Manolić je hrvatska verzija Broja 1

Helou, Manolić mu ga je namjestio.....Sve zahvaljujuci Franji Tudmanu...pomalo mi je žao desničara, pogubili se, zombijski glavinjaju po forumu grizući sve oko sebe

Tudjman kao bivši titov general i komunista najbolje zna zasto je bio protiv lustracije,zna koliko su duboki korjeni udbe. Svi oni su bili udbi na raspolaganju. Sad su sve glasnije prici o lustraciji jer neki misle da da je istina umrla sa ljudima, ali eto neki su jos zivi kao manolic. Perkovica su stitie sve vlasti, nebudite naivni ljudi..

Manolić je udbaš i dobro zna tko je bio sve u udbi. Pa i sam Tuđman je bio politički komesar da ne govorimo o Bobetku , Špegelju......Velika većina komunista je prešla u HDZ i to je normalnojedino je malo čuno što danas svi pate od amnezije. Za Karamarka se šuškalo da je bio pripadnik udbe , za Šeksa se znalo, kao i za mnoge druge

Naravno da je udbaš Manolić zaposlio kolegu Karamarka kao svog šefa kabineta. Ne bi sigurno zaposlio disidenta kao npr. Dražena Budišu, već provjereni kadar.

Vampiri žive vječno,godine,im ne mogu nauditi,ali može glogov kolac.

kako je uopce ovim Jozi palo na pamet objaviti ovakova nesto? Trebao je znati koji ce bijes' navuci na sebe.

