Ima već dvije godine kako lijevi aktivisti, političari i dio medija intenzivno pišu o ustaštvu u 21. stoljeću, skretanju udesno i navodnoj ustašizaciji Hrvatske. Uz to, bilo je pokušaja izjednačavanja demokratskih standarda i općedruštvenog stanja u Srbiji i Hrvatskoj. Ista ljevica svojedobno je patrijarha Porfirija veličala kao ekumenskog promicatelja dijaloga, a danas Porfirije veliča ratnog zločinca Ratka Mladića. Hrvatska ljevica i aktivisti o tome šute. Nisu to jedini primjeri koji pozivaju na raspravu ima li tu dvostrukih mjerila i neobjektivnosti?
Povjesničar Neven Budak smatra da se u Hrvatskoj ponekad pretjeruje s naglašavanjem opasnosti od obnove ustaštva, ali ne smije se, kaže za Večernji list, pred tom mogućnosti zatvarati oči i praviti se da se ne vide određene tendencije, poglavito u tumačenju Drugog svjetskog rata na području NDH. Kao što pokazuje slučaj Njemačke i AfD-a, u razmjerno kratkom roku nešto što je bilo marginalno može postati politički relevantno pa je bolje puhati na hladno, ili u našem slučaju već pomalo toplo, nego dopustiti da stvar izmakne kontroli. No nema sumnje da je situacija u Hrvatskoj znatno drukčija od one u Srbiji ili među Srbima u Republici Srpskoj, gdje ratovi 90-ih u glavama mnogih nisu prestali pa se čeka drugo poluvrijeme.
Usporediti se ne može ni stanje medija i medijskih sloboda, usprkos svim problemima u Hrvatskoj – smatra Budak koji, kako kaže, možda ne prati dovoljno izjave raznih aktera na hrvatskoj političkoj sceni, ali nije, napominje, zamijetio "da bi ljevica, što god to bilo, izjednačavala stanje u Hrvatskoj i Srbiji". Komentirao je i slučaj patrijarha Porfirija. – Ako se ne varam, nisu samo ljevičari bili njime oduševljeni dok je bio zagrebački mitropolit, a u zadnja sam dva dana pročitao dva teksta novinara koji pripadaju lijevoj sceni, Dragana Markovine u Telegramu i Vlade Vurušića u Jutarnjem listu, koji su vrlo oštro osudili Porfirijevu ulogu u Mladićevu sprovodu. Nisu se ograničili samo na to, nego i druge njegove istupe iz kojih je vidljivo da je postao dio stroja za stvaranje "srpskog sveta" – kaže Budak.
Veliku pozornost javnosti izazvalo je i podmetanje požara ovog ljeta kod Zadra, kada se ustvrdilo da su palitelji požara srpske nacionalnosti. – Slučaj s paljenjem požara u okolici Zadra i Biograda zahtijeva oprezno tumačenje. Tradicionalno se u Hrvatskoj za podmetanje požara optuživalo Srbe, još od vremena hrvatskog proljeća. Ako se ne varam, ove godine je prvi put doista i uhvaćena četveročlana skupina za koju će se očito moći dokazati da je to stvarno i radila. Potom se na internetu pojavio film koji je navodno prikazivao čovjeka iz Niša kako podmeće požar u Hrvatskoj, ali je Faktograf pokazao da se radi o snimci iz Turske, koja s nama nema nikakve veze, a da palitelj nije iz Niša, nego Turčin. Nekako sumnjam da bi ljevičari širili takvu neistinu u svrhu dodatnog poticanja nacionalne netrpeljivosti. Dakle, od više od 8800 požara koji su buknuli u Hrvatskoj do 10. kolovoza ove godine, samo za njih desetak optužene su osobe srpske nacionalnosti. To je desetak previše, ali ne dovoljno da se podmetanje požara proglasi aktivnošću Srba u Hrvatskoj. Slično je u Poljskoj, gdje je jedna skupina Ukrajinaca podmetnula požar u Varšavi, a lažnim su vijestima (tko je njih širio?) optužene ukrajinske izbjeglice da podmeću šumske požare na istoku Poljske. Osuđeni Ukrajinci radili su po nalogu ruske obavještajne službe, ne zato što su Ukrajinci, nego zato što su plaćeni u svrhu destabilizacije Poljske i kvarenja poljsko-ukrajinskih odnosa. Možemo li možda povući kakvu paralelu? – pita N. Budak.
