Iako se rezultati vlade premijera Zorana Milanovića zasad čine katastrofalnima, čini se da kukurikavci, takvi kakvi su, ipak uspijevaju puževom brzinom krenuti u nužni blagi zaokret udesno, prema liberalnim i tržišnim principima upravljanja ekonomijom. Istina, Kukuriku-puževima taj sporohodni dječji vlakić i blago nakretanje vratom djeluju kao preuzbudljiva luda vožnja na motoru od tisuću kubika u stilu Valentina Rossija. Ali neka, bar su počeli proces.
Kad su došli na vlast, dočekani su s puno nade, ali se odmah počelo doimati kao da su zaostali u vremenu nekoliko desetljeća; svojom ekonomskom doktrinom nalikovali su na lijevo-centrističke vlade Velike Britanije ili SAD-a iz šezdesetih. Način razmišljanja pola stoljeća zaostao u prošlosti. Kad su pobijedili HDZ, odmah su počeli pričati o nekakvom investicijskom zamahu temeljenom na državnim projektima.
I pored dominacije neoliberalizma kao uspješnog svjetskog modela u posljednjih tridesetak godina, inzistiranje na tržišnoj ekonomiji i privatnom poduzetništvu kao polugama razvoja te fiskalnoj ustezi kao temelju stabilnosti, u nastupu kukurikavaca nije postojalo kao ozbiljna javna mantra. A o monetarnoj politici, po svemu sudeći, nisu ni imali neki poseban stav.
Međutim, naša kriza pokazala se toliko dubokom i teškom da su se i naši kukurikavci, koji su mentalno zaglavili u dalekoj prošlosti, ubrzano morali mijenjati. Barem na verbalnoj razini.
Od početnog prezira prema privatnim poduzetnicima te očiglednog nerazumijevanja kako bi dobra klima za privatno poduzetništvo uopće trebala izgledati, u posljednja 2-3 mjeseca značajno su promijenili retoriku. Iako zna puno manje nego njegov prethodnik Čačić, ministar Vrdoljak napokon je uspio izgovoriti ono što poduzetnici žele čuti o poduzetničkoj klimi. A poznati splitski keynesijanac, gospodin Grčić, napokon je pustio prijeteći glas zabrinuto neoliberalnog sokola kad je nedavno govorio o stanju stranih investicija u Hrvatskoj.
Sve u svemu, dojam je da je pritisnuta krizom Kukuriku vlast u samo godinu dana prevalila mentalni put za koji je lijevom krilu politike u SAD-u i Velikoj Britaniji trebalo čak dva desetljeća, cijele šezdesete i sedamdesete.
Čini se stoga da će nesnalažljiva Kukuriku vlast na kraju ipak odigrati blago pozitivnu prijelaznu ulogu u načinu upravljanja ekonomijom. Valja podsjetiti da su mnogi potezi laburističkog prethodnika Margareth Thatcher, Jamesa Callaghana, baš kao i Jimmyja Cartera, koji je u američke federalne rezerve uveo legendarnog Paula Volckera, zapravo utrli put poprilično uvjerljivoj i uspješnoj neoliberalnoj doktrini Thatcherice i Ronalda Reagana. Njihovi su prethodnici, pritisnuti visokom inflacijom i nerealnim zahtjevima sindikata, počeli napuštati temelje keynesijanskog “fine tuninga” u upravljanju državom.
Zasad je dojam da će Milanović, zbog poluodlučnosti u zaokretu prema tržištu, izgubiti sljedeće izbore, baš kao i Callaghan i Carter, ali će se moći pohvaliti kvalitetnom epizodnom ulogom. Ako novi HDZ-ov gospodarski strateg, Đuro Njavro, ustraje na doktrini koju je počeo propovijedati, možda čak i neuvjerljivi Karamarko ima šanse da postane neki novi Ronald Reagan. A ako se to dogodi, naši socijaldemokrati se još jako dugo neće vratiti na vlast, bar dok ne iznjedre nekog svog Blaira ili Clintona.
Nemaju, naravno, kukurikavci uopće iste probleme niti bi trebali imati iste dileme kao Britanci i Amerikanci prije četrdesetak godina. Primjerice, keynesijanska doktrina iz tog vremena poticala je ideju pune zaposlenosti. A naš Zoran Milanović to ne smije javno ni izreći jer bi ispao smiješan. Također, naša strukturna nezaposlenost nikako se ne može liječiti lijekovima kreiranim prije 70-80 godina. Bolesti ekonomije danas se u svojoj srži mogu nazivati isto kao i prije pola stoljeća, ali te su bolesti mutirale, a i svijet je u međuvremenu puno naučio.
Sve da su i bolesti ostale iste, medicina je postala drugačija. Nadajmo se samo da će se kukurikavcima nešto prosvijetliti te da će još bolje shvatiti koliko su bili zaostali u vremenu. Prvu lekciju iz neuspjeha već su dobili.