Tomislav Karamarko, r. 25.05.1959. u Zadru, Osnovnu školu završio u Kruševu, Obrovac, Srednju školu završio je u Zagrebu, 1977 g. Godine 1979. upisao Pravni fakultet u Zagrebu, te se 1982.g. zbog slabijeg rezultata, prebacio na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdjedje je diplomirao smjer povijest 1985. Prvi radni odnos zasnovao je 1987. Tomislav Karamarko dolaskom u Zagreb, naselje Pešcenica, krajem 70-ih godina upoznaje tadašnjeg susjeda Željka Malnara, cijim posredstvom ostvaruje niz novih poznanika , kako u samom naselju ( radnickoj cetvrti ), tako i u užem centru grada, s tzv. „gradskim deckima“, od kojih je najpoznatiji Aleksandar Milles. Buduci da je Malnar (glavni suradnik operativca javne bezbednosti Tomislava Stanica, jednog od najboljih inspektora za borbu protiv zlouporabe droga u Hrvatskoj i Jugoslaviji), tih godina slovio kao poseban boem, sa predznakom momka koji je obišao svijet, pod krinkom pustolova, koristio je kao idealan poligon stvaranja prijateljskih veza medu širom populacijom, od osoba bliski tadašnjem režimu, vojnih osoba, osoba iz krim. Miljea, pa sve do osoba Romske nacionalnosti, iz šireg dijela naselja Pešcenica. Kako je Karamarko dolazio iz obitelji slabog imovnog stanja svoj prihod ostariovao je na nacin da prema preporuci Malnara za osobe romske nacionalnosti skriva predmete iz raznih inkriminranih radnji koje su isti napravili, dali provalama u stanove, društvene objekte i sl., za što bi od istih bio nagradivan. Sve opisane aktivnosti Tomislav je izvršavo pod velikim velom tajne indirektno se skrivajuci iza Malnara i osoba iz njegove blizine. Kao samozatajni i povuceni student prvo na Fakultetu Prava , kontakte je ostvarivao uglavnom sa osobama sa podrucja Dalmacije i Hercegovine , predstavljajuci se kao domoljub Hrvat, poneka i previše slobodno iznoseci ( prema navodu više izvora ) cistu „ustašku“ opciju. Studentska populacija Tomislava je u užem krugu nazivala „mutavac“, kako zbog svog specificnog nacina govora tako i zbog njegove prividne povucenosti. Svoje odnose posebno je ostvarivao sa kolegom Smiljanom Reljicem, s kojim se znao i dugo družiti i nakon fakultetskih obveza. Karamarko je bivšim kolegama na Fakultetu ostao poznat po tme da je znao ponuditi svoje usluge u nabavci razne tehnicke opreme, odjece i inih stvari iz inozemstva, opravdavajuci se da iste nabavlja njegov bliži susjed, a u stvari rijec je bila o predmetima iz inkriminirajucih radnji. Instruiran od Malnara Zbog nabavke jednog radio prijemnika 1982. g. kolegi studentu sa podrucja Šibenika, Tomislav i taj kolega završili su na tadašnjo Miliciji, na kriminalistickom ispitivanju. Na ispitivanju u Milicijskoj postaji ( na Zrinjevcu ), Tomislav je pokušavao iznaci rješenje, izbjegavajuci možebitne sankcije, kao i kompromitaciju kod roditelja i osoba za koje je vršio opisane aktivnosti spremanja otudenih predmeta. Tom prilikom ponudio je svoje usluge u sprijecavanju „antidržavnih elemenata“, na Fakultetu, jer je tako instruiran od strane samog Malnara. Opisana uloga prema kazivanju i instrukciji Malnara znacila je dobivanje na vremenu i mogucnost tzv.vanjskog djelovanja , te da se pronade osoba iz sustava koja ce to „ispeglati“.Malnar je u društvu bliskih poznanika Tomislavu znao ponoviti tu tezu, opravdavajuci da je Karamarko inteligentan i može završiti obrazovanje, dok „cergari“ kako je nazivao osobe Romske nacionalnosti, mogu „trunuti“ u zatvoru. Nakon iznesenih teza, o tzv. pomoci o „pružanju informacija protiv antidržavnih elemenata medu studentskom populacijom“ , odmah je izvješten SDS-i, te je upucen njen djelatnik Mladen Šupe, koji je s Tomislavom obavio prvi razgovor, a potom bez znacajnih pokazatelja Tomislava pustio na slobodu. U svom izvješcu djelatnik Šupe je naveo kako je Tomislav Karamarko svojevoljno pristao na suradnju sa Službom, prije svega zbog kompromitacije pred roditeljima, radi inkriminiranih aktivnosti u kojima je zatecen.Nadalje u izvješcu je navedeno, kako je Tomislav samoinicijativno ponudio saznanja o osobama sa šireg podrucja Zadra, a protiv kojih je završen sudski postupak, a koji se nalaze na odsluženju dugogodišnjih kazna zatvora zbog krivicnog djela neprijateljske propagande iz cl. 118.st.1.KZ, pritom navodeci uz ostale ime Petra Šale, te njihovih pristaša medtu studetskom populacijom. Pseudonim Garavi Nekoliko dana nakon boravka u postaji Milicije ,djelatnik Šupe je kontaktirao Tomislava na njegovoj adresi stanovanja, u namjeri da Tomislavu izda konkretne naputke za osobe koje su u tome trenutku operativno interesantne. Iznenaden brzom reakcijom, kao i konkretizacijom od strane djetatnika Šupea, Tomislav je o istom posjetu izvjestio Malnara, da poduzme odredene aktivosti njegove zaštite. Tom prilikom Malnar je kontaktirao dugogodišnjeg poznanika iz JNA Željka Škovrlja, kao i Špiru Nincevica, obadva aktivna