Unatoč ranijim projekcijama o početku snažnijeg gospodarskog oporavka, već u prvoj polovici ove godine sve je izglednije da će i najveći optimisti morati preispitati svoje prognoze. Uz malo optimizma koje je u ovo čemerno razdoblje donio početak cijepljenja protiv COVID-19, zasad je malo razloga za veselje.
Hrvatsko gospodarstvo potonulo je u prošloj godini desetak posto (podaci za svih 12 mjeseci još nisu dostupni), a kako se ove godine teško može očekivati rast iznad četiri posto, vraćanje na pozicije iz pretpandemijske 2019. ne možemo očekivati prije 2023. godine. Razlog tome su restriktivne mjere borbe protiv koronavirusa diljem Europe, koje će na snazi biti još barem mjesec dana, kao i sve izvjesniji treći val pandemije, koji bi mogao dodatno paralizirati gospodarstva zemalja poput Njemačke, Austrije i Italije, s kojima tradicionalno imamo najizdašnije trgovinske odnose. Ako proces cijepljenja bude tekao prema planu, ponovno će nas spašavati turistička sezona, na koju se domaće gospodarstvo godinama opasno oslanja. Kretanje hrvatskog BDP-a manjim dijelom ovisi o izvozu, a većim o osobnoj potrošnji. Da bi tako posloženi sustav funkcionirao, građanima treba perspektiva i dobro raspoloženje.
Međutim, dodatni pesimizam među ljude donio je razoran potres na Banovini. Barem na prvu jer, ako se dublje sagleda, prirodna katastrofa koja je zadesila tu regiju mogla bi uz malo mudrosti prerasti u priliku. Kada se razaranjima u Petrinji, Sisku, Glini i okolnim selima i zaselcima pribroje štete od potresa u Zagrebu i okolici, dolazimo do brojke koja premašuje stotinu milijardi kuna koje će trebati uložiti da bi se ljudima vratili osnovni uvjeti života. Na prvu zvuči zastrašujuće. Međutim, novac koji će država uz pomoć Europske unije utrošiti u obnovu Zagreba i Banovine ne smije se tretirati kao trošak, nego kao investicija koja će sa sobom nositi multiplikativne efekte s nizom socioekonomskih elemenata. Nije nikakvo zadovoljstvo konstatirati da na Banovini nisu u velikoj mjeri stradali proizvodni pogoni i tvrtke koje generiraju zapošljavanje. Osim Gavrilovića u Petrinji i Rafinerije nafte u Sisku, takvih gospodarskih subjekata, jednostavno, tamo više nema. Još je žalosnije ustvrditi da Sisačko-moslavačka županija u nacionalnom BDP-u sudjeluje s manje od tri posto (kao uostalom još 12 kontinentalnih županija). Štetu, materijalnu i duševnu, pretrpjelo je stanovništvo s nizom tragičnih osobnih sudbina. Međutim, kuće i imanja ljudima će se obnoviti, to je ionako samo arhitektonsko-urbanističko i tehničko pitanje. Ali emocionalne traume, čiji se korijeni vuku još tamo iz ratnog i poslijeratnog razdoblja, time neće zaliječiti.
Ocjenu kvalitete obnove sisačkog i petrinjskog kraja buduće generacije neće davati na temelju količine cementa i željeza utrošenog na izgradnju (iako nas prošlost uči da se i na tome može itekako podbaciti), već na osnovi broja otvorenih radnih mjesta i gospodarskih pokazatelja, koji će biti pravi pokazatelji kvalitete života u toj regiji. Pred kreatorima politike obnove potresom pogođenih područja stoga stoji puno važniji zadatak od dileme treba li više zidanih ili montažnih kuća. Njihove odluke moraju dati odgovor na pitanje može li se i na koji način ova katastrofa iskoristiti za potpuni reset socijalnih i ekonomskih postavki života na Banovini. Građevinska obnova koja će uskoro početi trebala bi biti samo jednokratni, ali dobrodošao poticaj ne samo gospodarstvu potresom razorenog kraja nego i nacionalnom ekonomskom oporavku.
Ekonomski institut svojedobno je za potrebe Grada Zagreba izračunao da i samo investicije u energetsku obnovu zgrada, koje čine donjogradski prsten, imaju snažan multiplikativni efekt na gospodarstvo. Prema njihovu izračunu, na 1,3 milijarde kuna izravnih ulaganja u energetsku obnovu ostvaruje se 500 milijuna kuna bruto dodane vrijednosti. Dodaju li se tome neizravni i inducirani učinci, navode u Institutu, u ukupnom razdoblju porast bruto dodane vrijednosti bio bi otprilike na istoj razini kao i ukupna ulaganja u energetsku obnovu.
Za konačnu novčanu kalkulaciju razaranja na Banovini treba pričekati još koji dan, ali uzmemo li samo Zagreb, u kojem štete od potresa u ožujku iznose oko 11,5 milijardi eura, obnova bi samo građevinskoj industriji donijela oko šest milijardi eura dodane vrijednosti, uključujući učinak od rasta zaposlenosti. Ako država takve multiplikativne efekte postigne na građevinskoj obnovi Banovine, stvorit će se kapital koji može postati temelj jedne bolje perspektive te siromašne regije.
To je prilika za cijelu Hrvatsku.