Baš ništa tog 10. rujna 1976. godine nije ukazivalo na moguću tragediju. Dan je bio vedar, vidljivost savršena, no upravo se tog dana nesretnom igrom sudbine tragično ispreplela naizgled nepovezana priča dva avionska leta. Na letu 476 iz Londona prema Istanbulu letio je British Airways, a u zrakoplovu Hawker Siddeley Trident nalazile su se 54 osobe, od čega devet članova posade pod zapovjedništvom iskusnog kapetana Dennisa Tanna. Većina putnika bili su turski trgovci koji su se tog petka vraćali kući. Let je bio rutinski, miran, a u pilotskoj kabini vladala je opuštena atmosfera.
Istog dana sa splitskog je aerodroma poletio McDonnell Douglas DC-9, gotovo nov zrakoplov jugoslavenske tvrtke Inex-Adria Aviopromet. Na letu JP550 bila je peteročlana posada predvođena kapetanom Jožom Krumpakom, iskusnim 51-godišnjim pilotom koji je u kompaniji „Inex Adrija-aviopromet“ radio od 1962. godine te je bio jedan od njenih utemeljitelja. Na splitskom se aerodromu ukrcalo 108 putnika. Samo sedam mjesta u avionu, kapaciteta 115 putnika, bilo je prazno, a oni koji su odustali od leta, ili su možda zakasnili, taj su rujanski dan mogli smatrati svojim drugim rođendanom. Svi putnici, osim jednog Splićanina, bili su njemački turisti koji su u aranžmanu jugoslavenske kompanije „Globtour“ i zapadnonjemačkih turističkih agencija „ITS“ i „TUI“, bili na ljetovanju u šibenskom 'Solarisu' te u Podgori, Hvaru, Zadru i Kaštelima. Odmorni i punih baterija tog su se petka trebali vratiti svojim kućama, no na odredište nikada nisu stigli - njihova povratna avionska karta bila je karta u smrt. Zrakoplov „Inex-Adria-avioprometa“ sa splitskog je aerodroma poletio za Köln i Bonn, točno u 10:48 sati, a niti pola sata nakon polijetanja, točno u 11 sati i 15 minuta, kada je avion bio na visini od 10 000 metara, krećući se brzinom od oko 900 km/h, dogodila se strašna tragedija.
Fatalni propusti u komunikaciji
Zbog svog nesvrstanog položaja u Hladnom ratu ex Jugoslavija je u to vrijeme bila ključan koridor koji su koristile i zapadne i istočne zrakoplovne kompanije, zbog čega je nebo iznad bivše države bilo jedan od najprometnijih zračnih prostora tadašnje Europe. Gustim, zračnim prometom upravljala je kontrola leta u Zagrebu čiji su kontrolori radili u krajnje iscrpljujućim uvjetima. Na dan tragedije, zbog kašnjenja kolege koji ga je trebao zamijeniti, dvadesetsedmogodišnji kontrolor Gradimir Tasić sam je nadzirao gornji zračni sektor te je istovremeno bio odgovoran za čak jedanaest zrakoplova. U 11:04 sati posada leta British Airwaysa javila se Tasiću, potvrdivši da održavaju visinu od 33.000 stopa (približno 10.050 metara) te da će Zagreb preletjeti za deset minuta. Nekoliko trenutaka kasnije u srednjem sektoru ispod Tasićevog posada Inex-Adrijinog DC-9 je, penjući se prema planiranoj visini, zatražila od kontrolora Bojana Erjavca dozvolu za daljnje penjanje. Kako zbog gustog prometa, uobičajene visine nisu bile dostupne Erjavec je letu JP550 ponudio visinu od 35.000 stopa, što je posada prihvatila. Kako je za ulazak u gornji sektor, gdje je letio Trident, bila potrebna Tasićeva suglasnost, Erjavec ga je pokušavao dozvati, no on je potpuno udubljen u svoj posao samo odmahnuo rukom. Bio je to početak fatalnih propusta u komunikaciji i procedurama.
Erjavec je svog asistenta Gradimira Pelina zadužio da osobno koordinira situaciju s Tasićem te je Pelin prišao Tasićevom stolu i zatražio od njega odobrenje za penjanje zrakoplova. Prema kasnijim svjedočenjima Tasić je u žurbi samo bacio pogled na papirologiju te je dao usmeno odobrenje.