djelatnika KOS-a JNA. Imenovani Škorvlj, koji je porijeklom iz Zadarskog zaleda odmah je „preuzeo“ Tomislava Karamarka kao svog suradnika, na taj nacin argumentirano pokušavši kroz taj vid institucionalnog rada izvršiti „zaštitu“ Karamarka, zavodeci ga kao suradnika pod pseudonimom „Garavi“. Zanimljivo je kako je upravo dopisom Željko Škovrlj izvjestio sjedište centrale SDS-a, u Zagrebu, da nad Karamarkom sve aktivnosti poduzimaju iskljucivo uz prvotnu konzultaciju s djelatnikom Škrovrljom, što je samo po sebi predstavljalo presedan u takvom radu. Djelatnik SDS-a Miroslav Šupe potom je o svemu poduzetom u predmetu Tomislav Karamarko iznio tri zasebna izvješca o poduzetim aktivnostima,( koja su samo znakovito bila u posjedu djelatnika SDS-a Franje Vugrinca ). Prvim kontaktom sa Škovrljom, cemu je nazocio i Malnar, Tomislav je naveo kako je od strane djelatnika Šupea pitan za imena nekih osoba studenata sa podrucja Dalamcije, uz ostale i za Dražena Budišu. Upravo posljednji je bio prekretnica u tome, da Željko Škorvlj ( po Tomislavovom nahodenju kako je njegov kolega sa Fakulteta Smiljan Reljic, sa podrucja Drniša od kuda je i Budiša ), poduzme aktivnosti suradnicke strukture prema Reljicu, te istoga ustupi djelatniku Špiri Nincevicu, na daljnje postupanje, a koji je Reljica registrirao kao suradnika pod pseudonimom „ Glavonja“. Suradnici „Garavi“ i „Glavonja“ , zavedeni su u KOG-u, linija rada nacionalizam i terorizam, pod kategorijom Hrvatski terorizam.No medutim u tim dosjeima nije zavedeno niti jedno izvješce suradnika, osim opaske da rad na istim preuzima SDS, u suglasnosti KOG-e. Prve aktivnosti koje je Tomislav prema dostupnim podacima, kao i djelu dokumentacije koju je ustupio op. djelatnik Šupe, u svojstvu suradnika zapoceo, je u katolickoj organizaciji „Kršcanska sadašnjost“, 1984.,g., gdje je volontirao, a od kuda je prema naputku Škovrlja podatke povremeno ustupao i SDS-u tj. djelatniku Šupeu. Dobiveni podaci koji su dostupni SDS-u nisu imali nikakvu operativnu zanimljivost, vec su se uglavnom odnosili na njegov subjektivni odnos prema nacinu rada medu osobama koje su djelovale u udruzi. Tako je Šupe u jednoj od svojih analiza kontakata sa suradnikom, naveo da suradnik nije pouzda te njegova uloga i saznanja koja prezentira ne predstavljaju daljnji interes službe, ali zbog dopisa koji je prvodno naveden od strane Željka Škovrlja, tj. KOS-a, nastavljaju daljnje kontaktiranje sa suradnikom, prema vlastitoj prosudbi, te aktualnoj situaciji. Nakon diplomiranja Tomislav zasniva svoj prvi radni odnos u Državnom arhivu RH, gdje je bio djelatan do kraja 1990.g. Posebno se izdvaja vrijeme 1987/88 godina gdje je ime Tomislava Karamarka takoder evidentirano u službenim izvješcima SDS-a, u trenutku velike pljacke znakovita naslova Sveucilišne i nacionalne knjižnice, te Metropolitanske knjižnice Zagrebacke nadbiskupije od strane Aleksandra Millesa, kao jednog od pomagaca operacije „Knjižnica“, no medutim usprkos dobrim odnosima sa Millesom, kao i osobama koje su bile uposlene u tim knjižnicama, Karamarko je izdvojem iz istrage. Obredi crne magije U to vrijeme Tomislav i dalje nastavlja svoja druženja sa Željkom Malnarom, preko koga upoznaje svoju buducu suprugu Enisu Muftic, dok Željko 1989.g. stupa u brak sa Emirom Hasanpašic, ( ciji je otac Osman Hasanpašic, poznati alternativni lijecnik i specijalist radiestezist, pisac i autor mnogih knjiga, prirucnika i vodica kroz alternativnu medicinu ), a kumovi supružnicima Malnar su upravo Enisa i Tomislav. Enisa i Emira od ranog djetinjstva su nerazdvojne, kao i njihovi ocevi Osman Muftic i Osman Hasanpašic, poznati zagovornici šerijata, u Zagrebackom mešihatu islamske zajednice.Kontaktom sa Enisom Tomislav upoznaje buduceg šogora Amira Muharemija, koji je iste godine zasnovao brak sa Sanelom Muftic. Vec spomenutog Millesa , Karamarka, Malnara,Enisu i Emiru, povezivala je posebna vjerska literatura, kao i obredi crne magije, gdje su znacajno uporište u tome imali kod Hasanpašica. Hasanpašic je svojim poduzecem „Nova Arka“, u Tkalcicevoj 41 prvi na podrucju RH zapoceo prodaju predmeta potrebitim u obredima crne magije , ezoterije,tarota itd. Svijet okultizma posebno je interesirao Karamarka, te ga je potajno proucavo, te mu bio sklon, iako je bio prakticni vjernik, što je u njegovoj obitelji posebno gaila njegova majka. Krajem 1989.g., Tomislav je aktivno pokušava ukljuciti u stvaranje nove stranke HDZ-a , tako da je bio jedan od sudionika na zakazanoj osnivackoj skupštini, koja se trebala održati u Hotelu Panorama u Zagrebu ( a cija se osnivacka skupština na kraju održala na NK Jarunu). Karamarko je tada zamjecen zajedno sa Tomislavom Družakom, kao jedini od glasnijih kriticara novog predsjednika HDZ-a Franje Tudmana, buduci su osobno bili zagovornici da predsjednik te stranke bude Marko ili Vlado Veselica. Nakon prvih