Radimir Čačić, Anto Đapić i Željka Antunović obilježili su ovo političko ljeto na način koji će možda ostaviti trag i na budućim vremenima. Čačić je prvi otvoreno rekao da mu je ambicija postati premijerom. Isprva je to zvučalo kao neobvezno poigravanje političkim okruženjem, potaknuto osjećajem superiornosti nakon velike Čačićeve pobjede na lokalnim izborima.
Ali Čačić se tu nije zaustavio, nego je predstavio aproksimativni profil ministarske ekipe s kakvom bi on rado preuzeo vlast. A poslije toga otišao je korak dalje i počeo predstavljati razvojne programe, i to ne samo one za Varaždinsku županiju.
Slijedeći Čačićev primjer, i prvi haespeovac Đapić obznanio je premijerske ambicije i željeni ministarski tim. Time si je i Đapić priskrbio štih modernog političara koji ne mistificira, nego istupa otvoreno, što će upotpuniti imidž umjerenog desničara kakvome on sada teži.
Neobična ljetna aktivnost
Čačićev i Đapićev istup isprovocirali su reakcije drugih stranaka. Dok je dosad bio običaj da stranke uglavnom "spavaju" do isteka ljetne saborske stanke u rujnu, sad se morala oglasiti i najveća opozicijska stranka koja je također otvorenije stavila na stol svoje političke ambicije, a i neke razvojne projekte.
Potpuni otklon od dosadašnje prakse napravila je pak potpredsjednica SDP-a Željka Antunović izjavivši da bi se rado prihvatila čelnog mjesta u stranci, što je iznenadilo ne samo užu nego i širu okolinu. Tako otvoreno iskazivanje liderskih ambicija, bez suglasja sa šefom stranke, i k tome kad dolazi od žene, za mnoge je bilo previše "remetilačko" i previše samopouzdano.
Iako je Antunovićeva napomenula da je njezina ambicija na točno onoliko dugom štapu na kakvom su i redoviti unutarstranački izbori. O njezinu potezu komentari su polarizirani, što potvrđuju i stavovi naših sugovornika. Bez obzira na to, činjenica je da smo ovog političkog ljeta iznenada dobili nove potencijalne premijere, nove potencijalne vlade i stranačke lidere.
Na političko tržište počele su se iznositi nove ideje, novi pristupi i razvojni projekti. Sve to događa se pak u posve redovitim i stabilnim političko-ekonomskim okolnostima. Nema nikakvih unutarnjih kriza ni pritisaka izvana, iako je do jučer izgledalo da promjene u Hrvatskoj dolaze samo na poticaj iz međunarodne zajednice.
Za ljeto neuobičajena aktivnost opozicijskih stranaka u nekoliko je navrata natjerala i Vladu da reagira na njihove poteze. U krugovima političkih analitičara, iako se na sve to još gleda kao na prve laste, istodobno se procjenjuje da bi korist mogli na kraju imati i građani. Konkurencija na političkom tržištu pojačana je izvan razdoblja izbornih kampanja, što može značiti da se stranke pripremaju za izbore temeljitije nego dosad.
I to ne samo vrebajući mane vladajućih nego i osmišljavajući vlastitu kadrovsku politiku i razvojne programe.
Kajin odbio Jakovčićevu ponudu
Što bi se dogodilo pri sadašnjoj razini unutarstranačke demokracije da slično poput Željke Antunović istupi, na primjer, Damir Kajin u odnosu na predsjednika IDS-a ili pak Kolinda Grabar-Kitarović u odnosu na predsjednika HDZ-a? Šablonizirana je predodžba da su i lijeve i desne stranke u Hrvatskoj podjednako centralizirane, ali u strankama to ne prihvaćaju. Ideesovac Damir Kajin kaže:
-Kad bih se kandidirao za predsjednika stranke, moji stranački kolege vjerojatno ne bi imali ništa protiv. Bojim se da bi me čak i izabrali, a to ne bih želio jer me to mjesto ne zanima kaže Kajin otkrivajući da mu je predsjednik IDS-a Jakovčić u jednoj prilici nudio tu mogućnost, ali je on ponudu odbio. Zbog nekih sam stvari prigovarao šefu stranke, ali on je puno toga napravio i uspio je skrenuti pozornost na Istru i u Zagrebu i u Bruxellesu kaže Kajin.
-Kolinda Grabar-Kitarović to nikad ne bi rekla, to je previše hipotetička situacija, a HDZ-u se to ne može dogoditi kaže politologinja s Fakulteta političkih znanosti Marijana Grbeša. Posve je nezamislivo, smatra ona, da Sanaderova stranačka kolegica izjavi, poput Željke Antunović, da bi rado postala predsjednicom HDZ-a. To što je napravila Antunovićeva rezultat je snažnih struja unutar iste stranke, a ne suparničke pozicije koja se objavljuje prije izbora, kad za to dođe vrijeme.
-Sanader je učvrstio imidž jakog autoriteta unutar centralizirane stranke i njemu se takvo što ne može dogoditi uvjerena je Marijana Grbeša.
Iako nije pristaša "nekoordiniranih izleta pojedinaca", jer stvarni efekt mogu postići samo jake stranke, Grbeša smatra da je ovo ljeto naznačilo pozitivnu klimu. Nešto se počelo događati, nešto se počelo mijenjati, a to je dobro, jer Hrvatska je već bila "zagušena kao močvara", kaže naša sugovornica.
Anđelko Milardović iz Centra za politološka istraživanja smatra da je sazrelo vrijeme za novi iskorak u demokratizaciji, a da taj iskorak mora biti potpomognut i novim zakonskim rješenjima. U izborno zakonodavstvo Milardović bi svakako ugradio odredbu da nitko ne može biti u Saboru dulje od dva mandata. Sukladno tome, on bi u Zakon o političkim strankama unio klauzulu prema kojoj bi se isto ograničenje odnosilo i na predsjednika stranke.
Na istoj dužnosti bio bi najviše dva mandata po četiri godine! Parlament i stranke na taj bi se način provjetrili, bio bi osiguran dinamičan model politike, tvrdi Milardović vjerujući da se veća demokratizacija na nacionalnoj razini ne može postići bez napretka unutarstranačke demokracije.
Političarima samo dva mandata
Političke stranke na pojačani su rad natjerane dvjema okolnostima. Prvo, građani sve manje vjeruju da stranke mogu nešto učiniti za povećanje životnog standarda i kvalitete života. Drugo, u javnosti vlada visoka apatija koja je vidljiva u broju izašlih na izbore. Možda su ta dva signala dovela do mobilizacije političke klase i natjerala je da se pokuša izvući iz starog modela politike. Taj je model iscrpljen, doveden do zida i zato se počelo razmišljati o transformaciji političkog ponašanja. Stranke pokušavaju stvoriti tržišnu situaciju u politici, pa na političko tržište iznose svoje programe. To je pozitivna posljedica. Recidivu staroga modela vidjeli smo u nekim nedemokratskim reakcijama na istup Željke Antunović. To se ne bi dogodilo da postoji demokratski ustroj stranaka, a u tom slučaju ne bi bilo ni nezadovoljstva birača i zasićenosti politikom, odnosno istim ljudima i idejama. Rješenje vidim u prvom redu u ograničavanju mandata za određene funkcije na najviše dva puta po četiri godine. Tu bi klauzulu trebalo ugraditi u Zakon o političkim strankama kao i u Izborni zakon. Promjene su, naime, nužne i u stranačkom i u ukupnom političkom sustavu.
