Zvonko Šegvić, čelnik Nezavisnog sindikata Brodosplita, već deset dana ne smije ući u škver. Njegovu sudbinu dijeli još 40-ak radnika i sindikalnih povjerenika. A još prošle srijede bio je na čelu respektabilne skupine. Možda je bilo i tisuću škverana iza njegovih leđa kada su došli pred zgradu uprave, a potom i nahrupili unutra.
Danas, svi oni ujutro šutke prolaze pokraj suspendiranih kolega koji ne smiju u škverski krug i odlaze raditi. Takav rasplet Zvonko Šegvić, ali ni ostali sindikalnu lideri, nisu očekivali. Dapače. Pozivali su građane Splita da im se pridruže, ali to se nije dogodilo, a trećeg dana kolovođe radničkog bunta više ni sami nisu smjeli unutar škverske ograde. Škverski sindikalni tribun ostao je sam, s najbližim suradnicima, izvan škvera. Blijed, upalih očiju, neispavan...
Kontroverznog sindikalnog vođu u Splitu percipiraju dvojako. Za jedne on je istinski borac za radnička prava, Lech Walesa Brodosplita, drugi ga nazivaju vječnim bundžijom i boljševikom koji je izgubio busolu i ne miri se s gubitkom moći dolaskom privatnog vlasnika. Činjenica je pak da Šegvić dulje od desetljeća zagorčava život gotovo svim upravama i direktorima koje je država postavljala i da Tomislav Debeljak s njim ne želi razgovarati.
Ne glumi kada plače
– Šegvić je temperamentan, osjećajan, osjetljiv na nepravdu i bez dlake na jeziku. Potukao bi se, ako treba, za svakog radnika u trlišu. Istinski mu je stalo do škverana i do škvera. Kada plače zbog radničkih prava, ne treba glumiti, njegove su suze prave! – tvrde njegovi suradnici i onaj dio splitske javnosti koji drži kako se Brodosplit, u koji država još uvijek ulijeva lijepu svotu novca, ne smije prepustiti samovolji privatnog vlasnika.
No, brojni Splićani smatraju da se precijenio i poveo škverane u rizičnu akciju za koju nije imao čvrsto, legitimno uporište.
– Šegvić je vrlo dobro znao da kašnjenje plaće od jednog dana nije zakonski temelj za štrajk ni za prosvjed koji obuhvaća upad u upravnu zgradu. Do sada je kaubojština prolazila, sada s druge strane ima čovjeka koji je jednako tvrdoglav kao i on sam. Egocentrik je i ne shvaća da gubi moć koju je godinama kao predsjednik najvećeg škverskog sindikata, ali i kao član Nadzornog odbora Brodosplita, imao. Šegviću sigurno nije lako gledati kako se prosvjednici posipaju pepelom i potpisuju izjave Debeljaku – pričaju anonimno škverani koji se Šegviću, jednako kao ni Debeljaku, ne žele javno zamjeriti.
Danas u Brodosplitu stati uz Zvonka Šegvića znači biti u nemilosti novoga gazde koji ga, zbog upada u upravnu zgradu, naziva teroristom.
– Zvali su me ljudi s navoza zabrinuti što plaća kasni i što sam ja kao sindikalac mogao učiniti nego stati pred njih i povesti ih u prosvjed?! Ali, tko ima novac, ima i moć, a država pere ruke poručujući nam da budemo sretni jer imamo gdje raditi, dok Debeljak istodobno tvrdi da kolektivni ugovor, koji je demokratska tradicija od 1949., ne mora poštovati. U upravi pregledavaju slike i traže tko je tijekom prosvjeda stajao uz mene kako bi ih sankcionirali. Radnici se boje, razumijem ih, premda ih nikada neću shvatiti. Ja se ponosim što sam bio ispred njih! – kaže nam Šegvić, poznat i kao \"zviždač\" koji je već bio protjerivan kada je upozoravao na izvlačenje novca iz Brodosplita.
Ponudio sebe za žrtvu
Njegovi oponenti ističu da je kao dugogodišnji predstavnik radnika u Nadzornom odboru i sam odgovoran u kreiranju gubitaka i štetnih ugovora koje su razne uprave sklapale, a porezni obveznici plaćali i zbog kojih Brodosplit, kada je ponuđen na prodaju, nikog na svijetu nije zanimao osim Tomislava Debeljaka. Inače, ovo nije prvi put da pobunjeni radnici predvođeni sindikalnim vođama upadaju u zgradu uprave. U novinskom izvještaju iz rujna 2008. zabilježeno je da je 70-ak radnika, predvođenih Šegvićem, ušlo u upravnu zgradu te u uskom hodniku nasrnulo na \"vidno prestrašenog\" direktora proizvodnje Matka Balića. Zamalo nije došlo do \"šaketanja\", piše, a radnici su držali Šegvića kako ne bi nasrnuo na direktora koji je nezakonito promijenio odluku o radnom vremenu. Za jedne to je dalmatinski temperament i beskompromisna borba za prava radnika, za druge kaubojština, a Šegvić ponavlja kako prošle srijede nikakvog nasilja nije bilo.
– Ne brinem se za sebe. Brinem se zbog ostalih radnika. Već sam Debeljaku ponudio svoju žrtvu, neka mi da otkaz. Ja ću otići, samo neka ostale ljude vrati na posao – pozvao je Šegvić.
Iako je naoko sada osamljen i poražen, ova priča još nije završila. Škverski radnici lako su zapaljiva masa. Sada šute, što ne znači da sutra neće opet pozvati Šegvu da krene ispred njih.
>>Debeljak: Bit će otkaza, ali i kaznenih prijava
