Tomislav Karamarko nikako ne voli kada se približava kraj mjeseca. Ne, nije riječ o tome da mu zbog visokog datuma naglo kopni saborsko \"berivo\" te da mora čarobirati kako bi imao za gablec do sljedeće plaćice. Šef oporbe ima puno ozbiljnije probleme. Obično se potkraj mjeseca provodi istraživanje javnog mnijenja u kojemu Karamarku i njegovu HDZ-u iz mjeseca u mjesec pada popularnost.
Dok je pad stranke umjeren, Karamarkova se popularnost kreće u slobodnom padu. Trenutačno ima najniži rejting otkako je došao na čelo stranke pa o njemu pozitivno misli samo 13 posto birača, što mu je donijelo titulu uvjerljivo najnepopularnijeg političara. U mjesec dana potpora mu je pala za sedam postotnih poena.
Ono što bi još više moralo zabrinuti šefa oporbe jest nevjerojatan podatak da samo 47 posto hadezeovaca ima pozitivno mišljenje o svome lideru. Iako je zemlja u teškoj krizi, a nezaposlenih je više od 370 tisuća i nema najave da će uskoro biti bolje, SDP još uvijek bolje stoji od HDZ-a. Očito je da Tomislav Karamarko u ovih desetak mjeseci, koliko se nalazi na čelu HDZ-a, nije uspio konsolidirati stranku te da bi lokalni izbori mogli značiti početak velikih problema za njega.
Karamarko je preuzeo HDZ kad je stranka izgubila izbore i kada se, zajedno s bivšim predsjednikom Ivom Sanaderom, našla na optuženičkoj klupi. Pred njim je bio težak zadatak koji možda i vještiji političar ne bi uspio riješiti. Međutim, Karamarko je učinio i niz propusta koji su još više otežali oporavak HDZ-a. Krivo je politički pozicionirao stranku, zatim je okupio ljude koji su objektivno ispod standarda kakve danas traži moderna stranka, a onda je sve to i loše prezentirao u javnosti.
Drugim riječima, HDZ trenutačno imao loš proizvod i lošu ambalažu, a onda se ta \"roba s greškom\" pokušava na političkom tržištu \"prodati\" još lošijom marketinškom kampanjom. Iako se poziva na Franju Tuđmana, Karamarko je ideološki pozicionirao stranku znatno desnije nego što je to radio osnivač HDZ-a. Tuđman je zapravo podrazumijevao da desnica i desni centar glasuju za njega, a on je nastojao \"loviti\" glasove koji su bliži centru. Znao je da bez glasova centra HDZ ne može dobiti izbore. Za razliku od Tuđmana koji je u Crkvi imao saveznika, ali joj nije davao prevelike ustupke u praktičnoj politici, Karamarko se na sve moguće načine dodvorava Crkvi, što nerijetko živcira i HDZ-ove praktične katolike.
Možda je najveće nesnalaženje Karamarko pokazao pri izboru kadrova. Uglavnom je oko sebe okupio bliske prijatelje koje je doveo iz obavještajne zajednice te neke zaboravljene stranačke asove. Najviše se oslanja na obavještajca Milijana Brkića i \"gospodara Vinkovaca\" Tomislava Čuljka, dok je od starih političara u prvi plan iskočila Dubravka Šuica. Sve bitne odluke donosi u zatvorenom krugu i gotovo konspirativno, a tako se ipak ne može voditi velika stranka. Karamarko dolazi iz obavještajne službe i to ne bi samo po sebi bilo ništa loše da on nije zadržao i stil komunikacije iz tog miljea. Uvijek je rezerviran i krajnje zatvoren i nepovjerljiv.
Do danas nije objasnio svoje političko \"lutanje\" od Franje Tuđmana do Stipe Mesića i natrag. Mnogi mu hadezeovci to ne mogu oprostiti pa i tu treba tražiti zašto mu je popularnost u stranci tako niska. Nezadovoljnici žele znati i kakav je zapravo bio njegov odnos s Ivom Sanaderom te s menadžerom Jozom Petrovićem. Unutarstranačka oporba, koja je snažnija nego što se misli, posebno zamjera Karamarku što se brutalno obračunao s Jadrankom Kosor.
Ne zato što podržavaju bivšu predsjednicu, nego zato što smatraju da to nije pravi način rješavanja problema. Nitko o tome ne želi javno govoriti jer postoji svojevrstan zavjet šutnje dok ne prođu europski i lokalni izbori. Onda će prestati primirje i početi bitka za izbor predsjednika HDZ-a po načelu jedan čovjek – jedan glas.