Povjesničar Ivan Tepeš drži da lijeva politička scena u Hrvatskoj konstantno djeluje na postavkama dvostrukih mjerila, čime svaki puta ojača desne političke snage i onda se čudi, a sama je za to kriva. – Kad je riječ o patrijarhu Porfiriju, prvo je ljevica prije deset godina potpuno ignorirala snimku na kojoj on u Chicagu pjeva pjesmu u čast četničkog ratnog zločinca Momčila Đujića. Istodobno, žestoko je napala sve koji su tada javno tražili Porfirijevo očitovanje i ispriku. Postavlja se pitanje bi li ljevica jednako ignorirala situaciju da je neki katolički biskup iz Hrvatske u iseljeništvu pjevao pjesmu kojom se veličaju ustaški vođe. Nadalje, nejasno je kako hrvatski ljevičari, koji bi po svojoj ideologiji trebali biti antiklerikalni, u Porfirijevu slučaju ponovno primjenjuju selektivne kriterije.
Dok prema Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj redovito pokazuju oštar antiklerikalizam, Porfirije im je kao visoki pravoslavni dostojanstvenik prihvatljivo društvo. On se ovim činom zapravo vratio na svoje izvorne postavke. Tijekom boravka u Zagrebu bio je tek vuk u janjećoj koži, jer samo netko takav može veličati ratnog zločinca Ratka Mladića čija su zlodjela još uvijek svježa o osjećaju se diljem Hrvatske i BiH. Umjesto jasne javne osude, domaća ljevica danas šuti kao zalivena i kao da se ništa oko njih ne događa. Isti obrazac vidimo i kod odnosa prema podmetanju požara u kojima su počinitelji srpske nacionalnosti. Da je riječ o bivšem pripadniku HOS-a, to bi se odmah istaknulo u prvi plan, baš kao u slučaju napada na Banske dvore prije nekoliko godina. O zazivanju nereda po uzoru na Srbiju da i ne govorimo. Čak koriste i isti rječnik kao prosvjednici u Srbiji. Motivi hrvatske ljevice za ovakve postupke nisu mi jasni i zdravorazumski ih ne mogu dokučiti. Ipak, sigurno je da takvim ponašanjem samo jačaju desnicu, koja na tome profitira jer djeluje objektivnije i transparentnije. U doba društvenih mreža istinu je teško sakriti, što desna politička scena vješto koristi. Zato će ljevica imati najmanje prava na čuđenje ako se u Hrvatskoj u bliskoj budućnosti pojavi domaća inačica AfD-a. Za to će biti isključivo sami krivi – kaže Tepeš za Večernji list.
Komunikacijski stručnjak Božo Skoko smatra da ne samo hrvatska, već i europska ljevica posljednjih godina ima problem o kojem je ovih dana u hrvatskim medijima govorio nizozemski intelektualac Rutger Bregman, koji je rekao da je posljednjih nekoliko desetljeća velik broj ljevičara i stranaka lijevog političkog spektra postali ekstremno negativni i opsesivno zagledani u prošlost. Bregman je kazao i da je ljevica nekada okupljala ljude oko ideje napretka, iskrenog patriotizma, uvijek su imali gotovo pa i radikalne vizije kako bi svijet mogao biti bolji, a posljednjih nekoliko desetljeća "velik broj ljevičara i stranaka lijevog političkog spektra postali su ekstremno negativni i opsesivno zagledani u prošlost". Bregman je naglasio kako uglavnom znaju protiv čega su, ali ne žive u današnjem svijetu i ne vide objektivne potrebe i probleme ljudi. – Slažem se s tim nizozemskim autorom kako je to politički ekstremno neuspješno i rekao bih prilično promašeno.