višestranackih izbora, Tomislav pokušava ucvrstiti zemljacke odnose sa osobama iz zadarskog zaleda, tocnije iz mjesta Kruševo ( od kuda je podrijeklom ), no medutim od osoba podrijeklom iz istih krajeva, a koje su uposlenici poduzeca „Zagrebacki Transporti“ ( danas Croatia Bus ), biva prozivan za suradnju sa raznim institucijama bivše države, te tako proklamiran za nepoželjnog u društvu Kruševljanja. Ogorcen reakcijom tih osoba, koje su ga izbjegavale, isti pokušava ucvrstiti svoju poziciju u stranci HDZ. Posredstvom poznanika Zvonka Trusica i Stipe Madarela ( koje je upoznao preko Malnara ), upoznaje jednog od istaknutijih clanova nove stranke Vicu Vukojevica. Vice nekoliko dana nakon upoznavanja sam ostvaruje kontakt sa Karamarkom, pokušavši ga angažirati u proces organizacije prvog opceg sabora stranke HDZ-a u dvorani Lisinski, na što je Tomislav bezrezervno pristao. U samoj organizaciji stranackog sabora Tomislav nije imao znacaniju ulogu, no na održavanju istog bio je zamijecen od strane veceg broja osoba iz Zadarskog zaleda kao osoba bliska novom vodstvu stranke, a što je i sam dodatno isticao. Gradio reputaciju kod prognanika Novonastala okolnost potom je Tomislavu ucvrstila i podigla renome medu osobama iz njegovo mjesta porijekla, gdje se potom znacajno nametnuo u organiziranju i dopremanju naoružanja Hrvatskom življu na širem podrucju Kruševa i Obrovca. U vrijeme oružanih sukoba na podrucju naznacenih mjesta, tijekom 1991.g.( koja su potom okupirali cetnici ) u obrani samog mjesta Tomislav nije aktivno sudjelovao, vec je kriticne zgode bio u Zagrebu. Nakon okupacije Kruševca, te iseljavanja hrvatskog stanovnišva Tomislav je aktivno sudjelovao u organiziranju njihovog prihvata, kako na podrucju samog Zadra, tako i na širem podrucju Zagreba. Tim cinom dodatno je izgradio reputaciju kod samih sumještana i Hrvatskog stanovništva sa šireg podrucja Obrovca i Benkovca, koji su bili prognani. Svoj prvi radni odnos u samostalnoj RH, Tomislav zasniva dana 17.06.1991.g.,na poslovima šefa kabineta predsjednika Vlade RH Josipa Manolica , a prema preporuci tadašnjih pomocnika Ministra unutarnjih poslova Vice Vukojevica i Ministra obrane Josipa Perkovica ( kojeg Karamarko do tada nije poznavao ). Na novom radnom mjestu Karamarko brzo stjece povjerenje Josipa Manolica, kao i njegovih najbližih suradnika, kojim aod samog pocetka iskazuje odanost. Tome u prilog ide podatak, da je Manolic u širem okruženju svojih pouzdanika, medu kojima je nazocio i Zdravko Tomac, hvalio Karamarka kao mladu, nacionaln neopterecenu osobu, na koju se bezrezervno može racunati. Obnašajuci svoju dužnost, Karamarko stjece simpatije prvo Stipe Mesica, s kojim pocinje intenzivnije druženje i prijateljstvo, u što ukljucuje svog dugogodišnjeg prijatelja Željka Malnara. Takoder ogromno povjerenje stjece od Franje Gregurica, koji ga preuzevši Vladu RH, nakon Josipa Manolica zadržava na istim poslovima. Sve iznimno povjerljive poslove kako u samoj Vladi, tako i u osobnim aktivnostima, Greguric povjerava iskljucivo Karamarku. Sazivom druge sjednice Sabora RH dana 10.09.1992.g. Tomislav preuzima novu dužnost, šefa kabineta predsjednika Sabora Stjepana Mesica. Znakovito je i to, da je Karamarko na traženje Hasanpašica, te buduce supruge, upravo u Saboru uposlio operativno interesantnu osobu Indiru Honic, alijas „Fatma Nur Dženet“. U rješenju koje je potpisano od strane predsjednika Sabora Stjepana Mesica, rasporedena je na poslove višeg strucnog referenta, koja je u svojim kontaktima sa zaposlenicima Sabora, kao i zastupnicima, javno navodila kako je zaposlena prema preporuci Stjepana Mesica, buduci je njegova ljubavnica. Spomenuta Indira, operativno je postala interesantna provedbom OA „FES 1“, kada je službeno zabilježen njen kontakt sa stranim obavještajnim službama, tocnije prvim tajnikom veleposlanstva Irana u Zagrebu, koji je zadužen za obaviještajne poslove. Osim tih aktivnosti Indira je operativno postala interesantna po pružanju usluga gatanja, okultizma, pa i samog sotonizma, a u javnosti se predstavljajuci kao vidovnjakinja. Tomislav Karamarko znao je ucestalo koristiti njene usluge „obnove energije tijela“, što je radio u strogoj diskreciji zbog toga što su Indiru pojedini katolicki svjecenici Zagrebacke nadbiskupije javno proglašavali pristašom i jednom od voda sotonizma i okultizma u RH. Poslove šefa Mesiceva kabineta, Karamarko obnaša do 15.06.1993., kada preuzima dužnost nacelnika PU Zagreb, kada i stupa u gradanski brak sa suprugom Enisom. Obnašanjem dužnosti nacelnika PU Karamarko intenzivno ali samozatajno pocinje graditi vlastitu mrežu, pritom koristeci postojecu infrastrukturu, koja je pod paskom obavještajnog aparata, te osoba Greguric, Mesic i Perkovic. Karamarkovim upravljanjem PU Zagreb, kao najvecim sustavom u MUP-u RH, pocinje dugogodišnja križaljka, pritom ništa ne ostavljajuci