Hrvatskoj možete sve propitivati, i Crkvu, i branitelje, i političare, i profesore, i liječnike, i domovinski rat, možete procesuirati i zatvoriti premijera, možete dovesti u pitanje i Boga vraga, no kada dirnete u mračno komunističko naslijeđe ove zemlje, e to baš ne ide tako lako. Tu su najviše institucije ove države utjelovljene u Milanoviću i Josipoviću spremne zaratiti i s Europskom unijom: Ne damo Perkovića!
Za sve slične opstrukcije ista bi gospoda i drugovi graknuli kako se Hrvatska gura u izolaciju, kako između «Ante Gotovine i Europe treba izabrati Europu», «poštovati zakon o suradnji s Haškim tribunalom koji smo sami donijeli», no za udbaša Perkovića vrijede drugačija mjerila, za njega se po hitnom postupku mijenjaju zakoni i Ustav, premijer se upljuckava do histerije, a notorni aparatčici komunističkog represivnog režima utjelovljeni u Anti Nobilu kreću u zelozne bitke k’o da im je netko rođenog ćaću napao.
A možda i jest. Nakon slučaja Perković maske su pale: Najveća prijetnja europeizaciji Hrvatske je mračno, nelustrirano komunističko naslijeđe infiltrirano u sve pore društva, od ekonomije preko medija, sveučilišta do najviših političkih struktura. I tu se treba složiti s Perkovićevim zaštitnicima: Otvara se Pandorina kutija.
Pa neka se otvori! Idemo se suočiti s prošlošću koja, suprotno Josipovićevim miljenicama poput Vesne Teršelič, seže dalje od 91. godine, a tu prošlost simbolizira baš Perković, kao i ona sjekira zabijena u Đurekovićevu lubanju. Poljska, u kojoj su uslijed otvaranja «Pandorine kutije» stradali ne samo političari, novinari, poslovni ljudi, umjetnici, već i katolički svećenici, danas je jedna od najzdravijih članica EU jer se riješila svoje «Perkovićeve mreže».
Takve fertutme se boje Perkovićeva «djeca» i «unuci», jer bi veoma brzo postala jasna gospodarska, medijska i politička povijest Hrvatske od 1990. godine do danas, bio bi puno jasniji proces pretvorbe i privatizacije, geneza tajkuna, kao i «krvna slika» vladajućih struktura prepuna King Kongova. «Oni» stoga ne štite Perkovića već sebe, ovaj ispremreženi klijentelistički korumpirani sustav, vlastite obiteljske, profesionalne i osobne biografije nastale na perkovićevskim «antifašističkim» vrijednostima.
Poruke Angele Merkel u povodu ulaska Hrvatske u Europsku uniju u tom je smislu više nego jasna. Ona se u njoj uopće ne obraća vladajućima, spominje tek Hrvate u Njemačkoj, znakovito podsjeća da je hrvatska bila dio totalitarnog miljea, te u «slavljeničkom tonu» spominje problem vladavine prava i korupciju. Njemački «obračun» s Perkovićevim naslijeđem, u koji se uključila i Europska komisija prijetnjom sankcijama, jest obračun s bakterijom koja je s 1. srpnja ušla i u europsko tkivo, pa to nije samo pitanje i problem Hrvatske, već i EU.
Njemačko je pravosuđe od pada Berlinskog zida vodilo na stotine takvih procesa, od pripadnika Stasija do Securitatea, kako bi svojoj javnosti i na simboličnoj razini iskomunicirali što Europa nije i ne želi biti. Mnogi od osuđenih na zatvorske kazne, u odmakloj dobi, iste kazne nisu niti odslužili, umrli su na slobodi, no važnije od samog kažnjavanje je eksplicitni vrijednosni sud koji je time donesen, a za koji Josipovićeva i Milanovićeva Hrvatska nema volje.
Svoju opstrukciju slučaja Perković pokušavaju pak kompenzirati najavom ustavne inicijative nezastarijevanja političkih zločina, no tu se radi o običnoj podvali već viđenoj na slučaju zatvaranja Ureda za istraživanje komunističkih zločina od strane Milanovićeve vlade. Taj Ured, koji kao samostalnu pravnu osobu imaju sve postkomunističke zemlje, Milanović je prikrpio Ministarstvu branitelja, a nadzor nad istraživanjem komunističkih zločina povjerio pukovniku Grujiću, Perkovićevom suradniku još iz osječkih dana.
Tako potencijalni osumnjičenik, dio komunističkog represivnog aparata, što je bio pukovnik Grujić, istražuje zločine svojih bivših šefova!? Podvala, dakle, koja se krije i u ustavnoj inicijativi nezastarijevanja političkih zločina sastoji se u istom: Da bi učenik trebao suditi učitelju, Grujić Perkoviću, ili, slikovito, Anto Nobilo Boljkovcu. Zato pritiske Njemačke i Europske komisije treba čitati i kao otvorenu poruku da je «Perkovićevo naslijeđe» bilo i jest najveća zapreka daljnjoj europeizaciji Hrvatske, da Milanović i Josipović ovom sumanutom agendom u Europi 2013. godine ponovno pokušavaju podići Berlinski zid koji u Hrvatskoj, očito, nikada nije niti bio srušen.