Dakle, nije naša ljevica drukčija od sličnih grupacija u Europi ili Americi. Zato nam se kao bumerang vraćaju desni pokreti koji dobivaju sve više na izborima. Famozna "ustašizacija" Hrvatske je samo primjer takvih promašenih politika. Unatoč višemjesečnoj hajci na toj fami nisu zaradili baš nijedan politički bod jer birače ne možete prevariti, nametnuti im lažnu percepciju ili mobilizirati histerijom. Dapače, svako pretjerivanje donosi kontra učinke. I najdemokratskije države imaju poneki incident vezan uz nacizam ili fašizam, pa i Hrvatska. Ali Hrvatska je jedna od rijetkih europskih država gdje krajnja desnica na izborima nema baš nikakve šanse, gdje su prava manjina uređena standardima koji su nedostižni i daleko starijim europskim demokracijama, a gdje je razina tolerancije i otvorenosti prema drugima i drugačijima na globalnim indeksima prilično visoko. Stoga, vidjeti sveopću ustašizaciju zbog uzvika jednog pjevača u pjesmi iz Domovinskog rata ili mahanju zastavom s grbom koji ima prvo bijelo polje, koja je usput budi rečeno bila službena hrvatska zastava 1990. kad smo skinuli zvijezdu petokraku, a danas je zastava hrvatskog iseljeništva, je bespotrebno pretjerivanje, koje se ničim ne može argumentirati.
Da je ustašizacija uzela takvog maha, kao što tvrde Vučićevi mediji i dio naše ljevice, sigurno Hrvatska ne bi bila najpoželjnija zemlja za privremeno zapošljavanje ljudi iz Srbije. Uspoređivanje suvremene Hrvatske s današnjom Vučićevom Srbijom, ne samo da je pretjerivanje već je čista zločestoća i iskaz nemoći. Uspoređivati članicu Europske unije s razvijenom demokracijom, unatoč svim našim manama, sa zemljom gdje više gotovo nema slobodnih medija, gdje se gotovo cijela zemlja klanja jednom od najvećih ratnih zločinaca nakon Drugog svjetskog rata i gdje se na državnoj razini širi histerija mržnje prema Hrvatima i drugim susjednim narodima je zla namjera. Razumljivo je da neke političke opcije žele doći na vlast i legitimno je kritizirati aktualnu vlast, ali blatiti vlastitu državu zbog nemoći da se drugim sredstvima, idejama i porukama privuče pozornost javnosti je uistinu izraz nemoći. U Srbiji nema nijedne relevantne političke stranke koja se zalaže za europske i demokratske vrijednosti, i koja je spremna suočiti se s agresivnom prošlosti Srbije i odgovornost za rat i njegove posljedice. Epizoda s patrijarhom Porfirijem samo je još jedan dokaz naivnosti pojedinih predstavnika hrvatske ljevice, kojima je bio uzor i inspiracija, mjerilo ljudskosti i duhovnosti dok nije pokazao svoje pravo lice. Neki su bili korektni pa su ga otvoreno prozvali. Od ostalih koji nastoje sve relativizirati, ne očekujemo posipanje pepelom već samo priznanje da su pogriješili, da nismo baš svi isti. Prešućivanje istine, ma kakva ona bila i licemjerstvo ne donose baš glasove na izborima. Daleko više popularnosti bi neki na ljevici dobili kad bi pokazali iskreni i moderni patriotizam i stvari nazvali pravim imenom – kaže B. Skoko.