slucaju. Za svog pomocnika kriminalisticke policije, prema direktnom naputku Josipa Perkovica imenuje Damira Loncarica, temeljne policije Vladimira Fabera ( koji je ujedno bio njegov zamjenik ), a specijalne policije jedinice PU „ALFA“, imenuje Zorana Cvrka. U samom sustavu kriminalisticke policije znacajno je imenovanje pojedinih nacelnika gdje je bio prioritet zaštite kadrova, upravo pod kapom Karamarka, kao državotvorne osobe s naglašenim desnicarskim stavovima.Osim zaštite kadrova druga zadaca je bila iskljucivo detaljno organiziranje prave kriminalne mreže na relaciji ulica-policija-sud, gdje bi bile ukljucene osobe od povjerenja tj. one koje je upravo služba bivše Jugoslavije koristila u raznim aktivnostima. Prvi plan bilo je gospodarsko rušenje sustava od malih poduzetnika do tvrtki koje su u postupku privatizacije, koristeci se registracijom novih tvrtki s iskljucivim ciljem gospodarskog kriminala. U vremenu od kraja 1993.g. do pocetka 1995.g. ta grupacija je na širem podrucju Zagreba izvršila prevare u visini od cca 30 miliona tadašnjih DM. Policija je svoju neucinkovitost pravdala da za to ne postoji interes politike, prebacivajuci pri tome obavještajnim kanalima da su pojedini politicki dužnosnici i sama obitelj Tudman ukljuceni u te procese . Karamarko je izmedu ostalog sesvetskoj tvrtki „Europatrade“, omogucavo ilegalne uvoze elektronicke opreme u ogromnim kolicinama, pri cemu je policija osiguravala šleperima nesmetan prelazak granice i pratnju do skladišta u zagrebackim Sesvetama. Najzanimljiviji je podatak, da je Karamarko osobno, upravo koristeci taj aparat, izvršio pritisak na vlasnika tvrtke „Croatia Bus“, Leona Sulica da preda tvrtku iskljucivo zbog zemljišta na kojem se nalazilo sjedište poduzeca u Heinzelovoj ulici u Zagrebu, a isto je nalazilo u neposrednoj blizini njegove adrese stanovanja. Na mjesto nacelnika odjela organiziranog kriminala imenuje Jadranka Belinu, koji je iskljucivo sa svojim pomocnicima zadužena za poslove nadzora i jedn od servisa grupe oko Zlatka Bagarica s jedne strane, te Vjeke Sliška s druge. Sve opisane inkriminirane aktivnosti, djelatnici Službe su i evidentirali, te video zabilježili jednu novcanu transkakciju, prema Loncaricu i Šenicnjaku, gdje je evidentan opis aktivnosti svakog od navedenih, sa obavljenim radnjama, kao i podjelom novca za svakog sudionika. Operativni sadržaj sa video materijalom tijekom 1996.g. ustupljen je osobno pomocniku MUP-a za kriminalisticke poslove Željku Sacicu, koji je nekoliko puta pregledao video dokaz, te nedvojbeno ukazao na žurno procesuiranje sudionika, djelatnika PU Zagreb, a kasnije PU Zagrebacka.Do procesuiranja nikada nije došlo, osim što je Karamarko kao „nagradu“ dobio imenovanje na mjesto pomocnika MUP-a za kadrovska pitanja, gdje je bio djelatan do kraja 1998.g. Pocetkom 1994.g. a nakon izlaska Mesiceve skupine iz HDZ-a, Karamarko je bio jedan od pouzdanih osoba koji je kao dužnosnik mogao politicki biti doveden u svezu sa Mesicem, a samim tim biti smjenjen na mjestu nacelnika PU. U zaštiti pod predznakom profesionalnosti i znanja njegovih kadrova, Karamarko sa Damirom Loncaricem, u što ukljucuje svog poznanika Millesa, na Krležinom Gvozdu inscenira provalu, gdje je Milles glavni akter price. ( Kako je Milles vec od 1988. g. osuden na kaznu zatvora od 15 godina za gore opisane aktivnosti, vec 1993.g. biva prebacen na otvoreni dio u zatvoru Lipovica, upravo na intervenciju Karamarka dok je obnašao dužnost u Saboru RH. Nadalje, zanimljiv je podatak kako je u vrijeme same provale na objekt obiteljske kuce, zamjecen Milles, te pocinje potjera u koju se osobno ukljucuje Damir Loncaric. Dolaskom do Jurjevske ulice, gdje Milles izvršava otmicu djelatnika policije ( koji je vršio dužnost osiguranja objekta ) pocinje pravi zaplet, u koji se prema dogovorenom scenariju ukljucuje prvo kao pregovarac u talackoj situaciji sam Loncaric, koji potom u sve ukljucuje aktualnog ministra UP-a Ivana Jarnjaka. Sam pregovor sa Millesom u nazocnosti Jarnjaka vodio je Loncaric, koji je na opce zadovoljstvo okoncao „talacku“ situaciju, te pridobio Millesa na dobrovoljnu predaju, a potom ga on osobno uhitio. Nakon obavljene kriminalisticke obrade, Milles je ponovno upucen u poluotvoreni zatvorski dio kaznionice Lipovica,gdje je pod nerazjašnjenim okolnostima nakon osam dana pronaden mrtav, službeno potvrdeno kao samoubojstvo. Brkic kao Karamarkov kadar Opisana aktivnost u nazocnosti Jarnjaka, ucvrstila je položaj Karamarka i Loncarica kao profesionalaca i znalaca u obnašanju i najtežih zadaca. Sve opisane aktivnosti operativno su popratili djelatinici Službe, a tehnickom kontrolom sredstava komuniciranja potvrdena je sprega trojca Milles-Karamarko-Loncaric.Prema dostupnim podacima Službe, sva operativna postupanja po predmetu PU Zagreb, koja su se odnosila na Loncarica i Karamarka, osobno su bila