o još jednom slučaju gdje će oni nešto više desno imati nešto drugačije stavove od onih lijevo. Ideološki gledano, srž slučaja Perković takva je da bi oni lijevo ili manje nacionalno osviješteni čak mogli misliti jednako kao mnogi na desnici pa čak iz moralnih razloga gorljivije podržati istragu i izručenje osumnjičenih za navodna politička ubojstava u sada već dalekoj povijesti. Isto tako, kako se zahuktala politička rasprava, odmah je bilo jasno da će ostati pomalo nejasno tko se tu za što točno zalaže. I sve bi bio potpuno uobičajen domaći igrokaz da iz nekog nepoznatog razloga hrvatski premijer svoje jogunjenje nije digao na neku novu do sada neviđenu razinu iracionalnosti. Uspio je naš premijer zbog “principa” prkositi poprilično logičnim porukama iz Europe, počeo se svađati s jednom Njemačkom kao da si mi zaista možemo priuštiti svađu s tom velikom i moćnom državom. Milanović kao da je umislio da je ovo Drugi svjetski rat te da ova cijela priča ima nekakve veze s partizanima, ustašama i stranim okupatorima. Sebe je, pretpostavljam, osjetio u ulozi ponosnog organizatora pokreta otpora. Jedino se tako može objasniti tolika količina inata koja nam je u jednom trenutku zaprijetila gubitkom novca iz europskih fondova. A to bi bilo strašno. Da se to dogodi, premijer bi trebao podnijeti tri, a ne samo jednu ostavku i još ne bi bilo dovoljno. Bilo je tužno gledati strašno razilaženje u hrvatskoj vlasti. Ratio koji pokušala nametnuti ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić razbijao se u zatvorena vrata SDP-a, koji ponekad funkcionira kao utvrda političkog autizma.
Najbolji dokaz za tu tezu bilo je prestrašno dijeljenje lekcija jednoj Viviane Reding, pogotovo jer je to dijeljenje lekcije došlo nakon neviđeno teških riječi na račun Hrvatske iz njezina ureda. Podsjetilo nas je to na doba kad dio vlasti oko Franje Tuđmana jednostavno nije razumio poruke međunarodne zajednice. Odnosi se to i na samog pokojnog predsjednika, koji je bar imao konkretan, jak ideološki povod za svoje jogunjenje jer mu je često služilo za unutarpolitičko mobiliziranje glasačkog tijela bez obzira na razmjere vanjskopolitičke štete. Nažalost, Milanovićev SDP, suštinski gledano, u svom sukobu s Europskom komisijom i V. Reding nema čak ni takve razloge u pozadini onoga što govore. Jednostavno su odlučili onako balkanski se porječkati s jednom od najodlučnijih i najdosljednijih europskih dužnica. Za Reding bismo mogli reći da je po svojoj odlučnosti Carla del Ponte Europske komisije i zaista je nije pametno ljutiti bez ikakva razloga.
Jedino što je vlada Zorana Milanovića time postigla jest da smo zbog slučaja Perković uspjeli dospjeti među ključne naslove Wall Street Journala kao zemlja-magarac kojoj bi se prvoj moglo dogoditi da ostane bez novca iz EU. Kad u takvom kontekstu dobijete takav tretman, onda možete biti sigurni da su ljudi koji vode vašu zemlju učinili baš sve što je u njihovoj moći da ridikuliziraju Lijepu našu u očima ozbiljnih ljudi iz investicijskih krugova koji čitaju novine poput WSJ-a.
Takav “lijep” tretman kao zemlja koja vuče čudne poteze u mainstream poslovnim medijima dobivala je, primjerice, još Mađarska. Ali ipak iz puno jasnijih i racionalnijih razloga. Nije dobro.
Otvori KEKS Pay