Komunikacijski stručnjak Jerko Trogrlić kaže da je najveća pogreška u ovakvim raspravama kada se kriterij počne mijenjati ovisno o tome tko je "naš", a tko "njihov". – Ako osuđujemo veličanje pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca kada to čine politički ili javni akteri u Hrvatskoj, onda isti kriterij mora vrijediti i kada patrijarh Porfirije za Ratka Mladića, pravomoćno osuđenog za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, govori kao o čovjeku koji je položio život za obranu svoga naroda. To je posebno razočaravajuće upravo zato što je Porfirije godinama gradio sliku čovjeka dijaloga i pomirenja, a dio hrvatske javnosti u njemu je želio vidjeti drukčije lice Srpske pravoslavne crkve. Ako smo mu tada bili spremni priznati svaku poruku dijaloga, moramo danas biti jednako spremni kritizirati poruku koja objektivno pridonosi glorifikaciji čovjeka osuđenog za neke od najtežih zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Dosljednost se pokazuje upravo onda kada treba kritizirati nekoga prema kome smo ranije imali simpatije. Ali ne bih zbog toga otišao u drugu krajnost i zaključio da svatko na hrvatskoj ljevici šuti ili da je svaka kritika radikalne desnice u Hrvatskoj bila izmišljena. U Hrvatskoj postoje pojave povijesnog revizionizma, neprihvatljive ustaške simbolike i ekstremizma i o njima treba govoriti bez relativiziranja. Problem nastaje kada se pojedinačni incidenti pretvaraju u tezu da je cijela Hrvatska "ustašizirana" ili kad se 500.000 ljudi na koncertu naziva ustašama, a istodobno se puno ozbiljniji institucionalni i društveni fenomeni u susjedstvu promatraju blažim kriterijem. Posebno mislim da je pogrešno izjednačavati današnju Hrvatsku i Srbiju. Hrvatska ima svoje političke i društvene probleme, ali ona je članica Europske unije i NATO-a, ima demokratsku smjenu vlasti, pluralne medije, snažno civilno društvo i institucije u kojima je moguće vrlo otvoreno kritizirati vlast – rekao je Trogrlić.
– To nije isti politički i institucionalni kontekst kao u Srbiji. Upravo sam zato smatrao pogrešnim i usporedbu slučaja Gospić sa slučajem “nadstrešnica” jer osim što ovdje nije bilo stradalih, društveni kontekst nije usporediv. U Hrvatskoj je na koncu održan civiliziran, uspješan, prosvjed, bez ijednog kršenja javnog reda i mira i bez upotrebe sredstava prisile od policije. Vidjeli smo i reakcije premijera Plenkovića koji je dan iza prosvjeda pristupio drukčijoj komunikaciji i govorio s uvažavanjem i razumijevanjem o strahu i bijesu građana. Tko god je bio, živio, radio ili prati život u Srbiji proteklih desetljeća ne može stavljati stanje u toj zemlji u isti koš s Hrvatskom, a to prečesto čujemo. Ne možemo tvrditi da su Hrvatska i Srbija neusporedive samo kada nam to politički odgovara, a onda ih izjednačavati kada nam odgovara drukčije. Što se tiče požara, tu bih bio posebno oprezan. Ako je netko podmetnuo požar, treba ga pronaći, procesuirati i kazniti neovisno o tome zove li se Ivan, Jovan, Ante ili Marko. Ako postoje dokazi da je nacionalna ili politička mržnja bila motiv kaznenog djela ili nekakvo protudržavno djelovanje, onda je nacionalnost relevantna za razumijevanje motiva. Ako takvih dokaza nema, nacionalnost osumnjičenika sama po sebi ne govori ništa o cijeloj zajednici i ne bih je koristio za političke obračune. Dakle, da, dvostruka mjerila postoje i na ljevici i na desnici, kao i u dijelu medija. Najbolji odgovor na njih nije uspostaviti suprotna dvostruka mjerila, nego jedan kriterij za sve. Ustaški simbol ne postaje prihvatljiv zato što Porfirije govori ovako o Mladiću, niti Porfirijeve riječi postaju manje problematične zato što netko u Hrvatskoj koketira s ustaškom simbolikom. To što se pojedine pojave mogu naći s obje strane granice ne znači da između stanjeni tim zemljama možemo povuci znak jednakosti. Demokratska zrelost društva upravo se i vidi po tome možemo li istodobno osuditi i jedno i drugo. Bez "ali" – zaključuje J. Trogrlić.
Otvori KEKS Pay
pristranost, dvostruka mjerila ljevice su moguća i poticana od onih koji bi ljevicu na to trebali upozoravati, one koji desnici vide trunku, a svom jatu ni deblo! hrvatskim medijima! ma koliko god se o tome šutjelo! okolišalo, zamagljivalo, zatupljivalo!