pod nadzorom Franje Vugrinca, te nigdje nisu evidentirana. Sva previranja u PU iziskivala su manje kozmeticke promjene, gdje se na mjesto nacelnika Sektora kriminalisticke policije imenovan Šenicnjak, a na mjesto Zorana Cvrka imenovan je Miljan Brkic. Važnim je napomenuti da je Brkic odabran kao osoba koja je nedvojbeno sudionik u obrani RH, sa „pedigreom“ Hercegovca, ali kojemu je supruga Kornelija iz mješovitog braka, cija mama Dragica r. Malbaša je Srpkinja iz Bosanske Dubice. Brat Dragice, tj. Miljanove punice je pukovnik JNA Slobodan Malbaša ( sudjelovao zajedno s Andrijom Rašetom u pregovorima u Hotelu I, u Zagrebu ).Posredstvom tih pozicija Brkic je odabran u Karamarkov tim s jedne strane od Vice Vukojevica i druge strane Cvrka-Malbaše i Fabera. Upravo je Brkic od strane Karamarka prepoznat kao najpouzdaniji i najodaniji u provodenju svih aktivnosti, koji bezprijekorno izvršava svaku njegovu zapovijed. Karamarko je svoj autoritet i povjerenje kod Brkicaizgradio plasirajuci u svakom medusobnom kontaktu svoju radikalnu hrvatsku opciju, te proklamirajuci politiku predsjednika Tudmana kao izdajnicku ( kako je naveo „buduci vrši ustupke Srbima, na štetu Hrvata“ ).Takva nacela odgovarala su Brkicevu svjetonazoru, koji osim ratnih rasluga nije imao nikakvu strucnu naobrazbu za mjesto zapovjednika. Na mjestu pomocnika ministra, Karamarko nije iskazivao nikakvu aktivnost, vec je otvoreno poceo širiti tezu o stranci HDZ-u i Tudmanu kao jedinim krivicima svega u RH, pritom tajno proklamirajuci novu politicku stranku HNS i starog prijatelja Stjepana Mesica. Prekidom obnašanja poslova pomocnika ministra, Karamarko zasniva novi radni odnos u HAK-u, na mjestu glavnog tajnika, gdje je iskoristio poziciju i utjecaj Ile Bakovica, te njegovog brata Ante,koji je u to vrijeme djelatnik HIS-a. Obnašajuci poslove glavnog tajnika HAK-a, Karamarko je idealno iskoristio za bolje pozicioniranje i pripremanje za predsjednicke izbore. U Mesicevom stožeru Pripermanje predsjednickih izbora, kao i organizacija samog stožera kandidata Stjepana Mesica, za Karamarka je aktivno pocela u rujnu 1999.g., od organiziranja prvih suradnika „donatora“ i novinara, s kojima je svakodnevno održavao kontakte.Njegov utjecaj u EPH, nedvojbeno je prema takoder dostupnim podacima Službe bio izgraden do te razine da je u odredenim tekstovima mogao vrštiti cenzuriranje. Takoder je važno napomenuti, da je Karamarko koristeci prijatelja Mira Laca, koji je direktno kontaktirao sa novinarkom Jasnom Babic, krajem 1999.g. u vrijeme provodenja famoznog proces tzv.“Zlocinacke organizacije“ plasirao za sve osumnjicenike i njihove kriminalne aktivnosti pokroviteljstvo od strane aktualne vlasti, pritom navodeci imena Ivica Pašalica,Drage Krpine i dr..., a ponaosob obitelji Tudman. Sa druge strane Karamarko za ista plasiranja koristi Ivu Pukanica, Denisa Kuljiša,Andrea Maksimovica, Sašu Lekovica, Dušana Miljuša i Marka Cigoja, na nacin da je preko svojih satelita, pritom koristeci Hrvoja Petraca ( preko Loncarica ), Zvonka Trusica, Nikolu Vukovica ( nasljednik na mjestu tajnika HAK-a ), Mirka Ljubicica-„Švepsa“ i Nikolu Krištu, da budu kao „neovisni“ izvori informacija, koju su navedeni novinari medusobno razmjenjivali, te potvrdivali kao autenticnu i provjerenu. Sve napijed navedeno potvrdili su djelatnici SZUP-a u svojim operativnim postupanjima, kao i korištenjem operativno-tehnickih sredstava, nad svim prethodno imenovanim osobama. U pocetku javnog istupa Karamarka kao kljucne osobe i voditelja stožera u timu Stjepana Mesica, kao kandidata za predsjednika RH, pocelo je otvoreno prikupljanje financija. Osim istaknutih pojedinaca iz gospodarskog miljea, koje je predvodio poduzetnik Tomislav Antunovic, a koji su bili paravan prikupljenih donacija, Tomislav je propagirao veliko broj osoba albanske nacionalnosti. Medu isaknutijim Albancima svoj oboj u financiranju dalu su obitej Kacinari i Gjergaj, s podrucja Zagreba ( dugogodišnje poznanstvo s Mesicem ), a posebno je naglašen doprinos Lulzim Krasniqi tzv.“Ljulji“, te njegovih sunarodnjaka iz Švicarske i Njemacke, obitelji Qazima Osmanija i Behgjet Pacolli. Osmani i Pacolli uistinu su glavni financijeri kampanje Stjepana Mesica, ali iskljucivo po dogovoru sa Karamarkom. Naime, poznanstvo Osmani, Pacolli i Karamarko seže iz ranih 90-ih, kada je Tomislav u ime svog nekada pretpostavljenog zapoceo suradnju sa istima oko poslova TDR-a i TDZ-a, kao i plasmana duhanskih proizvod na podrucju EX Jugoslavije, kao i europskih zemalja.Ta duhanska struktura ima svoje korjene u tranziscijskim, politickim strukturama u Hrvatskoj i Srbiji pocetkom 1990-ih godina. Upravo je u vrijeme Greguriceva mandata u Hrvatskoj, prakticki u tajnosti proveden postupak pretvorbe i privatizacije duhanske industrije (preko tvrtke u Varaždinu osnovane od strane Željka Tomljenovica pomocnika ministra Ivana