Primopredaja zrakoplova iz jednog sektora u drugi bila je obavljena krajnje brzopleto i nepropisno. Dobivši potvrdu od Pelina Erjavec je letu JP550 dao uputu da se počne penjati na 35.000 stopa, a istodobno im je izdao naredbu da svoj transponder prebace u "stand by" mod, čime su s radarskog ekrana nestale ključne informacije o visini i identitetu zrakoplova.
Uvertira u katastrofu
Iako je frekvencija bila povremeno slobodna gotovo pune dvije minute posada DC-9 se nije javljala Tasiću. U 11:14:04 let JP550 konačno se javio kontroli gornjeg sektora. U trenutku kada je pilot izvijestio da prolaze visinu od 32.500 stopa, Tasić je na svom ekranu vidio samo točku bez identifikacije koja se opasno približavala drugoj točki - letu British Airwaysa, koji je mirno krstario na 33.000 stopa. Shvativši da su zrakoplovi na putanji sudara, uspaničeni je Tasić u djeliću sekunde donio odluku koja će se samo nekoliko trenutaka kasnije pokazati katastrofalnom. Prekršivši međunarodno pravilo o obaveznoj upotrebi engleskog jezika, na svom je materinjem jeziku izdao naredbu pilotu Inex-Adrije: "...E... zadržite se na toj visini i javite prolazak Zagreba". Namjera mu je bila je zaustaviti penjanje DC-9, nadajući se da će uspjeti proći ispod britanskog zrakoplova. No, zbunjena posada DC-9 upitala ga je: "Kojoj visini?", na što im je Tasić zbunjeno i zamuckujući odgovorio: "Na toj na kojoj ste sada u penjanju, jer... e... imate avion pred vama...".
I dok britanska posada nije razumjela paničnu komunikaciju na stranom jeziku, shvativši da je ispred njih drugi zrakoplov posada Inex-Adrije je poduzela ono što se činilo najlogičnijim – prestali su s penjanjem i izravnali zrakoplov. U 11:14:38 pilot je potvrdio: "OK, ostajemo točno 330", a ta njegova rečenica zapečatila je sudbinu 176 ljudi. Zrakoplov DC-9 zaustavio se točno na 33.000 stopa, na istoj onoj visini na kojoj je letio Trident. Samo tri sekunde kasnije dogodila se katastrofa - u 11:14:41 došlo je do stravičnog sudara zrakoplova. Poput goleme oštrice, pet metara dug vanjski dio lijevog krila DC-9, presjekao je pilotsku kabinu i prednji dio putničkog prostora Tridenta. Posada britanskog zrakoplova poginula je na licu mjesta, a uslijed eksplozivne dekompresije prednji dio trupa se raspao. Dok je obezglavljeni Trident padao prema tlu, jugoslavenski se zrakoplov nakon sudara zapalio i rasprsnuo, a ostatci su se razletjeli u krugu 10 kilometara od mjesta sudara.
Horor na nebu i na zemlji
Prvi svjedok tragedije, kopilot njemačkog zrakoplova Lufthansa koji je letio petnaestak kilometara iza Tridenta, na nebu je ugledao bljesak, nakon čega su iz vatrene kugle, dva zrakoplova spiralno pala prema tlu. "Mislim da se dogodio sudar u zraku!" - ponavljao je uzbuđenim glasom kapetan Josef Kröse, koji je potresen prizorom na nebu nekoliko puta pokušavao dozvati zagrebačku kontrolu leta.
Horor koji se dogodio na nebu nastavio se i na tlu. Mještane sela Gaj uznemirio je zaglušujući tutanj, pomislili su da je riječ o čudnoj, prodornoj grmljavini, no onda su u njihova dvorišta i po okolnim poljima s neba počela padati mrtva tijela, prtljaga, dijelovi zrakoplova.... Uznemirujućim je prizorima tada svjedočila i mještanka Ljuba Panketić. Misleći da grmi žurno se uputila prema obližnjem polju pokupiti sijeno, no ono što je tada doživjela zauvijek joj se urezalo u pamćenje.
„Samo par metara dalje, ispred mene, palo je tijelo djevojčice. Za njom su padali kovčezi, a malo dalje, palo je i tijelo jednog čovjeka“, ispričala je tada našim novinarima, vidno potresena žena.
