Prve nogometne korake izbornik Srbije Siniša Mihajlović (1969.) napravio je u NK Borovu, gdje je već kao dijete prepoznat kao veliki talent. Bio je i među kandidatima za odlazak na SP u Čile, gdje je tadašnja mlada reprezentacija SFRJ osvojila prvo mjesto, ali nije otputovao zbog ozljede.
Iako su postojali određeni razgovori s tadašnjim Dinamom iz Vinkovaca i Dinamom iz Zagreba, Mihajlovića je karijera iz Vukovara odvela u Vojvodinu, a potom Crvenu zvezdu, Sampdoriu, Lazio i Inter, gdje je završio igrački staž i uz Roberta Mancinija započeo s trenerskom karijerom.
Govoreći o Mihajloviću, Vukovarci kažu da je tada za prijelaz u Vojvodinu dobio automobil Zastavu 128, dok je njegov transfer u Crvenu zvezdu u to vrijeme bio najveći. Naime, Beograđani su za njegove usluge platili milijun njemačkih maraka, a dobio je i Mazdu 323F. Susjedi ga se i danas sjećaju kao živoga i vedrog dječaka koji je satima trčao za loptom i šutirao je u garažna vrata. Odmalena je igrao tako žestoko, da se prisjećaju i jedne situacije kad je malo žešće faulirao oca dok su igrali mali nogomet, a on je bio operirao kralježnicu.
– Jedva smo ga spasili da ga ne prebije - kroz smijeh kažu susjedi dodajući da je Mihajlović posljednji put u Vukovaru bio 1993. godine.
Nakon toga su njihovu obiteljsku kuću, koja je obnovljena 2008., obilazili roditelji i brat Dražen, koji i danas živi u Novom Sadu. Mihajlovića se i danas veoma dobro sjeća Zvonko Popović, jedan od trenera NK Borova.
– Siniša je u prvi sastav Borova, koji je tada igrao u republičkoj ligi, ušao kao dječak i kao prvi iz svoje generacije. Već tada je imao strašan šut lijevom nogom. Bio je izuzetno motoričan pa smo ga najčešće koristili po lijevoj strani. Već je imao mnoge kvalitete, ali i tu određenu dozu sportske drskosti. Često bi znao udariti i laktom, a nije birao sredstva da zaustavi igrača. Tako je igrao i na treningu - kaže Popović.
Zajedno smo ljetovali
Pred rat Mihajlović odlazi igrati u Vojvodinu, što poslije, u svojoj knjizi “Božja levica”, opravdava željom da bude bliže kući. U istoj knjizi tvrdi i da je nakon Vojvodine izričito želio u Crvenu zvezdu za koju je, kako je naveo, navijao odmalena.
Njegov dugogodišnji prijatelj i vukovarski branitelj Stipe Majić kaže da to ipak nije bilo baš tako, nego da je Miha nekad bio navijač Hajduka. Vraćajući se 30-ak godina unatrag, Majić kaže da Mihu, kako su Mihajlovića zvali, poznaje od malih nogu, a da ga je zapazio na sportskom igralištu.
– Bio je mlađi od nas i svaki put kada bi nam dohvaćao loptu, morao ju je nekoliko puta žonglirati prije nego što bi nam je vratio. Gotovo uvijek bi pretjerao u žongliranju. Igrali smo u istom klubu NK Borovo, samo što je on bio u mlađim naraštajima. Kad smo odrasli, intenzivno smo se družili, bili kućni prijatelji, a upoznao sam mu roditelje i brata - kaže Majić.
Njihovo druženje nastavljeno je i kad je Miha otišao igrati za Vojvodinu jer se uvijek rado vraćao u Vukovar. Jedno od omiljenih mjesta za izlazak bio je caffe bar Mustang, koji je tada držao Majić.
– Imali smo tamo i apartman ljubavi koji se nalazio iza kafića. Obožavao ga je nakon izlazaka. Tamo bi se zavlačio sa svojim obožavateljicama. Zbog namještaja i velikog kreveta zvao ga je apartman James Bond. Govorio je “ide Bond da nekog upuca” -prisjeća se Majić.
Kao prijatelji zajedno su ljetovali, izlazili, imali i mnogo zajedničkih prijatelja. Mihajlović je igrao i turnire u malom nogometu za Mustang. Nekoliko puta u istoj ekipi igrali su on, Štimac, Šuker, Dalić i drugi. Majić se sjeća da je jedne godine udarcem s centra malonogometnog terena pogodio vratara i unio ga u gol. Za Mihajlovića kaže da je bio svjestan svojih kvaliteta i uvijek jako siguran u sebe. Pogodilo ga je i što nije otišao u Čile.
- Provodio sam vrijeme s njim u Vukovaru, Novom Sadu, a kasnije i u Beogradu. Međutim, nakon masakra u Borovu Selu i finala kupa 1991. u Beogradu između Crvene zvezde i Hajduka, na kojoj sam i sam bio, sve se promijenilo. Prestali smo komunicirati. On je nastavio igrati, dok sam ja ostao u uzavrelom Vukovaru - kaže Majić dodajući i da su gotovo svi Mihajlovićevi prijatelji bili Hrvati te da je velika većina njih ostala braniti Vukovar. Situacija u Vukovaru postajala je sve teža, rat sve izvjesniji, tako da njihovih susreta više nije bilo, ali su se čuli nekoliko puta telefonom. Kasnije su se i nekoliko puta vidjeli u Rimu, Udinama i Mariboru, kada su posjećivali Bokšića dok je on igrao s Mihajlovićem u Laziju. Za te susrete kaže da su bili slučajni i u rukavicama. Poslije je saznao i da ga njegov nekadašnji veliki prijatelj optužuje da mu je ušao u kuću te 1991. godine i pucao po fotografijama i drugim uspomenama.
Naše su uspomene spaljene
– Najviše me pogodilo što je on povjerovao u to, a pogotovo što tvrdi da sam mu to i priznao. Poznavao sam ga, bili smo odlični prijatelji i uvijek je bio iskren. Ne znam što mu je ta laž trebala. Njegovim sportskim uspjesima u Borovu i Vojvodini i ja sam se veselio. Moguće je i da su te fotografije nastradale od srpskih granata jer da je netko to napravio, ja bih to vjerojatno znao i ne bih krio. Isto tako ne bih krio i da sam ja to napravio, jer koliko je zla napravljeno u Vukovaru, fotografije su nebitne. On ih možda ima probušene, ali naše su spaljene i uništene. Nikad se nismo svađali, a prije nego što me optužio, nekoliko puta smo se i čuli. To je postajalo sve rjeđe i rjeđe. Mi smo bili prognani, a on je igrao u Italiji. Nismo bili isti svijet, a nije ni pokazivao neki interes. Vjerojatno nije smio. Znam samo da bih volio da se ponovno čujemo i vidimo i opet porazgovaramo - zaključio je Majić.