Jarnjaka i celnika AKD-a tvrtke koju je osnovala vlada RH), prije svega Tvornice duhana Zagreb i Tvornice duhana Rovinj, na nezakonit nacin, a prema uputama za privatizaciju duhanske industrije koje je u tajnosti izradila Greguriceva Vlada. Bio je to proces reorganizacije duhanske industrije u Hrvatskoj koja je kasnije postala jedna od glavnih organizacijskih dijagonala duhanske kriminalne organizacije na prostoru zemalja EX Jugoslavije. Tocnije, bez takve reorganizacije duhanske industrije u Hrvatskoj, nebi bilo niti takve duhanske kriminalne organizacije. Duhanski lobi Dakle, prvo je uslijedio proces „reorganizacije“ duhanske industrije, prije svega u Hrvatskoj ( pod palicom Gregurica ), a potom pod utjecajem iz Hrvatske i dijela duhanske industrije u BiH, da bi se potom sprijecio ulazak stranih duhanskih industrija na prostor novonastalih novih država,( „ozakonjeno“ potpunim monopolom TDR-a u vrijeme Matešine Vlade, a Mateša je u to vrijeme zet Franje Gregurica ) kako bi se duhanskoj „organizaciji“ potupno osigurao trgovinski monopol nad medunarodnom ilegalnom trgovinom duhanskim proizvodima preko cijelog Balkana. Duhanska organizacija zaceta je upravo od strane Tvornice duhana Rovinj, sa svojim celnim ljudima Antom Vlahovicem i Pliniom Cuccurinom, naravno uz svestranu podršku Gregurica, s kojima je u posljednje vrijeme njegova predsjedanja Vladom, sve pregovore vodio Karamarko. U Hrvatskoj su prvi šefovi te organizacije izvan same proizvodnje bili Hrvoje Petrac, jedan od notornih šefova hrvatskog kriminalnog podzemlja, te ljudi bliski ratnom premijeru Franji Greguricu, posebno Ante Vlahovic i Plinio Cuccurin, te bankari poput Franje Lukovica dugogodišnjeg predsjednika uprave Zagrebacke banke, koja je otvoreno bila umješana u stvaranje duhanske organizacije, sudjelujuci u vlasnickoj strukturi duhanske industrije, ali i operacijama pranja novca balkanske duhanske organizacije. Zagrebacka banka je plasirajuci nepovoljne kredite Tvornici duhana Zagreb, istu preuzela radi dugova, a onda je prodala puno manjoj Tvornici duhana Rovinj, stvarajuci tako monopolni položaj, koji je potpuno osiguran onemogucavanjem ulaska stranih duhanskih kompanija na hrvatsko tržište, pod opravdanjem zaštite domace proizvodnje. Zanimljivo je kako je predstavništvo TDR-a u bivšoj SRJ u drugoj polovici 90-ih vodi Jovica Stanišic glavni operativac Slobodana Miloševica s kojim se razišao u drugoj polovini devedesetih. U stvaranju balkanske duhanske organizacije, važnu ulogu imaju i ljudi poput Vlade Brkica u Hrvatskoj i Andrije Draškovica u Srbiji, koji su cijelo vrijeme bili kljucni suradnici kriminalne organizacije pod kontrolom Hrvoja Petraca, pa je tako medunarodno krijumcarenje cigareta preko Srbije organizirano upravo u toj sprezi Andrije Draškovica s kriminalnim organizacijama u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je u tome trenutku znacajan dio kriminalne organizacije koju je kontrolirao Hrvoje Petrac, a s kojom su suradivali i Ratko Kneževic i Andrija Draškovic u zatvoru, tzv. zlocinacka organizacija iz sudskih procesa s pocetka 2000-ite godine, dok se i protiv samog Petraca u tome trenutku podiže više kaznenih istraga, od kojih i jedna zbog medunarodnog krijumcarenja cigareta, a osim Petraca vodila se i protiv Srecka Kestnera i Ratka Kneževica, sve do 2002. g. Prijelomni dogadaj u tim procesima predstavlja tajni dogovor Qazima Osmanija zvanog „Felix“ i Hrvoja Petraca u Ankari, u Turskoj koji je 2001. g. uz posredovanje tadašnjeg veleposlanika RH u Turskoj Amira Muharemija ( šogora Tomislava Karamarka , na cije je inzistiranje taj sastanak uslijedio ). Dakle, ti su se klanovi i kriminalne organizacije jednostavno morali reorganizirati, kako ne bi nestali s kriminalne karte Balkana, i taj trenutak njihove slabosti prepoznao je i iskoristio Qazim Osmani zvani Felix, koji tada sklapa kriminalne saveze sa Petracevom organizacijom. Upravo su na sastancima u Ankari uz posredovanje pripadnika klana Osmani ( Amira Muharemija ) Qazim Osmani Felix i Hrvoje Petrac dogovorili kriminalni sporazu o pruzimanju infrastrukture Petraceve kriminalne organizacije za medunarodno krijumcarenje cigareta u Hrvatskoj. Konacni dogovor Petraca i Osmanija postignut je pocetkom 2005. g., nakon cega je Osmani trebao samo definirati dogovor s Antom Vlahovicem i tajnim vlasnicima TDR-a odnosno Adris grupe.Prvi sastanak Vlahovica i Osmanija,kako doznajemo dogovio se upravo pocetkom 2005. Godine uz posredovanje Ekrema Lluke. Vlahovic je tada upozorio Osmanija kako postoji grupacija tajnih vlasnika TDR-a, koji se kriju iza tajnih skrbnickih racuna u Zagrebackoj banci, s cijim se punomocnicima mora dogovoriti oko onog dijela preuzimanja TDR-a koje vlasništvo ne kontrolira Vlahovic sa svojim ljudima.Kasnije je posrednicku ulogu izmedu Vlahovica i Osmanija preuzeo po naputku Felixa Dražen Golemovic.