Na mjesto strašne nesreće stiglo je oko 30 bolničkih vozila, 20 je bilo sa zagrebačkog područja, a ostali su pristigli iz Jaske, Jastrebarskog, Samobora, Sesveta, Dugog Sela. Na poprište tragedije stigli su i pripadnici vatrogasnih postrojbi i vojske, a u pomoć su priskočili i mještani. Svi su svjedočili krajnje potresnim prizorima. Po okolnim su poljima bili razbacani leševi poginulih putnika. Po svjedočenju mještana, u dvorište jedne obiteljske kuće u selu Gaj, u avionskom sjedalu za koje je bila vezana pojasom, pala je putnica slomljenog tijela i s vidnim ozljedama glave. Nešto dalje pronađen je dio trupa muškarca, a u polju i torzo jednog od nesretnih putnika te još nekoliko leševa, među kojima je bilo i tijelo djeteta, ispričao je tada dr. Željko Skuhan. Prema nekim izjavama očevidaca, jedno je dijete, nakon pada na zemlju, još uvijek bilo živo, no nakon sat vremena je, kako su tvrdili, od zadobivenih ozljeda, preminulo.
„Vrlo brzo smo došli na mjesto nesreće, ali nismo mogli pomoći. Svi putnici bili su mrtvi. Nekoliko leševa pronašli smo pored aviona, a mnogi su ležali po poljima i po nekoliko kilometara udaljeni od olupine aviona“, rekao je tada direktor stanice za Hitnu pomoć u Zagrebu, Ivo Pirker, kojeg su naši reporteri, s njegovim kolegama, dr. Vladom Ružičkom, dr. Petrom Klarićem te dr. Željkom Skuhanom, zatekli pokraj olupine britanskog zrakoplova.
U potrazi za nastradalima bilo je angažirano čak 1200 policajaca, koji su s lokalnim stanovništvom tri dana po šumama i močvarnom terenu neprestano, no na žalost uzaludno, tragali za preživjelima. Najcrnje slutnje da
nitko od putnika i članova posada nije preživio nesreću pokazale su se točnima. U jugoslavenskom avionu poginulo je 107 zapadnonjemačkih turista, jedan Splićanin i pet članova posade, dok su u britanskom „Tridentu“ stradala 54 putnika i devet članova posade.
U fokusu istrage
Na sam dan nesreće nije bilo informacija koje bi dale odgovor na pitanje što se tog kobnog dana, neposredno prije tragedije, zbivalo na nebu iznad Vrbovca. Fokus istrage koja je započela odmah bio je usmjeren na kontrolu leta, pa je iste večeri uhićeno svih šest kontrolora iz Tasićeve smjene. Iako je istraga kod više zaposlenika otkrila niz proceduralnih pogrešaka, u konačnici optužen je bio samo Gradimir Tasić. Suđenje koje je započelo u travnju 1977. godine privuklo je golemu međunarodnu pozornost. Tvrdeći da je njegova pogreška izravno uzrokovala smrt 176 ljudi tužiteljstvo je za Tasića tražilo 20 godina zatvora, dok su s druge strane njegova obrana, kao i međunarodne udruge kontrolora leta tvrdile da je Tasić samo žrtveno janje. Tvrdnju da je u takvom sustavu teška pogreška bila samo pitanje vremena bila je potkrijepljena brojnim dokazima o katastrofalnim uvjetima rada, preopterećenosti, nedostatku osoblja i nepouzdanoj opremi.
Ključan trenutak na suđenju bio je govor britanskog odvjetnika Richarda Westona, koji je zastupao obitelj jedne od žrtava.
"Ako zatvorimo pojedinca ili pojedince, dublji temeljni problem ostaje neriješen. Pravi je rizik da će učinak zatvorske kazne na ove ljude biti katastrofalan za moral sustava kontrole zračnog prometa diljem svijeta. Zagreb bi, umjesto da danas bude u središtu pozornosti kao 'arhitekt tragedije', sutra mogao postati, zahvaljujući prosvijetljenoj odluci ovog suda, model za svjetsko civilno zrakoplovstvo", rekao je Weston koji u svom strastvenom obraćanju sudu nije tražio osvetu, nego razumijevanje, a njegove su riječi snažno odjeknule.
Dok su ostali kontrolori bili oslobođeni, sud je Tasića osudio na sedam godina zatvora, no nakon te presude bila je pokrenuta međunarodna peticija za njegovo oslobađanje, koja je urodila plodom. Jugoslavenske vlasti su ga pomilovale te je 1978. godine, nakon odslužene dvije godine i dva mjeseca, Tasić pušten iz zatvora.
*uz korištenje AI-ja
Otvori KEKS Pay
Zanimljivo, onda kao i danas je kriv pojedinac.