Pošaljite je nekamo. Recimo, oko Mjeseca. Možda čak na Mars. Čemu
njenih dosadašnjih 57.265 okretaja oko Zemlje kad Međunarodna svemirska
stanica (ISS) može biti i Međunarodni svemirski brod – predložio je
konceptualni umjetnik i filmaš Michael Benson ljetos u Washington Postu
i izazvao veliku svađu čitatelja.
I doista, prostor od 425 kubika u kojemu se slobodno diše u ležernoj
odjeći mogao bi u vrijeme mandata jedne posade (zovu je ekspedicija),
umjesto beznadnog kruženja oko Zemlje, letjeti do Marsa. Potebno mu je
samo dodati dva potisna članka, poput nedavno potrošnog europskog
automatskoga transportera Jules Verne. Jedan za put onamo, a drugi za
povratak. Malo dulje trajao bi let s ionskim pogonom, samo kad bi se
instalirao i jedan prekobrojni komplet solarnih ćelija.
U svemirskim prostranstvima aerodinamičnost nije važna, pa bi ta
razgranata konstrukcija teška 300 tona, koja je Zemljane stajala 156
milijardi dolara, bez otpora klizila međuplanetarnim prostorom Sunčeva
sustava. Opskrbu za put tamo i natrag mogao bi ponijeti samo jedan
shuttle kapaciteta 12 tona. Jedna šestomjesečna mjesečna ekspedicija od
člana potroši otprilike tri tone.
Gdje je velika znanost
Za razliku od Velikog sudarivača hadrona u CERN-u, koji je stajao 10
milijardi dolara i od kojega se očekuju velika otkrića, Međunarodna
svemirska stanica ne diči se velikom znanošću. Pokusi su se znatno
namnožili otkako su na njen prednji dio prikvačeni europski znanstveni
članak Columbus i japanski Kibo. Onamo je upravo dovezena kolonija
žohara na kojima će se proučavati utjecaj mikrogravitacije.
Najzanimljivije je što astronauti nisu većina u posadama ISS-a. Piloti
su u još izraženijoj manjini između šest putnika shuttlea. Kad se na
ISS-u izvode teški radovi, osim vozača taksija, putuju još najviše dva
svemirska mehaničara. Oni su dosad imali 28 izlazaka iz shuttlea i 86
izvan stanice s ukupno više od 718 radnih sati lebdeći u slobodnom
svemiru. Ostali su znanstvenici.
Na Zemlji za ISS radi otprilike 100 tisuća ljudi, a u njenu gradnju i
opremanje uvučeno je više od 500 tvrtki. Nijedna hrvatska.
Slovenci putem Europske svemirske agencije isporučuju opremu, a u toj
znanstvenoj kooperaciji jednoga će dana imati i svog znanstvenika,
astronauta. Hrvatska nema nikoga tko bi samo poželio izvesti
najjednostavniji pokus. Šteta, ali to bi, kao i neke druge velike
međunarodne znanstvene kooperacije, trebalo zabrinjavati nekog
utjecajnijeg od novinskog kroničara.
Gore se živi ispunjenim životom. Netko je zadužen da provjerava i
održava pogonsku i opremu za održavanje života, drugi promatraju i
fotografiraju Zemlju, treći obilaze blokove sa znanstvenim pokusima.
Gore su instalirane i naprave za tjelovježbu poput teretane i trake za
trčanje. I za jednu i za drugu napravu vježbač se mora vezati, jednako
kao i u zahodu, čija je usisna pumpa za krutu komponentu ljetos
zatajila.
Kada se proglasi ručak, svaki put je veselje. Na YouTubeu može se
vidjeti kako akrobatski reagiraju i kroz kanale se okupljaju uz salta i
druge gimnastičke figure.
Iako se misli da je hranjenje, zbog rasipanja mrvica, opasna radnja,
astronauti su se već prilično izvještili i u pripremanju i u
konzumiranju hrane, koje nalikuje na žongliranje. Hranu iz tuba odavno
ne koriste. Spava se u vrećama za spavanje koje se prikopčaju za mjesta
određena za sidrenje. Više nema obveznoga mjesta jer je u većini
članaka atmosferski tlak i ugodna temperatura, pa astronauti biraju
gdje će spavati. Pod mikrogravitacijom im ne trebaju madraci, a posve
je svejedno spavaju li blizu ili daleko. Ponekad požele samoću pa se u
vreći znaju usidriti i u udaljenom članku. Kreativni nered je posvuda,
ali se zna gdje je što i čemu služi.
ISS je i velik psihološki i socijalni pokus. Svaki stalni član posade
gore proboravi šest mjeseci u manje ili više istom društvu. Tu mogu
izbiti nesuglasice, iako međunarodno društvance ima prilično jasna
pravila i još jasnije rasporede. Zanimljivo, sva se prirodoslovna
istraživanja objavljuju, a psihološka i socijalna ne.
Rezultati pokusa na ljudima kao zamorcima uopće nisu dostupna. Nešto se
o međuljudskim krizama još može doznati u kuloarskim razgovorima s
astronautima koji pođu na propagandne turneje, ali seks, do kojega može
doći kako iz gole dosade, probuđenog libida ili iz fatalno otkrivenog
uzajamnog magnetizma, za NASA-u je, kao i za Ruse, potpuni tabu.
Svemir pali maštu
Rusi su, doduše, ranih šezdesetih objavili da se psu i kuji Veterok i
Ugoljok u svemiru žestoko probudio libido, a jednako se sklonost
nastavila i na zemlji. Pilot Apolla 11 Michael Collins u
autobiografskoj knjizi Carrying the Fire 1974. godine piše:
“Zamislite svemirski brod budućnosti u kojem tisuću žena upravo napušta
Alpha Centauri, a pritom svaka od 2000 dojki prekrasno drhti u
bestežinskom stanju i povija se sa svakim pokretom. Pa onda zamislite
da sam ja zapovjednik broda koji ih subotom ujutro, prirodno, poziva na
pregled...”
Pisac Isaac Asimov, posve sigurno ne bez šaptača s iskustvom, opisao je
tri moguće tehnike vođenja ljubavi u mirkogravitaciji: slobodno
lebdeći, vezani pojasima (kao za spavanje) ili u pneumatskom tunelu
koji par pritiska. Prva tehnika je gotovo nemoguća misija jer astronaut
i pri jačem kihanju može nekontrolirano udariti u stijenke letjelice.
Druga tehnika zna biti neudobna zbog nedostatka slobodnih pokreta, a
trećoj tehnici je najpribližnije stanje vreća za spavanje kakvu
astronauti danas upotrebljavaju.
Sve to neće biti važno na sljedećoj stanici: ISS je vjerojatno
posljednja koja se, zbog transportnog prostora u shuttleu, ne gradi u
obliku kotača s centrifugalnom simulacijom gravitacije.
KUĆA U SVEMIRU
Kako voditi ljubav u bestežinskom stanju