udbaši svakog hrvata mogu optužiti da je udbaš,,, u njihovim bolesnim glavama može se stvoriti percepcija da je alojzije stepinac udbaš

Stara mrcino gotov si krepat a siris mrznju!

hrvatski narod ne zanima iz koje sranke su udbaši..bitno je jedino da ih više ne bude u javnom životu i radu...

Marinko,pameti moja-što ti napisa ? ti imaš ziher protudokaze.taj Joža je živa enciklopedija novije hrvatske povijesti (1941-2015).

Po Hrvatskom Zagorju na l.etcima su pčarole i istina , od k,ad nama našeg Jože lopovi se množe.

novinar bi isto kao i policajac trebao imati hladnu glavu, toplo srce i čiste ruke. ne znam imali jurasić toplo srce i čiste ruke ali hladnu glavu sigurno nema.

Sve je zapravo zapoceo tzv. dr. Franjo Tudman kada je uz pomoc prof. dr. Vase Bogdanova plagirao svoju disertaciju od prof. dr. Ljube Bobana................ . Naravno da plagijator poput Tudmana nije mogao doktorirati u Zagrebu jer su prof. dr. Jaroslavav Šidak i prof. dr. Mirjana Gross odmah shvatili da je Tudman najobicniji plagijator koji nema ni bilo kaku osnovu da doktorira jer zapravo nije ništa ni završio od visokih škola..................... . Onda je prof. dr. Vaso Bogdanov intervenirao da Tudman doktorira u Zadru nakon cega je nelegalno postao i profesor na Fakultetu politickih znanosti u Zagrebu. ...................................... Na Tudmana se ugledao i njegov šegrt, trojanski konj, vrtni patuljak i Slavoserb tzv. mr. Anto Ðapic koji je doslovno plagirao svoj magisterij od prof. dr. Borisa Kandarea, nakon cega mu je magisterij i oduzet............. . Tudmanu na žalost doktorat nije oduzet, krepa je !!....................................................U posljednje vrijeme Željko Kekic, udbaš u mirovini, priprema knjigu pod naslovom „Covjek i njegova sjena“ u kolaboraciji sa svojom nekadašnjom ”špijunskom metom” Antom Kovacevicem, koji je devedesetih bio celnik stranke demokršcana, danas potpuno ugasle. „Pa svima nama, osamdesetih godina bilo je jasno da se sve klima. Hrvatska Služba državne sigurnosti, koliko sam mogao cuti, u to doba vjerovala je da ce Jugoslavija otici u labavu konfederaciju, što znaci da Tito nece postati apsolutni negativac. Godine 1986. i 1987. udbaška elita obavljala je tzv. informativne razgovore s cijelim nizom evidentiranih disidenata, koje je do tada obradivala. Došli su do zakljucka da je Franjo Tudman jedan od podobnijih za tranziciju. Nije Tita smatrao crnim vragom, za razliku od vecine ostalih.-------------------------------------------------------- Vjerojatno je zbog toga jedini dobio putovnicu 1987. kako bi u emigraciji okupio snage za sve ono što se kasnije dogadalo“, kaže Željko Kekic, dragovoljac Domovinskog rata i prvi od agenata nekadašnje tajne službe koji je još pred 15-ak godina javno priznao – da je svojedobno uhodio ljude koji su 1990. lansirani u lidere.

Manolić je bio predsjedniku Tuđmanu čovjek No.1 od povjerenja, i uz Tuđmana najzaslužniji za samostalnu državu Hrvatsku. Nijednu bitnu odluku predsednik Tuđman nije donio bez savjeta Manolića. Dakle, sve ove priče su izmišljotinje i novinarska naklapanja. Tko drukčije kaže, kleveće i laže.

Manolić ima debeli dosije!

manolić je progovorio .-........... ma nije, manolić nikada nebi napao svoga udbaša ,,, manolić je ovo izrežirao u suradnji sa zoranom milanovićem ... jer manolić a i sin stipe milanovića znaju da karamarko nema dokaze da nije bio udbaš nemam ih ni ja .. mogu i mene proglasiti udbašom ----- iako manolić nema dokaza da je karamrko bio udbaš vjerujem u pravnu državiu i manolića iza rešetaka a karamarka na eejstu premijera

ladica koju spominje autor,čuvala je manolića na životu svo ovo vrijeme.negirati da neki veliki današnji domoljub i katolik nije mogao raditi za udbu ili nekog drugog u bivšem sistemu je plitka glupost.običan čovjek mora shvatiti da hdz i sdp imaju iste korijene.

G A D - još malo pa će Bogu na lustraciju ali bit će mu kasno!

baš čudno kako se ovaj novinar ne pita od kuda kara marku borbeni put od preko 1.100 dana??? a čitavo vrijeme sjedio u zagrebu...