Da se premijer Zoran Milanović s tolikim žarom, inatom, upornošću i tvrdoglavošću kao za “lex Perković” založio za neki zakon koji bi za barem stotinu građana Hrvatske značio novo radno mjesto, veću plaću, bolje uvjete rada ili pak obrazovanja za njihovu djecu, Hrvatska bi bila daleko bolje mjesto za život. Ali ne, premijer je zaratio s moćnom Viviane Reding, a posredno i s cijelom Europskom komisijom, koja je, očekivano, podržala zahtjev Redingove za uvođenje sankcija Hrvatskoj zbog “lex Perković”.
Ne ulazeći u “udbaške teorije”, u to tko o kome ima kompromitirajuće dokumente, koliko je zaista Josip Perković “informiran” i kome svojim informacijama može priuštiti barem neugodnost, posve je neshvatljivo i iracionalno da premijer tvrdoglavo inzistira na tom zakonu koji priječi izručivanje osumnjičenih za zločine počinjene prije kolovoza 2002. godine na području drugih članica Europske unije. Tim se zakonom zapravo zaštitilo Josipa Perkovića za kojim je međunarodnu tjeralicu raspisala Njemačka jer ga se sumnjiči za ubojstvo političkog emigranta Stjepana Đurekovića.
Milanović s “lex Perković” nije samo Hrvatskoj priskrbio sankcije (i to je već previše) nego je štetu učinio i svom SDP-u. Budući da je Perković bio udbaš, Milanović je ponovno oživio priču, pa čak i stigmu, o “komunjarskom” SDP-u koji štiti udbaše. SDP se, kao stranka koja je nastala iz Saveza komunista RH, dugo nosio s teretom “komunjara” ma koliko bivših komunista bilo u njegovu antipodu HDZ-u, a sad ga je Milanović opet gurnuo u tu kaljužu.
